Trnoviti report

Nakon 14 godina provedenih kao ne pretjerano razglašena, no ipak živa i aktivna scena, hrvatska slam poezija je krenula korak naprijed. Udruga DADAnti iz Splita, u suradnji sa URK (udruženje za razvoj kulture) iz Zagreba, organizirali su prvo državno prvenstvo Hrvatske u slam poeziji, koje se 28.6.2015. održalo u klubu Močvara, u sklopu KUM-a (kazalište u Močvari).

Netko je jednom izjavio: "Natjecanje je najbolja prilika koju će umjetnik dobiti. Nema ništa za izgubiti, ali ima priliku puno osvojiti". Iako Slamerima nije toliko bitna kompetitivnost i dokazivanje da su najbolji, ipak, vjerojatno su poželili dobiti glavnu nagradu. Put u Estoniju na dva dana u studenome u grad Tartuu, koji će biti domaćin europskog prvenstva u slam poeziji . Dio puta će financirati udruga DADAnte, a dio organizatori prvenstva u Estoniji.

Večer poezije započela je u 20:30, a nastupilo je 17 pjesnika, koji su osim iz Zagreba, dolazili i iz Splita, Pule, Siska itd. Program je vodio svestrani kazališni i filmski redatelj, Mario Kovač koji se također bavi slam poezijom. Šest sudaca, tri iz stručnog žirija, a tri nasumično odabrana iz publike, ocjenama od 1-10 su ocjenjivali natjecatelje, koncetrirajući se na njihovu duhovitost, nastup i pjesnički izričaj. S obzirom da će na prvenstvu umjetnici tekst morati znati napamet, oni koji su čitali bivali su ocjenjivani od 1 do 9.
Nastupi su bili dobri i zanimljivi, što ni ne čudi, s obzirom da je slam poezija namijenjenija izvođenju, nego čitanju kao zbirke pjesama, za razliku od klasične poezije (iako, dakako, postoje i zbirke slam poezije). Osim recitiranja teksta i oponašanja zvukova, dramatskih stanaka i malo glume, neki znaju ponijeti i rekvizite kao što su: boksačke rukavice, žvakaću, čak i prijatelja. Teme pjesama su bile raznorazni aspekti ljudske prirode, kao što su ljubav, religija, politika, društvo i tomu slično. Osim domišljatih tekstova, kao što su: "Kurva je kasnila kao menstruacija vampirove supruge" iz olovke Vida Jeraja, posebnu atmosferu je donirala i sama publika. Aleksandra Mandić, pjesnikinja iz Pule, koja je večeras također izvela svoj nastup, najbolje je objasnila kako publika djeluje i po čemu se to njihovo ponašanje razlikuje od publike na klasičnim večerima poezije. "Klasična poezija je interpretirana na način da ljudi sjede u tišini, pozorno slušaju dok pjesnici, čitaju bez ikakve ekspresije. Ja sebe u tome ne vidim i teško bi mi bilo tako nekog slušati. Meni je puno draže kad se smijem, kad se ježim i kad se zgražam", rekla nam je Aleksandra, objasnivši svoje stajalište, koje, čini se, dijeli i publika. Publika se smijala, katkad čak i dobacivala, ali uvijek izražavala svoje iskrene emocije. Baš poput i samih pjesnika u svojim pjesmama.

Glavni suci su se povukli kako bi zbrojili bodove i donijeli konačnu odluku, a bilo je jasno da će odluka pasti na jednog od dva favorita: Željka Barišića, ili Pokojnog Đinđića, obojicom sa 49 bodova. Za to vrijeme, dosade nije moglo biti uz glazbene nastupe Brune Tomašića, znanijeg kao Anđa iz legendarne "Noćne more Željka Malnara", koji je otpjevao par poletnih pop pjesama, te uz Ilirijana Bajramija koji je na dašak poneke haiku pjesmice slamera, dodao repertoar prepjevanja pjesama iz animea i azijskih pop pjesama.

