geomir

PISAK

Malo misto između Omiša i Makarske, omiljeno Smojino svratište.
Prijatna prošetka jednog nedjeljnog posljepodneva.



Pogled na rivu odozgora



i mali mandrać,



a iza mula žalo.



S druge strane pogled na staro misto



i razigranu vikendicu.



Na ulici sačuvana ploča od turna,



a na vrhu pored crkve



spomenik u čast Ivana Pavla II.


Tu smo sreli mišćanku i kad sam reko od kuda sam odmah je počela deklamirati
poemu u desetercu ili kako se to već zove, o stvarnom zločinu iz 1931u mojem mistu, a čije raskaživanje,
s ove i druge strane Biokova, u ovoj formi se vrti do dana današnjeg.
Na otoku smo samo čuli za tu poemu, jer svaku malo naletimo na ponekog
iz ovih krajeva koji je oddeklamira u dahu.

I počne žena:
Stipišić Marko njeni ubojica
koji mladu divojku obljubi
zatrudni je pa je ludo ubi.
Spomenut ću njihovu mišćanku
ljutu kučku Blaškovića Franku
Ona s Markom zločin učinila
baš je ona srca kamenoga
pa je njega dovela do toga.........



pa nastavi:
Franka moja milo moje janje
zaludu je naše ljubovanje.
I ti si mi dušo draga bila
al je Marga sa mnom zatrudnila
Kad je Franka ove glase čula
kao živi oganj je planula
Ja ću tebe ovako naučiti
mi moramo ovo odlučiti
da mi Margu sada ubijemo
i da njeno tijelo sakrijemo, ......

I tako detaljno od početka do kraja



Mačka je također pažljivo odslušala
skoro pola sata raskaživanja te tragedije.



Na odlasku pogled na lukobran,



spomen ploču palim u WWII



i neizbježan lik partizana.