Kliknuti na link i slušati originalni izgovor teksta
Ko ča su i drugo četiri gospodora plivaricih i brodih u mistu imali,
i Piere Plakalo je imo levut s mrižon,
dvi lojde s felorima i borku s kojima je s družinon
lovi sardele od maja do otuobra.
U levutu je bi parun s još tri druga i gospodor,
(rič drug se čula i za vrime Austro-Ugarske i za vrime Kraljevine Jugoslavije)
u lojdima je bi svićor, šijavac i po dvo druga,
a u borki dvo barkiera, tako da je u družini bilo 14 judih i jedon gospodor.
autor: nepoznat
Parun je tuko dobro poznavot pošte di su se lovile sardele
i di se moglo zavarć i uprovjo je sa hitonjen i potezonjen mriže.
Šijavac je cilu božju nuoć u lojdi doržo dvo vesla na jormu
i gledo škandoj viežen za tikvicu da bi lojda uvik bila blizu njega,
da hi ne nosi kurenat, dok je svićor cilu nuoć
gledo koliko se ribe skupilo pod felor.
Ondar je prid svanućie bilo na njemu da odluči
jie se imo zoč hitot mriža u more ili ne.
Barkieri su pok, kad duojdu doma i koštodu uz rivu,
iskarcovali ujotu ribu. Ostolo družina je spola pod škaf
dok se ne počne hitot i potiezat mrižu
ča je ondar tuo bila njihova obligacijun.
Kad se potezalo, i ujolo čoguoda ribe,
gospodoru je uvik pripadolo polovicu od ulovjene ribe.
Parun, svićori i šijovci imali su svaki po dvo dila od druge polovice,
a barkieri ča su iskarcovali ribu na rivu imali su po dil i po.
Drugu bi duošo dil ili dil i kvarat.
Ko je bližje oltoru tin boje čuje misu pa tako i barkieri
dok su grabili sardele iz stive broda i punili kašete.
I kad bidu vidili lignju, skušu, lokordu, ušatu
ili koju drugu boju ribu, ča se nošla meju sardelima,
barkieri bi hi zagrabili šešulon i sakrili ispod pajola
ili u sparticu, a posli odnili doma i tuo se zvo kanjuš.
autor: Andro Damjanić
Ma kolikoguod se oni trudili sakrit kanjušeno
tuo ni moglo izmaknut očima družine
i družina odlučila reć gospodoru, da i kanjuš grie na dile,
ča je pravedno i pošteno, jerbo i oni i njihove fameje
volidu izist koju ribu boju od sardiel i minćunih.
Kad je gospodor Piere Plakalo ču tin,
kako bi se tuo danas reklo „prosvjed“, prid družinon je reko:
„Jie, jie, imote prov. Odsad već barkieri niećedu somi vazimot tu ribu,
nego će se i ta bojo riba razdilit na dile i vamin.“
Tako je govori gospodor prid cilon riborskon družinon,
a posli je barkierima nasomo reko:
„A tukalo mi je tako govorit prid svima,
a vami ću kako i prin gledot kroz parste,
ma somo stojte atiento i gledojte da vos družina ne vidi“.
plivarica = vrsta mreže za lov srdela
levut, lojda, borka = vrste ribarskih brodova
parun, svićor, šijavac, barkier = zvanja u ekipi ribara na srdele
pošta = lokacija za bacanje mreže za lov srdela
zavarć = spustit mrežu u more
pod škaf = u podpalublje
hitit i potiezat = bacit i dizat mrežu
obligacijun = dužnost
jorom = dio broda gdje je veslo oslonjeno
škandoj viežen za tikvicu = uteg konopom vezan za praznu tikvu kao sidro
kurenat = morska struja
felor = fenjer
koštodu uz rivu = pristanu uz rivu
šešulon = napravom za izbacivanje vode iz broda
ispod pajola ili u sparticu = ispod brodskog poda ili u košaru
vazimot = uzimati
Kliknuti na link i slušati originalni izgovor teksta
Žunta od mojie bonde.
ZOPAS
Kanjuš i kanjušori su se nahodili i u litnjen ortu,
koji se zove - zopas tramaton,
na zubace, komorče, frotre, solpe i drugu boju ribu.
Tuo je luov ribe na nočin da se bilin konopima
u koje se još upletedu trake od lišćo od aloja
zapaše veliki komp muora di se vidilo ribu
i potezonjem tih konopih se ribu izludi
i „prisili“ da duojde bližje kraju,
a onda se s mrižon zaokruži tin dil muora
i ribu koja se nojde unutra zatvori.
Ondar se unutra parvie mriže hito drugo mriža
koja tako zbije ribi komp.
autor: nepoznat
Posli tega se parvo mriža išoje
i epeta hito unutra prijašnje mriže
i sve tako dok se riba posve ne zbije uz kroj
di se ondar pokupi s mrižon, saćcima ili ostima.
Tuote bi se uvik nošo koguoda od mišćanih nebili,
ostima ili puškom pod more,
okanjuši kojuguoda inšepjonu ribu koja je izošla vonka riborskih mrižih.