Odluka o pobjedniku je ubrzo donesena, na temelju dodatnih bodova od člana žirija čije ocjene nisu bile primjećene zbog njegove udaljenosti od pozornice u gužvi publike na javnom glasanju. Krenulo se od zadnjih mjesta prema prvima, a svaki pjesnik je bio prozvan na pozornicu gdje je imao priliku nešto reći, ili izrecitirati još jednu pjesmu, ovoga puta bez vremenskog ograničenja od pet minuta. Malo po malo, došlo se do prvog mjesta koje je zauzeo Željko Barišić. Drugo mjesto osvojio je Pokojni Đinđić, a treće Siniša Sisak. Obojica su dobili set zbirki pjesama slam poezije koje im je poklonila udruga DADAnti "Pohvaljujem sve natjecatelje i nadam se da ću dobro predstavljati Hrvatsku u Estoniji", rekao je Barišić na pozornici prije nego je još jednom, ovaj put pred kamerom za Estoniju ponovio svoj nastup, uz još glasnije ovacije gledatelja. "Super se osjećam. Drago mi je koliko je bilo publike. To je dokaz da slam živi", dodao je Barišić završivši sa snimanjem, za Trnoviti report. Iako je večer poezije završila, nije i zabava uz Bajramija, Anđu, te kasnije i bend Moskal, koji je idućih par sati održavao atmosferu. "Bila je hrpa neslužbenih prvenstava, ali ovo je prvo službeno. Problem je što su ekipe u Hrvatskoj bile odvojene, tipa na sjever države, pa jug i tako dalje", rekao je Mario Kovač za Trnoviti report na pitanje, kako to da se državno prvenstvo održalo tek nakon 14 godina. "Onda smo konačno ovaj put sjeli zajedno s ljudima iz DADAnte i dogovorili današnje prvenstvo", objasnio je gospodin Kovač.

Uvjereni smo kako se svi nadaju da će se i iduće godine održati državno prvenstvo u slam poeziji i time omogućiti nastup, ali i zbližavanje svih pjesnika i ljubitelja ove zanimljive, dinamične i nepredvidljive vrste lirike.



Pobjednik, Željko Barišić





voditelj programa, Mario Kovač



od ostalih

Za početak, opišimo trenutnu situaciju. Datum je 23.6.2015. godine i trenutno je devet sati ujutro. Maturanti diljem Hrvatske u ovom trenutku, polažu A ili B razinu matematike, inače, za mnoge najstrašniji ispit iz cjelokupnog opusa državne mature. Međutim, ja nisam u nijednoj od učionica gdje se dotični ispit polaže, iako sam maturant i iako planiram nastaviti svoje obrazovanje na jednom od državnih studija. Nisam zakasnio i uopće ne planiram za sada izaći van bilo gdje danas. Dok ostali pišu matematiku, ja sam ispred svojeg laptopa i pišem članak o tome zašto ne pišem matematiku.

Probaj bez prstiju

Kraj trećeg razreda srednje škole, za mene je došao kasnije nego za ostale, zbog popravnog iz matematike. Pisao sam popravni ispit gdje sam, između ostalog stavio da je 4+4=16, a na usmenom djelu su mi prigovarali što sam za svaku sitnicu koristio kalkulator, kao što za svaku sitnicu ljudi objavljuju statuse na društvenim mrežama. Inzistirajući da probam neka lakša dvoznamenkasta zbrajanja izračunati bez dotične sprave, nisam mogao, a da si ne pomognem sa prstima, a bez prstiju nikako. Položio sam nakraju popravni na prvom roku, no škola mi je predložila da odem na logopedski pregled.
Par mjeseci kasnije, bio sam u logopedskoj ordinaciji, koja me još kao malo dijete ugostila radi dislalije, disgrafije i disleksije, no koje sam, uz iznimku disgrafije, čini se, uspio prevladati. Ovog puta, dijagnosticirana mi je diskalkulija. Diskalkulija je poremećaj učenja, u kojemu učenik prosječne ili natprosječne inteligencije, ima problema prilikom percepcije i rješavanja matematičkih zadataka. S obzirom na visoki stupanj diskalkulije koji sam imao, u nalazu je uz neke predloške za lakše polaganje matematičke nastave (primjerice, imati popis formula i pravo na usmeno ispitivanje), također bilo predloženo i izuzeće iz polaganja matematičke mature, prvenstveno i zato što niti ciljam na ikakav matematički fakultet, već striktno studije koji matematike imaju jednako kao što virusi imaju mozga.

