U ranom i toplom sumraku jedne subotnje večeri u listopadu, djeca u susjedstvu igraju se skrivača. Otkad se nisam igrao skrivača? Trideset godina, možda i više. Sjećam se kako se igra. Učas bih se mogao uključiti da me netko pozove. Ali, odrasli se ne igraju skrivača. Barem ne samo radi zabave. Nažalost.
Jeste li vi među djecom u svojoj ulici imali nekoga tko se skrivao tako dobro da ga nitko nije mogao naći? Mi smo imali takvoga. Nakon nekog vremena odustali bismo i otišli, a on neka se skriva dok ne crkne. Prije ili kasnije došao bi za nama i on, bijesan što ga nismo i dalje tražili. A mi smo bili bijesni jer ne igra kako treba. Skrivaš se da bi te netko pronašao, tumačili smo mu. A on je odgovarao da se nema smisla skrivati ako ćeš pustiti da te otkriju, pa smo svi vikali tko je on i zašto misli da zna bolje do nas, i da nas baš briga što on zna, i da se više nećemo igrati s njim ako tako nastavi, tko njega uopće treba, i slične stvari. Skrivanje i vikanje. Međutim, slijedeći put on bi se isto tako predobro sakrio. Vjerojatno i danas negdje čuči dobro skriven.
Dok ja pišem ove retke, igra je u punom jeku; pod hrpom suhog lišća u dvorištu ispod mojeg prozora krije se jedan dječak. Dugo već leži ondje, svi ostali su nađeni, skupili su se oko pika i dogovaraju se da odu i ostave ga. Razmišljam da li da odem do pika i šapnem im gdje se skriva. Pomišljem čak da zapalim to suho lišće, tako da mora izaći. Na kraju sam jednostavno kroz prozor viknuo: "MALI, DAJ DA TE NAĐU!". I toliko ga uplašio da se vjerojatno popiškio u gaće od straha, rasplakao i potrčaš kući da me tuži mami. Teško je znati čime pomažeš a čime odmažeš.
Jedan moj poznanik je prošle godine tako otkrio da ima rak. Neizlječivi. Bio je liječnik. Znao je stoga mnogo o umiranju, i nije htio da njegova obitelj i prijatelji propate zajedno s njim. Stoga je čuvao svoju tajnu. I umro je. I svi su govoriili kako je bio hrabar kad je odlučio patiti bez riječi i nikome ništa ne reći, i tako dalje i tako dalje. Ali u intimnijem društvu, i obitelj i prijaatelji rekli su da zapravo ljute na njega zato što im je pokazao da mu nisu potrebni, što nije vjerovao u njihovu snagu. I boljelo ih je što se nije oprostio s njima.
Predobro se skrivao. Da je popustio i dopustio da ga otkriju, ostao bi u igri. U igri skrivača, na način odraslih. Kad se želiš sakriti. Kad voliš znati da te netko traži. A nisi siguran želiš li da te nađu ili ne želiš. "Ne želim da to itko zna." "Što će ljudi pomisliti?" "Ne želim time nikoga opterećivati."
Još više od skivača, volim igru koji se zove Sardine. U toj igri osoba koja je ispala odlazi da se nekamo sakrije, a svi ga pođu tražiti. Kad ga netko nađe ostane i skrije se s njim. Vrlo brzo se svi skupe i natisnu jedni uz druge, skrivaju se zajedno, stiješnjeni u malom prostoru, poput legla psića. I vrlo brzo se netko zahihoće, netko ne može zadržati smijeh, i tako se svi u smijehu otkriju.
Srednjovjekovni su teolozi čak i Boga opisivali na način koji je blizak igri skivača, zvali su ga Deus absconditus. Ali ja mislim da je Bogu zapravo bliža igra Sardina. I da će ga svatko na kraju naći kao što se u sardinama svi na kraju nađu-zbog neobuzdanog smijeha koji nas otkrije zbijene jedne uz druge.
"Pik spas za sve!" Djeca na ulici uzvikuju poziv koji znači "Dođi na pik gdje god bio. Počinje nova runda." To i ja kažem. Svima onima koji su se sakrili predobro. Mali, daj da te nađu! Pik spas za sve.
R. F.