Pregled posta

Fučkaš matišu, bit ću pjesnik (by I.K.)

Za početak, opišimo trenutnu situaciju. Datum je 23.6.2015. godine i trenutno je devet sati ujutro. Maturanti diljem Hrvatske u ovom trenutku, polažu A ili B razinu matematike, inače, za mnoge najstrašniji ispit iz cjelokupnog opusa državne mature. Međutim, ja nisam u nijednoj od učionica gdje se dotični ispit polaže, iako sam maturant i iako planiram nastaviti svoje obrazovanje na jednom od državnih studija. Nisam zakasnio i uopće ne planiram za sada izaći van bilo gdje danas. Dok ostali pišu matematiku, ja sam ispred svojeg laptopa i pišem članak o tome zašto ne pišem matematiku.

Probaj bez prstiju

Kraj trećeg razreda srednje škole, za mene je došao kasnije nego za ostale, zbog popravnog iz matematike. Pisao sam popravni ispit gdje sam, između ostalog stavio da je 4+4=16, a na usmenom djelu su mi prigovarali što sam za svaku sitnicu koristio kalkulator, kao što za svaku sitnicu ljudi objavljuju statuse na društvenim mrežama. Inzistirajući da probam neka lakša dvoznamenkasta zbrajanja izračunati bez dotične sprave, nisam mogao, a da si ne pomognem sa prstima, a bez prstiju nikako. Položio sam nakraju popravni na prvom roku, no škola mi je predložila da odem na logopedski pregled.
Par mjeseci kasnije, bio sam u logopedskoj ordinaciji, koja me još kao malo dijete ugostila radi dislalije, disgrafije i disleksije, no koje sam, uz iznimku disgrafije, čini se, uspio prevladati. Ovog puta, dijagnosticirana mi je diskalkulija. Diskalkulija je poremećaj učenja, u kojemu učenik prosječne ili natprosječne inteligencije, ima problema prilikom percepcije i rješavanja matematičkih zadataka. S obzirom na visoki stupanj diskalkulije koji sam imao, u nalazu je uz neke predloške za lakše polaganje matematičke nastave (primjerice, imati popis formula i pravo na usmeno ispitivanje), također bilo predloženo i izuzeće iz polaganja matematičke mature, prvenstveno i zato što niti ciljam na ikakav matematički fakultet, već striktno studije koji matematike imaju jednako kao što virusi imaju mozga.

Prošvercalo se

Odgovor na moje prvo pitanje, a to je da kako je moguće da mi je unatoč tome što sam često bio predmet logopedskog proučavanja, diskalkulija nije otkrivena sve do 17.te godine života, glasio je kako se nitko nije na to usmjerio zbog drugih teškoća radi kojih sam dolazio. Istina je, da često u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, matematika je niti među najomiljenijim predmetima u školi, niti je nesnalaženje u njoj nešto rijetko i neobično, pa se takve stvari uopće ne smatraju problematičnima i prođu nezapaženo. Zar sam ja baš tako loš u njoj, da imam to stanje, za koje do tada nikad nisam čuo i vjerovao da je pojam doslovno smišljen prije pet minuta? Ili ima još takvih slučajeva, no koji nisu toliko razrađeni, kao što su disleksičari? Čini se da je ipak u pitanju ovo drugo. No, kako je već spomenuto da matematiku mnogo ljudi ne smatra zanimljivom i time im je se neda učiti, kako je moguće raspoznati onoga, kojemu matematika doista ne ide, od onoga koji samo zabušava? Osobno, ja sam uvidio da uistinu nisam stvoren za matematiku. Mislim, nikada mi nije bila draga, ali da se nisam trudio ispraviti brojne jedinice iz nje, tijekom godina, bila bi očita laž. A i doista, valjda to što mi prsti često puta bivaju kritični, valjda znači da je nešto ovdje malo čudno. Istražujući to čudno, upitao sam, logopedicu u svojoj školi, inače dosta dobru matematičarku, kako njezin um funkcionira kada zbraja veće brojeve u glavi. Moj funkcionira tako da posloži brojeve kao u pismenom postupku i onda pokušava računati. Ne sjećam se točnog odgovora, ali rekla mi je nešto o tome kako brojke u glavi rastavlja na jedinice, desetice i stotice, što je moje shvaćanje cijele situacije rastavilo na neznanje, pa neshvaćanje, pa na zbunjenost kako je moguće da na taj način itko uspije izračunati brže i točnije od mog načina. Ali, to je samo još jedna od brojnih zanimljivosti ljudske psihe.