Prošvercalo se

Odgovor na moje prvo pitanje, a to je da kako je moguće da mi je unatoč tome što sam često bio predmet logopedskog proučavanja, diskalkulija nije otkrivena sve do 17.te godine života, glasio je kako se nitko nije na to usmjerio zbog drugih teškoća radi kojih sam dolazio. Istina je, da često u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, matematika je niti među najomiljenijim predmetima u školi, niti je nesnalaženje u njoj nešto rijetko i neobično, pa se takve stvari uopće ne smatraju problematičnima i prođu nezapaženo. Zar sam ja baš tako loš u njoj, da imam to stanje, za koje do tada nikad nisam čuo i vjerovao da je pojam doslovno smišljen prije pet minuta? Ili ima još takvih slučajeva, no koji nisu toliko razrađeni, kao što su disleksičari? Čini se da je ipak u pitanju ovo drugo. No, kako je već spomenuto da matematiku mnogo ljudi ne smatra zanimljivom i time im je se neda učiti, kako je moguće raspoznati onoga, kojemu matematika doista ne ide, od onoga koji samo zabušava? Osobno, ja sam uvidio da uistinu nisam stvoren za matematiku. Mislim, nikada mi nije bila draga, ali da se nisam trudio ispraviti brojne jedinice iz nje, tijekom godina, bila bi očita laž. A i doista, valjda to što mi prsti često puta bivaju kritični, valjda znači da je nešto ovdje malo čudno. Istražujući to čudno, upitao sam, logopedicu u svojoj školi, inače dosta dobru matematičarku, kako njezin um funkcionira kada zbraja veće brojeve u glavi. Moj funkcionira tako da posloži brojeve kao u pismenom postupku i onda pokušava računati. Ne sjećam se točnog odgovora, ali rekla mi je nešto o tome kako brojke u glavi rastavlja na jedinice, desetice i stotice, što je moje shvaćanje cijele situacije rastavilo na neznanje, pa neshvaćanje, pa na zbunjenost kako je moguće da na taj način itko uspije izračunati brže i točnije od mog načina. Ali, to je samo još jedna od brojnih zanimljivosti ljudske psihe.

Eh, da mi je ravnalo od milijun centimetara

Sa ovim saznanjima, nisam mogao ne prisjetiti se scena iz svojeg najranijeg djetinjstva, kada je najteže gradivo bilo brojevi od jedan do pet, a uistinu, bilo mi je zahtjevno. Tada čak nisam ovladao ni prstima, ali su mi nakon neznam ni sam koliko vremena upornog objašnjavanja i pomaganja, pokazali trik sa ravnalom. Primjerice, ako imam za izračunati 2+5, umjesto sa prstima, stavim olovku na dvojku na ravnalu i brojim do pet, pomičući olovku za broj više kako izrečem broj, ili niže ako imam oduzimanje. Tom sam metodom uspio riješiti svoj prvi zadatak, na što su me ostala djeca gledala čudno, no nebitno. Problem je bio da što smo učili veće i veće brojeve, ravnalo je postajalo beskorisnije. Potom me je ujak, inače dobar matematičar, naučio zbrajati pismenim putem, što sam čak naučio i prije ostalih u drugom razredu, jer je tada, ako nije još uvijek, to bilo gradivo trećeg razreda. No one neke sitnice, tipa dva pamtim, i dalje sam provjeravao pomoću ravnala, a kadikad čak i na prste. U množenju sam malo kasnije od ostalih uspio zapamtiti tablicu, no dijeljenje je bila druga, katastrofalnija priča. Sjećam se da smo jednom u dnevnom boravku rješavali zadatke dijeljenja, a ja, nakon što sam prvo buljio u zbirku kao da sam u ogledalu uočio da mi se raspada koža, pokrio rukama svoju bilježnicu i pravio se da rješavam zadatke dok je učiteljica mrko gledala po razredu da li netko zabušava. No, ne mogu reći, iako mi je trebalo više vremena nego ostalima, uspio sam čak sve niže razrede osim drugog proći sa četiri. Potom se to postepeno smanjivalo. Od petog do osmog sa tri, da bi nakraju jedva izvlačio dvojke u srednjoj školi, kako je gradivo postajalo sve kompliciranije i kompliciranije.

Ulična pamet

Kako sam se lagano sa devet- deset godina počeo sam vraćati iz škole, dobivao sam svoje prve džeparce, koje sam rado trošio na razne slatkiše, sladolede i stripove. Iskreno, tada nisam uopće mario za ostatak koji bi mi prodavačica vratila ako strip dođe 12 kuna, a ja joj dadem dvadeset, tako da je i moguće da su me čak i varali, ali opet možda i ne. Ostalo mi je u sjećanju taj jedan put kada sam kupovao „Zagora“ koji je koštao 16 kuna. Imao sam 10 kuna u novčanici, ali ostatak novca sam imao u sitnišu koji se uz iznimku od jedne ili dvije kune, sastojao od lipa. Nekih par minuta sam tako vadio lipu za lipom ni sam neznajući što doista radim, pa mi je prodavačica, pomogla. Uvidjevši da sam sa cijelim sitnišem bio još kunu ili pola kune kratak, pa me poslala doma da se vratim s punim iznosom. Ipak, ako ništa drugo, u međuvremenu sam se naučio puno bolje snalaziti u „Konobarskoj matematici“, iako se ponekad zbunim kada nas petero zajednički plaćamo neki poveći račun. Onda drugi računaju koliko tko mora dati i koliko se treba vratiti, ali najčešće na prijedloge dijeljenja računa kažem: „Ma zajebi, svatko svoje i bok!“.