I tuo se zove kanjuš kojin je bi ništo drugčiji,
jer ovuode kanjušor ni bi dil družine.
Manje poznate riči:
Žunta od mojie bonde = dodatak od moje strane
ort = umjeće, vještina
zopas tramaton = način lova ribe
zapaše veliki komp = okruži veliki prostor
išoje = diže
epeta = opet
hito = baca
inšepjonu = sluđenu
Ironija kršćanske religije je da oni koji štuju Isusa ne vjeruju onome što je ON učio
već onome što su njegovi sljedbenici prema svojem ukusu i shvaćanju naučavali nakon njegove smrti.
Danas diljem svijeta milijarde kršćana vjeruju da je Isus umro,
a zatim uskrsnuo iz mrtvih i uznesen na nebo da živi s Bogom.
Kao posljedica toga, oni vjeruju da će i oni, ako vjeruju u njega, kad umru otići živjeti s Bogom.
Tradili su Isukarsta!!!
Ironija je u tome da u to Isus uopće nije vjerovao, nije tako mislio,
jer TAJ KONCEPT nije ni propovijedao ni naučavao.
Isus nije vjerovao da će čovjekova duša živjeti i nakon smrti,
bilo da će iskusiti blaženstvo u prisutnosti Boga gore, bilo da će biti mučena za grijehe u vatri pakla, dolje.
Isus nije vjerovao da će duša ikamo otići nakon smrti,
jer Židovi prvog stoljeća nisu mislili da duša može postojati izvan tijela.
Većina kršćana danas na dušu gleda kao na ne materijalnu suštinu unutar fizičkog okvira tijela i da,
kad tijelo prestane postojati, duša živi zauvijek, netaknuta.
To je međutim starogrčko mišljenja poznato iz Platonovih zapisa.
Židovska Biblija, (Stari zavjet) prikazuje ljude kao Božja stvorenja, jedinstven entitet: animirana tijela.
"Duša" ne postoji nakon što tijelo umre. To se vidi već "na početku".
Kad je Bog stvorio Adama: skupio je „prah sa zemlje“ i oživio ga udahnuvši mu „dah života“.
Ovaj "dah" bio je Božja "inspiracija" zbog koje je “prašina” oživjela.
“Dah” nije postojao kao vlastiti entitet (kao "duša") izvan tijela.
Kad su Adam ili bilo tko drugi prestali disati, dah im nikamo nije odlazio.
Jednostavno, tijelo je živjelo dok je disalo, dok je imalo dah.
Jednom kada ovaj dah (alias “duša”) napusti tijelo, osoba više ne postoji.
Zato nam je u Starom zavjetu rečeno da u „smrti“, „grobu“, „jami“ ili „šeolu“
- sve sinonimi za mjesto gdje ide mrtvo tijelo - nitko ne može štovati Boga i Bog ih se više ne sjeća.
Nakon Isusovih dana pogled na dah ("dušu") počeo se značajno mijenjati među Židovima
koji su mislili da smrt ne može biti kraj priče.
Pomak u razmišljanju nastao je uglavnom zbog problema patnje.
Zašto oni koji slijede Boga teško pate dok drugi žive bezbožno i uživaju? Zar nema pravde?
Ako ne u ovom životu, onda barem u životu koji dolazi? Gdje je tu Božja pravda?
Ipak, ideja da mora postojati nešto više nakon smrti nije navela Židove da usvoje grčko gledište
da će dah ("duša") nakon smrti živjeti dalje da bi bila nagrađena ili kažnjena.
Umjesto toga, strast za post-mortem pravdom dovela je do objašnjenja u potpunosti u židovskom okviru,
koji je shvaćao da je ljudski život nužno uvijek živo tijelo. I tako su razvili ideju da će pravda biti izvršena na kraju vremena
kada su tijela vraćena u život kako bi bila nagrađena ili kažnjena.
Došlo bi do budućeg tjelesnog uskrsnuća mrtvih, Bog će im ponovno udahnuti dah.
To je bilo dominantno gledište među Židovima u Isusovo doba,
među autorima Svitaka s Mrtvog mora,
među farizejima, među običnim narodom;
bio je to stav Ivana Krstitelja i drugih apokaliptičnih propovjednika.
Bio je to i Isusov pogled kada je učio da će se uskoro pojaviti „Božje kraljevstvo“,
propovijedao je židovsku doktrinu o uskrsnuću.
To uskoro je bilo zaista - uskoro! Isus govorio svojim učenicima:
"Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti
dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili." (Mk. 9, 1)
Ovaj je svijet postao zao, ali Bog je uskoro trebao donijeti spas intervenirajući u povijest,
uništavajući sile zla i donoseći utopijski svijet svojim sljedbenicima.
Bog je izvorno dizajnirao raj za ljude, rajski vrt.
Ljudi su se pokvarili, ali Božje namjere dugoročno neće biti osujećene.
Raj će se vratiti na zemlju, a Božji narod bi ga naslijedio.
U njihovim živim tijelima, baš kako je prvotno planirao.
Ova krajnja manifestacija božanske pravde neće zakačiti samo one
koji u trenutku dolaska Kraljevstva Božjeg budu živi,
već se odnosi i na sve one koji su se tijekom povijesti priklonili Bogu.