Eh, da mi je ravnalo od milijun centimetara

Sa ovim saznanjima, nisam mogao ne prisjetiti se scena iz svojeg najranijeg djetinjstva, kada je najteže gradivo bilo brojevi od jedan do pet, a uistinu, bilo mi je zahtjevno. Tada čak nisam ovladao ni prstima, ali su mi nakon neznam ni sam koliko vremena upornog objašnjavanja i pomaganja, pokazali trik sa ravnalom. Primjerice, ako imam za izračunati 2+5, umjesto sa prstima, stavim olovku na dvojku na ravnalu i brojim do pet, pomičući olovku za broj više kako izrečem broj, ili niže ako imam oduzimanje. Tom sam metodom uspio riješiti svoj prvi zadatak, na što su me ostala djeca gledala čudno, no nebitno. Problem je bio da što smo učili veće i veće brojeve, ravnalo je postajalo beskorisnije. Potom me je ujak, inače dobar matematičar, naučio zbrajati pismenim putem, što sam čak naučio i prije ostalih u drugom razredu, jer je tada, ako nije još uvijek, to bilo gradivo trećeg razreda. No one neke sitnice, tipa dva pamtim, i dalje sam provjeravao pomoću ravnala, a kadikad čak i na prste. U množenju sam malo kasnije od ostalih uspio zapamtiti tablicu, no dijeljenje je bila druga, katastrofalnija priča. Sjećam se da smo jednom u dnevnom boravku rješavali zadatke dijeljenja, a ja, nakon što sam prvo buljio u zbirku kao da sam u ogledalu uočio da mi se raspada koža, pokrio rukama svoju bilježnicu i pravio se da rješavam zadatke dok je učiteljica mrko gledala po razredu da li netko zabušava. No, ne mogu reći, iako mi je trebalo više vremena nego ostalima, uspio sam čak sve niže razrede osim drugog proći sa četiri. Potom se to postepeno smanjivalo. Od petog do osmog sa tri, da bi nakraju jedva izvlačio dvojke u srednjoj školi, kako je gradivo postajalo sve kompliciranije i kompliciranije.

Ulična pamet

Kako sam se lagano sa devet- deset godina počeo sam vraćati iz škole, dobivao sam svoje prve džeparce, koje sam rado trošio na razne slatkiše, sladolede i stripove. Iskreno, tada nisam uopće mario za ostatak koji bi mi prodavačica vratila ako strip dođe 12 kuna, a ja joj dadem dvadeset, tako da je i moguće da su me čak i varali, ali opet možda i ne. Ostalo mi je u sjećanju taj jedan put kada sam kupovao „Zagora“ koji je koštao 16 kuna. Imao sam 10 kuna u novčanici, ali ostatak novca sam imao u sitnišu koji se uz iznimku od jedne ili dvije kune, sastojao od lipa. Nekih par minuta sam tako vadio lipu za lipom ni sam neznajući što doista radim, pa mi je prodavačica, pomogla. Uvidjevši da sam sa cijelim sitnišem bio još kunu ili pola kune kratak, pa me poslala doma da se vratim s punim iznosom. Ipak, ako ništa drugo, u međuvremenu sam se naučio puno bolje snalaziti u „Konobarskoj matematici“, iako se ponekad zbunim kada nas petero zajednički plaćamo neki poveći račun. Onda drugi računaju koliko tko mora dati i koliko se treba vratiti, ali najčešće na prijedloge dijeljenja računa kažem: „Ma zajebi, svatko svoje i bok!“.

Zaobilaženje sistema

Svaka škola ima svojega ispitnog koordinatora za državnu maturu i njemu sam se trebao obratiti zbog spomenutog prijedloga. Na cjelokupnu je situaciju reagirao dobro i u svakom je trenutku bio spreman pomoći, kako i meni, tako i svim ostalim maturantima u njegovoj nadležnosti. No, na pitanje, da li se ovako nešto ikada dogodilo, odgovorio je da nije. Ipak, poslao je dva upita u NCVVO. Prvi, „Da li je moguće dobiti izuzeće ispita iz matematike na državnoj maturi?“, veoma je brzo došao potvrdno, no drugi: „Da li tada učenik može konkurirati pri upisu na fakultet?“, ostao je neodgovoren, te je koordinator u više navrata ponovio navedeni upit. S druge strane, školska logopedica je čula priče kako je jedna djevojka s diskalkulijom, čak i uspjela upisati filozofski fakultet, ali ne zna se koji smjer, niti nešto detaljnije. Stoga smo slali upit na sam filozofski fakultet glede ove tematike (da li je moguće upisati vaš fakultet ukoliko mi je odobreno izuzeće od polaganja državne mature iz matematike), ali bez ikakva odgovora. U međuvremenu, također smo slali i mail uredu za studente, koji se uz mnoge druge stvari, bavi i studentima s invaliditetom i poremećajima učenja. Njihov odgovor je bio malo demotivirajući. „ Što se tiče teškoća koje imate u svladavanju gradiva, kandidati s invaliditetom ili poremećajima učenja, imaju pravo na individualizirani pristup u polaganju državne mature (prilagođeni ispitni materijali i produljeno vrijeme), te pravo na posebne provjere znanja i sposobnosti koje se provode na pojedinim sastavnicama“, stoji u mailu E-mail odgovoru ureda. Ipak, dogovoren je sastanak u samom uredu, koji je smješten u prostorijama Pravnog fakulteta u Zagrebu. Unatoč odgovorima koji su stajali na mailu, na sastanak sam se pojavio sa dokumentom koji potpisuje NCVVO, imena „Upute za prilagodbu ispitne tehnologije na ispitima državne mature“, zajedno sa svom logopedskom dokumentacijom koju sam imao. Glavni argument mi je bio taj što u NCVVO-vim uputama, doista, kao način pomoći učenicima postoji izuzeće od ispita. Međutim, djelatnica u uredu nije znala da li je ikada tako nešto ikome dopušteno, a priče sa filozofskog fakulteta je obećala provjeriti. Dva sata kasnije, javila se kako bi me obavijestila, da se to sa djevojkom koja je bez mature iz matematike upala na filozofski, nikada nije dogodilo.
Nekih mjesec dana prije završetka nastave za maturante, koordinator je dobio odgovor na taj drugi upit, koji je poslao još u 10-11. mjesecu. Pozvao me je u svoj ured dajući meni čast da otvorim pismo. Pismo u čijem sadržaju sam zbog disgrafije ostvario pravo da eseje pišem na kompjuteru uz produženo vrijeme, te izuzeće od ispita iz matematike. Još malo dodatne provjere, da se potvrdi da je to doista to, pokazalo je da je to doista to. Neću polagati ispit iz matematike, već ću na fakultet konkurirati sa minimalnim postotkom koji će biti određen za prolaz ispita. Malo je reći da sam bio iznenađen, u potpunom skepticizmu, čuvši vijesti koje su bile neočekivanije od toga da se Godot doista pojavi.