Zaobilaženje sistema

Svaka škola ima svojega ispitnog koordinatora za državnu maturu i njemu sam se trebao obratiti zbog spomenutog prijedloga. Na cjelokupnu je situaciju reagirao dobro i u svakom je trenutku bio spreman pomoći, kako i meni, tako i svim ostalim maturantima u njegovoj nadležnosti. No, na pitanje, da li se ovako nešto ikada dogodilo, odgovorio je da nije. Ipak, poslao je dva upita u NCVVO. Prvi, „Da li je moguće dobiti izuzeće ispita iz matematike na državnoj maturi?“, veoma je brzo došao potvrdno, no drugi: „Da li tada učenik može konkurirati pri upisu na fakultet?“, ostao je neodgovoren, te je koordinator u više navrata ponovio navedeni upit. S druge strane, školska logopedica je čula priče kako je jedna djevojka s diskalkulijom, čak i uspjela upisati filozofski fakultet, ali ne zna se koji smjer, niti nešto detaljnije. Stoga smo slali upit na sam filozofski fakultet glede ove tematike (da li je moguće upisati vaš fakultet ukoliko mi je odobreno izuzeće od polaganja državne mature iz matematike), ali bez ikakva odgovora. U međuvremenu, također smo slali i mail uredu za studente, koji se uz mnoge druge stvari, bavi i studentima s invaliditetom i poremećajima učenja. Njihov odgovor je bio malo demotivirajući. „ Što se tiče teškoća koje imate u svladavanju gradiva, kandidati s invaliditetom ili poremećajima učenja, imaju pravo na individualizirani pristup u polaganju državne mature (prilagođeni ispitni materijali i produljeno vrijeme), te pravo na posebne provjere znanja i sposobnosti koje se provode na pojedinim sastavnicama“, stoji u mailu E-mail odgovoru ureda. Ipak, dogovoren je sastanak u samom uredu, koji je smješten u prostorijama Pravnog fakulteta u Zagrebu. Unatoč odgovorima koji su stajali na mailu, na sastanak sam se pojavio sa dokumentom koji potpisuje NCVVO, imena „Upute za prilagodbu ispitne tehnologije na ispitima državne mature“, zajedno sa svom logopedskom dokumentacijom koju sam imao. Glavni argument mi je bio taj što u NCVVO-vim uputama, doista, kao način pomoći učenicima postoji izuzeće od ispita. Međutim, djelatnica u uredu nije znala da li je ikada tako nešto ikome dopušteno, a priče sa filozofskog fakulteta je obećala provjeriti. Dva sata kasnije, javila se kako bi me obavijestila, da se to sa djevojkom koja je bez mature iz matematike upala na filozofski, nikada nije dogodilo.
Nekih mjesec dana prije završetka nastave za maturante, koordinator je dobio odgovor na taj drugi upit, koji je poslao još u 10-11. mjesecu. Pozvao me je u svoj ured dajući meni čast da otvorim pismo. Pismo u čijem sadržaju sam zbog disgrafije ostvario pravo da eseje pišem na kompjuteru uz produženo vrijeme, te izuzeće od ispita iz matematike. Još malo dodatne provjere, da se potvrdi da je to doista to, pokazalo je da je to doista to. Neću polagati ispit iz matematike, već ću na fakultet konkurirati sa minimalnim postotkom koji će biti određen za prolaz ispita. Malo je reći da sam bio iznenađen, u potpunom skepticizmu, čuvši vijesti koje su bile neočekivanije od toga da se Godot doista pojavi.