Bog bi im udahnuo dah života natrag u leševe, da više nikada ne umru.
Bog bi vladao njima preko Pomazanika, Mesije, Krista, Isusa.
Zemlja bi bila njegovo kraljevstvo, kraljevstvo Božje.
Uništavajući sile zla bili bi anihilirani i svi živući i mrtvi nevjernici.
To je Isus naviještao. Pozivao je ljude da se pokaju pripremajući se za ovo kraljevstvo koje dolazi.
Neki jesu. Većina nije.
Isusovi neprijatelji smatrali su njegova učenja, o nadolazećem kozmičkom uništenju zla
i stvaranja kraljevstva s njim na čelu, prijetnjom postojećem društvenom poretku.
Dali su ga uhititi i predali rimskim vlastima,
koje su ga pogubile zbog izjave da će Bog uništiti svijet kojim su oni sami vladali.
Ubrzo nakon Isusove smrti, njegovi su sljedbenici vjerovali da je Isusovo vlastito tijelo oživljeno.
Za njih je to značilo da je Isusova i židovska doktrina o uskrsnuću, započela
i Bog će uskoro uskrsnuti sve vjerne ljude iz mrtvih,
da bi bili fizički nagrađeni životom u Kraljevstvu koje će, vjerovali su,
vrlo brzo biti uspostavljeno što Pavao u 1. Kor. 15, 20-28 anticipirao
pa kaže: "Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!" itd.
Spašeni bi bili samo oni koji su slijedili Isusa, svi ostali anihilirani.
Poslije smrti Isusove bilo je malo njegovih sljedbenika
koji su nastavili njegov nauk i započeli preobraćati druge u Isusove sljedbenike.
Očito je da Židovi nisu bili material za preobraćenje, već su preobraćenici u najvećem broju bili pogani.
Ta riječ nije imala današnje značenje = prljav, pokvaren, zao
već je imala značenje = nekršćanin, mnogobožac
Pogani su sa sobom donijeli svoj “grčki” način razmišljanja,
uključujući čvrsto ukorijenjeno gledište da ljude čine dva entiteta, smrtna tijela i besmrtne duše.
S tim uvjerenjem nastavili su tvrditi da će pravda biti izvršena nakon smrti.
Ali to ne bi bilo tjelesno kraljevstvo na zemlji, kao što je to rekao Židov Isus;
bilo bi duhovno kraljevstvo na nebu.
Za njih vječni život nakon smrti, je život duše u Raju, na Nebu, bez tijela.
A duše onih koji nisu spašeni, također će vječno živjeti u paklu, u paklenim mukama.
Isus nije poučavao u vjerovanje - blaženstvo za duše na nebu gore,
niti u kažnjavanje duša u dubini dolje.
Njegovo su učenje sljedbenici potpuno izmijenili, počevši od uskrsnog događaja.
Unutar desetljeća vrlo je malo njegovih sljedbenika vjerovalo u njegovo učenje
o nadolazećem Božjem kraljevstvu živim i uskrslim vjernicima ovdje na zemlji,
očito i iz razloga jer su pomrli svi koje je Isus uvjeravao da će Kraljevstvo Božje stići prije njihove smrti,
a pomrli su i svi drugi do danas koji su vjerovali u tu njegovu tvrdnju.
Umjesto toga, stvorili su religiju koja se temelji na njegovoj smrti i uskrsnuću,
vjeri koja i danas živi u milijardama ljudi iako se i danas čeka "taj apokaliptičan dan", kraj vremena.
Opet moram ponovit da ja nisam toliko biblijski potkovan,
već samo crpim znanje od prof. Bart Ehrmana. Ovdje Bart govori o problemu!
Jedna od šetnica po Marjanu je ona u Spinutu
od sjevernih Marjanskih vrata, uz more, do Bena.
Asfaltirana cesta samo za pješake i bicikliste.
Dalje do punte Marjana i dalje južnom stranom prometuje autobus,
a naravno, i tamo se može šetati.
Ovoj šetnici do Bena ništa ne fali, iscrtane su staze za pješake i za bicikliste,
a s gornje strane ceste je staza za one koji vole šetati ili trčati kroz šumu.
Idući dalje vidim da se na biciklističkoj stazi događaju promjene.
i pripremljena za stavljanje novog sloja asfalta
iako ni stari nije bio tako loš.
Polovina ceste je "obrijana"
A vidim da su i na lijevoj strani napravljene zakrpe!
Dalje prema istoku teška brijačka mašinerija
struže biciklističku stazu,
a dalje u nastavku novi asfalt se odmah polaže da se sve dimi.
Odmah nastupaju valjci koji to glancaju.
A radi se i na novi vratima ulaza u šetnicu.
Sve je to lipo i dobro, ali pitanje je:
da li smo toliko bogati da za sasvim pristojnu asfaltnu šetnicu
kojom ne saobraćaju vozila i koja,
po mojoj ocjeni
nije bila u lošem stanju,
bilo potrebno ući u prezentnu investiciju!!!???