Iznimka? Vjerojatnije sasvim normalna pojava

Sad već dosta ljudi zna za moju situaciju, no prije toga, nisam nikome o ovome ništa spomenuo. Osjećao sam se loše i bezvrijedno zbog toga, ali opet, to je problem sa današnjim svijetom. S diskalkulijom ili alkalkulijom (teži oblik diskalkulije u kojemu, primjerice, ne razlikujete čak ni da je 100 manje od 1000, ali to srećom nemam), medicinskom potvrdom da ne znate računati, automatski vam je otežana budućnost nezaposlenja, ili rađenja nekog od onih poslova za koje vam ne treba nikakvo znanje, u kojima nemate prilike za razvoj na ikakvoj osobnoj ili društvenoj razini i koje ćete ubrzo jako zamrziti. Primjerice, na PMF-u, koji se koncetrira na matematiku i gdje traže veoma dobro riješenu A razinu, minimum mature, a to su B razine engleskog i hrvatskog se boduju s 0%, što je sasvim prihvatljivo, jer većinu studenata PMF-a ne može manje boliti briga za lingvistiku. Međutim, društveni fakulteti u kojima nema matematike, ne bi ni u snu stavili da B razina vrijedi 0% (barem po mojim saznanjima), a što je najgore, prijemni ispit za filozofski fakultet, prije je imao pitanja opće kulture, definiciju riječi itd, a danas ima logičke zadatke koje čak ni mnogi dobri matematičari ne uspijevaju riješiti, što nije pošteno. Sjetite se na početku same školske godine, kada se predlagalo ukidanje mature iz etike i vjeronauka, što je bivalo dočekano s dosta afirmacije (čak od strane Hrvatskih studija, društvenog fakulteta gdje je etika jedna od izbornih matura koja vrijedi za upis), vjerujući da se valja više koncentrirati na računanje i logiku, čime isključuju, pa čak i aludiraju na manju vrijednost, onih kojih to ne zanima ili im jednostavno ne ide računanje. Koliko ja znam, u pet godina provođenja mature u našoj državi, ja sam prva osoba kojoj je ovako nešto omogućeno. I uistinu mi je pomoglo, jer sam na taj način više vremena uložio u pripremanje predmeta koja mi idu, a veliki teret koji vjerojatno ne bi uspio položiti ni za tri godine, maknut mi je s pleća. Nadam se samo, kako će ubuduće biti više takvih dopusta onima kojima su potrebni. I za kraj, želim poručiti nešto onima koji su se prepoznali u ovome članku. Nemojte se obeshrabriti i ono najvažnije, nemojte se bojati tražiti pomoć. Vjerujte mi, na početku svega ovoga, želio sam da sve ovo ostane tajna, da nitko ne dozna za moju diskalkuliju. No, da nitko za to nije znao, nikada se ovo ne bi ostvarilo i ja bi pao matematiku, vjerojatno na svim rokovima koji postoje. Nemojte, se toga sramiti, čak budite ponosni. I nastojte isprobavati što više toga možete, jer na taj način istražujete same sebe i prije ili kasnije, otkriti ćete taj jedan talent koji možda ne biste imali izražen u tolikoj mjeri da možete odmah u sekundi zaključiti koliko je 13x6. No, naravno, najvažnija je i dobra potpora, zbog čega se zahvaljujem svojoj školskoj logopedici, na svoj pomoći koju mi je pružila, kao i na ohrabrenju da ovim putem predstavim diskalkuliju, a sve u svrhu obrazovanja i stvaranje bolje budućnosti .

Post je objavljen 23.06.2015. u 20:18 sati.