Iznimka? Vjerojatnije sasvim normalna pojava

Sad već dosta ljudi zna za moju situaciju, no prije toga, nisam nikome o ovome ništa spomenuo. Osjećao sam se loše i bezvrijedno zbog toga, ali opet, to je problem sa današnjim svijetom. S diskalkulijom ili alkalkulijom (teži oblik diskalkulije u kojemu, primjerice, ne razlikujete čak ni da je 100 manje od 1000, ali to srećom nemam), medicinskom potvrdom da ne znate računati, automatski vam je otežana budućnost nezaposlenja, ili rađenja nekog od onih poslova za koje vam ne treba nikakvo znanje, u kojima nemate prilike za razvoj na ikakvoj osobnoj ili društvenoj razini i koje ćete ubrzo jako zamrziti. Primjerice, na PMF-u, koji se koncetrira na matematiku i gdje traže veoma dobro riješenu A razinu, minimum mature, a to su B razine engleskog i hrvatskog se boduju s 0%, što je sasvim prihvatljivo, jer većinu studenata PMF-a ne može manje boliti briga za lingvistiku. Međutim, društveni fakulteti u kojima nema matematike, ne bi ni u snu stavili da B razina vrijedi 0% (barem po mojim saznanjima), a što je najgore, prijemni ispit za filozofski fakultet, prije je imao pitanja opće kulture, definiciju riječi itd, a danas ima logičke zadatke koje čak ni mnogi dobri matematičari ne uspijevaju riješiti, što nije pošteno. Sjetite se na početku same školske godine, kada se predlagalo ukidanje mature iz etike i vjeronauka, što je bivalo dočekano s dosta afirmacije (čak od strane Hrvatskih studija, društvenog fakulteta gdje je etika jedna od izbornih matura koja vrijedi za upis), vjerujući da se valja više koncentrirati na računanje i logiku, čime isključuju, pa čak i aludiraju na manju vrijednost, onih kojih to ne zanima ili im jednostavno ne ide računanje. Koliko ja znam, u pet godina provođenja mature u našoj državi, ja sam prva osoba kojoj je ovako nešto omogućeno. I uistinu mi je pomoglo, jer sam na taj način više vremena uložio u pripremanje predmeta koja mi idu, a veliki teret koji vjerojatno ne bi uspio položiti ni za tri godine, maknut mi je s pleća. Nadam se samo, kako će ubuduće biti više takvih dopusta onima kojima su potrebni. I za kraj, želim poručiti nešto onima koji su se prepoznali u ovome članku. Nemojte se obeshrabriti i ono najvažnije, nemojte se bojati tražiti pomoć. Vjerujte mi, na početku svega ovoga, želio sam da sve ovo ostane tajna, da nitko ne dozna za moju diskalkuliju. No, da nitko za to nije znao, nikada se ovo ne bi ostvarilo i ja bi pao matematiku, vjerojatno na svim rokovima koji postoje. Nemojte, se toga sramiti, čak budite ponosni. I nastojte isprobavati što više toga možete, jer na taj način istražujete same sebe i prije ili kasnije, otkriti ćete taj jedan talent koji možda ne biste imali izražen u tolikoj mjeri da možete odmah u sekundi zaključiti koliko je 13x6. No, naravno, najvažnija je i dobra potpora, zbog čega se zahvaljujem svojoj školskoj logopedici, na svoj pomoći koju mi je pružila, kao i na ohrabrenju da ovim putem predstavim diskalkuliju, a sve u svrhu obrazovanja i stvaranje bolje budućnosti .

Kao amaterskog novinara i pisca, veoma su me obradovale vijesti iz Splita koje mi je javila profesorica Henrieta Barbarić, voditeljica novinarske skupine u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, gdje sam još do 31.8. registriran kao učenik. Naime, Splitsko sveučilište, u suradnji sa časopisom „Universitas“ je u svibnju organiziralo literalni natječaj "Evo me, moj svijete, na raskršću tvome i mome", inače stihu iz pjesme Josipa Pupačića, "Moj križ svejedno gori". Na natječaju sam osvojio treće mjesto i 700 kuna, moj prvi novac ikad zarađen od pisanja.

