Sara, sredovječna, žena nakon infarkta završi u bolnici. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i – sretne Boga.
-Jel mi to kraj? –upita ga
-Ne – nježno joj odgovori Bog. Imaš još nekih 30, čak 40 godina.
Kad se povratila u život, a potom i ozdravila, Sara odluči ostati u bolnici. Napravi face lifling, liposukciju, podigne grudi, ispegla trbuh, naruči i frizera, oboji kosu. Kad joj je već ostalo još toliko godina, što ne bi sad ponovno izgledala kao da joj je 25?
Na izlasku iz bolnice pokose ju jureća ambulantna kola.
Ponovno se nađe pred Bogom.
- Zar mi nisi obećao još 30, 40 godina? - Pobuni se odmah
- Pa nisam te prepoznao!
Možemo li uživati i biti sretni "u svojoj koži". Često zamišljamo da je sreća negdje drugdje. I život potrošimo u besmislenoj potrazi za izgubljenim rajem, preskačući od jedne do druge mogućnosti poput pčela - od cvijeta do cvijeta, a da na niti jednoj nismo osjetili treptaj naše radosne duše. Za to kao da nismo imali vremena - žurilo nam se. A sreća nam je poput pijeska sipila kroz ruke.
Raj je u nama. U našem osjećaju da nosimo u sebi mogućnosti neslućene radosti u svakodnevnim ljepotama koje tako rado nazivamo sitnicama. U sigurnosti prijateljstava, nježnosti zagrljaja ili iskrenosti rečenica koje prije nego što ih izgovorimo prolaze kroz naše srce, kao kroz filter ljubavi pronalazimo ljepotu postojanja. Neka nam je život lijep - budimo to što jesmo!