15.6., povodom 41. Obljetnice dana sveučilišta u tome istom gradu, uputio sam se autobusom u kako kažu: "Najlipši grad na svitu". Vožnja od pet sati je bila veoma ugodna, a sa splitskog sveučilišta su me obavještavali da se ne moram brinuti i da ću imati doček, kako ne bi zalutao u Splitu. Stigavši oko jedanaest sati ujutro uz prigodnu, „Grad spava“ od TBF-a na svom mobitelu, upoznao sam se sa profesoricom Suzanom Kačić -Bartulović, koja mi je zaželjela srdačnu dobrodošlicu. Kako me još i profesorica Barbarić zamolila da napišem članak o svome putovanju za školski list „Labos“, pri prvom pogledu na Split i more, pokušao sam za potrebe članka okinuti par „selfija“ , što mi nije pošlo za rukom, jer su bili mutni kao da imate dioptriju -3. Međutim, po samom dolasku, profesorica Katičić me je na njen vlastiti prijedlog fotografirala u luci nedaleko od glasovite rive, uhvativši u pozadini more, ali i također poznati Marjan, koji je ekvivalent zagrebačkom Maksimiru. Veoma brzo, u njenom autu, imao sam priliku upoznati i Antea Andabaka, iz Prve gimnazije Split, koji je osvojio prvo mjesto na natječaju te u autu pripremao pobjednički govor. Zajednička fotografija na Bačvicama (rodna plaža Picigina), te potom odlazak do medicinskog fakulteta.

Split sve više i više dobiva na značaju kao studentski grad, ali treba još puno rada uložiti da stigne do one razine kakva se nalazi u Zagrebu. Međutim, Medicinski fakultet je već dosegao tu razinu i najbolji je fakultet u Splitu po organizaciji i edukaciji, tako da nije ni neobično da je upravo ovaj fakultet izabran da se na njemu održi svečanost. U velikoj dvorani, okupilo se po mojoj procjeni sigurno 100-150 ljudi, ako ne i više. Šarolika skupina se sastojala od najboljih studenata akademske godine, njih 36, ali i brojnih gradskih i državnih uzvanika (kao što je Zlatko Ževrnja, župan Splitsko-Dalmatinske županije, potom zamjenik ministra Mornara i još mnogi drugi), te dakako cijeli Splitski, sveučilišni rektorat. Samim nazivom događaja, znao sam kako je riječ o značajnom događaju koji će ljudi pamtiti. No, tek sam kasnije uvidio veliku povijesnu važnost cijele priče, prilikom potpisivanja sporazuma o programu postakademskog zapošljavanja studenata. Riječ je o projektu koji za cilj ima smanjenje odlazaka mladih ljudi iz Hrvatske. Tijekom njihovog studiranja, studenti će imati dodatni program, koji ih uči i potiče da sami smišljaju svoje poduzetničke ideje, koje bi potom predstavili na kraju svojeg studiranja. Ukoliko je ideja dobra, dobiti će sredstva za njenu realizaciju i i pokretanje vlastitog posla. Par dana ranije, ovaj sporazum je potpisao i profesor Damir Boras, rektor Zagrebačkog sveučilišta, a na danu sveučilišta su ga uz župana, također potpisali i predstavnici banaka, koji financiraju program, te razne tvrtke i organizacije grada Splita, kao što su: Jadrolinija, NK Hajduk, TV Jadran, novine „Slobodna Dalmacija“ i mnogi drugi. Nakon podjele rektorovih nagrada 36 studenata koji su se najviše iskazali svojim radom, te podjelom dviju posljednjih rektorovih nagrada, stigao je red i na nas, pobjednike literalnog natječaja. Nažalost, drugo plasirana Jelena Lucić, iz Ekonomske i trgovačke škole Ivana Domca u Vinkovcima, nije mogla prisustvovati ovome događaju, pa su na binu pozvali samo Antea i mene. Imao sam tremu, posebno dok sam hodao prema pozornici uz aplaus publike, ali mi je ujedno bila i velika čast rukovati se sa Anđelkom Šimunovićem, rektorom Splitskog sveučilišta te primiti zahvalnicu za sudjelovanje na natječaju kao treće plasirani. Također, Antin govor je bio dobar i duhovit, ali i kratak, što je vjerujem, obradovalo mnoge s obzirom da je događaj trajao otprilike dva sata.


Kasnije, čekajući autobus za Zagreb, koji stiže tek u 19:15, bio sam gost, prihvaćen kao član obitelji i domaćin, kod gospođe Gordane Alfirević, novinarke iz časopisa „Universitas“, a ujedno i supruge poznatog kroničara Hajduka iz „Slobodne Dalmacije“ Slavena Alfirevića. Osim sjajnog ručka koji je pripremila, skupa sa kavom i palačinkama, provela me po gradu, pokazujući mi predivna obilježlja grada poput Dioklecijanove palače, kipa Grgura Ninskog, Marmontsku ulicu itd. No, također, prisjetila se događaja od prošloga tjedna, kada je čovjek bacao molotovljeve koktele po zgradi u kojoj su smješteni HZZO, Jadroplov i HMZO. Taj događaj, zajedno sa pogibiljom mladića od prije par dana u Tijardićevoj ulici pod nerazjašnjenim okolnostima, te poljudskom svastikom, Splitu daje dosta zasluženo, nadimak „Sin city“ (eng. „Grad grijeha“). Ipak, nismo se previše zamarali tmurnim temama, jer to bi zbilja bila šteta s obzirom na kratko vrijeme, koje sam u gradu mogao provesti. Ubrzo je došlo 19:00 sati i krenuli smo lagano prema busu, ispred kojeg sam se prije polaska, još jednom zahvalio na svemu i krenuo prema Zagrebu.



fotografija sa rektorom, prof. Anđelkom Šimunovićem


Zajednička fotografija sa rektorom i prvoplasiranim, Anteom Andabakom


Razgled grada s gospođom Gordanom Alfirević



Mali suvenir sveučilišta u Splitu

14. Zagreb pride LGBTQ zajednice, održao se u subotu 13.6.2015. godine u Zagrebu, pod sloganom: "Antifašizam bez kompromisa".

Parada ponosa započela je oko 15 sati na Trgu Marka Marulića i prolazila je Vukotinovićevom ulicom, Roosveltovim trgom, Trgom maršala Tita, Frankopanskom ulicom, Ilicom, Trgom bana Josipa Jelačića, Jurišićevom, Draškovićevom, Šoštarićevom ulicom i ulicom Ribnjak. Tijekom parade, mogli ste vidjeti brojne zanimljive transparente i zastave ljudi koji su podržavali ovu akciju, kao što su: "Svi smo mi Homo", "Mržnja nije obiteljska vrijednost" i mnogi drugi. Uz već klasične zastave LGBTQ-a, bilo je zanimljivo vidjeti i zastavu ateista, koji cijene pravo da svako izabere svoj ukus u svakom pogledu života, pa tako i u onome seksualnom. Povorka je završila na parku Ribnjak gdje se, uz diskretnu policijsku zaštitu održavao prigodan i zabavan program. Vrijeme je bilo vedro, toplo i sunčano, što je, pretpostavljamo, dokaz da Bog nema ništa protiv parade, jer bi u suprotnom Zagreb valjda bio potopljen poput Texasa krajem prošlog mjeseca. Nakon što su pojedini sudionici na pozornici rekli kako traže da se žele osjećati sigurno u svojoj okolini bez obzira na ono što vole, da žele veća prava, kao što je posvajanje djece (tu bi se možda još moglo dodati i doniranje krvi, što je homoseksualcima, rigorozno zabranjeno), te nakon što je Drag queen skupina, House of flamingo, pozvala sve okupljene na svoj afterparty u zagrebačku Močvaru, događaj je začinjen nastupom benda Nipplepeople. Po završetku koncerta, dio ljudi se uputio kućama, a ostatak prema Močvari gdje su ih drag queensi house of flaminga pozvali ranije, te zabavljali ih uz svoje plesove na elektroničku i dance glazbu.

14. Zagreb pride je prošao bez izgreda i neugodnih scena, što je sjajno jer pokazuje da čak iako se ljudi možda i ne slažu sa zahtjevima LGBTQ zajednice, ipak ih ne napadaju niti prigovaraju na taj jedan dan kada s ponosom prenose poruku svijetu da je "gay okay" iz razloga što zbog te iste gaynosti često bivaju društveno isključeni i nepravedno osuđivani. Trnoviti report podržava njihove želje i ciljeve, a posebno onaj da ne bivaju diskriminirani u zajednici u kojoj žive. Seksualnost je osobna stvar, a osobne stvari nisu obrazloženje za diskriminaciju prema ikome.

Svibanj 2015. nije mogao bolje završiti za Otakuse, ali i umjerenije ljubitelje mangi, animea i Japana općenito, ili za klasične geekove koji su zadnji vikend ovog mjeseca proveli na drugom jubilarnom Crotakufestu. Konvencija se održala u klubu Buena Vista u Zagrebu, kao i prošle godine, još jedanput realizirana zahvaljujući Ilirijanu Bajramiju, također znanom kao King, te Vjeranu Rusu, suorganizatoru događaja.


(Organizator i voditelj programa, King Bajrami)


Sveukupno, odaziv konvenciji je bio slab. Okupilo se svega stotinjak ljudi, ali organizatori su bili zadovoljni s obzirom da je ipak riječ o maloj konvenciji, a posjećenost je bila veća, nego na prošlogodišnjem događaju.

Program je bio zanimljiv, a neka od predavanja, kao ono o Otaku kulturi, što je ona i koje su to, često pogrešne predrasude o njoj, bila su čak i na ovogodišnjem Sferakonu. Iako je Otaku kultura na ovoj konvenciji isto što i Hrvat u Hrvatskoj, niti je bilo rečeno nešto novo što nismo čuli prije, uzvanicima na prezentaciji bilo je i zanimljivo, posebno jer su kasnije mogli kao dio predavanja diskutirati o razlikama između mangi i animea, svojim najdražim likovima, ali i njihovim doživljajima sa nekim ljudima koji ne cijene iste stvari kao i oni. Nadalje, veliki interes je izazvalo i predavanje o "Homestucku", web stripu koji postaje sve draži domaćoj publici, a prati grupu tinejdžera u svijetu video igrice Sburb, koji se tamo susreću sa trolovima s kojima zajedno doživljavaju brojne zgode i nezgode. Zanimljivo je bilo čuti i prezentaciju o airsoftu, simulaciji rata, koji je izazvao interes otkako ste na Yaoiconu imali prilike isprobati pucanje iz nekoliko tipova airsoft oružja. Konvenciju je kao predavač pohodio i Damyen Le Fay koji je održao prezentaciju o Trans* i pojasnio na duhovit i zanimljiv način tko su ustvari Trans*, što čine kako bi bili sretni i kako najbolje postupiti, ako danas - sutra, ikad, netko iz vaše okoline vam izjavi da nije onaj rod u kojemu ste mu se do tada obraćali i koliko ustvari toj osobi značite, ako vam oda tako veliku tajnu.


Atmosfera među ljudima je bila ugodna i prijateljska tijekom cijeloga dana, a posebno, navečer na Just dance tulumu i karaokama, gdje se osim već znanog repertoara silnih pjesama iz uvodnih špica animea, pjevali i hitovi metal bendova, kao što su Iron Maiden. Zabava je trajala do nekih pola dvanaest.

Idućeg dana, ugodna i prijateljska atmosfera, postala je još prisnija, zato što je vrhunac ljudi iznosio dvadeset osoba. Kompjuter za prezentacije predavača, kao novu funkciju imao je igranje "World of warships", a kasnije, skladno s programom, projekcije "Pokemona" i "Kiro papa" I za kraj kao i uvijek, bilo je nekoliko natjecanja i prilika da osvojite kakvu nagradu za uspomenu na događaj. Sponzori konvencije, MMM photography, još su u subotu, održali svoje natjecanje u "Beat Hazardu". Igrajući uz melodije "Meikyuu Butterfly", Lorenzo Jurjević samostalno, te Martina Mikulić i Agneza Čutura u ekipnom igranju osvojili su vrhunsku fotografiju njih samih koja će im biti poslana na kućne adrese. Od mnogobrojnih cosplayera koji su pohodili konvenciju i koji su uvijek rado viđeni na ovakvim događanjima, malo njih se ovaj put odvažilo natjecati. Na kraju, konkurencija je dodatno opala zbog incidenta s naljepnicama za glasanje (koje su u subotu, nepoznate osobe krale i lijepile po više puta, time kršeći podjelu tri naljepnice po gostu, sve dok ih organizator drugog dana nije bolje čuvao, uvjerivši se da nije svakome za vjerovati), pa su u nedjelju na ponovljenome natjecanju, ostali samo Aliclock Trancy i King Bajrami, koji se kao organizator u biti prijavio sa svojim cosplayom Kageito Shiona samo zato da se održi konkurencija. Međutim, inače veoma dobar cosplay Nepete iz "Homestucka" od Aliclock Trancy, zasluženo je proglašen najboljim cosplayom Crotakufesta 2015. godine. Također, u ponovno malo slabijoj konkurenciji (doduše, igrom kamen škare papira na tri sreće, radi izjednačenog rezultata glasovanja), proglašeni su i najbolji fanfic (Yurri žanr priča "Hanji x Annie", od Stelle Faffaer) te fanart (Kanekija iz "Tokyo Ghoula" Dore Ivković). Drugi dan konvencije, a time i sama konvencija, također se završila sa karaokama, nakon čega su se zadovoljni posjetitelji i organizatori uputili svojim kućama.


Pobjednički cosplay (fotografija MMM photography ( https://www.facebook.com/MMMPhoto?fref=ts)


Ostali kadrovi događaja