Gamba Blog

Zadar - Zagreb: Dan četvrti (od tri)

četvrtak , 26.08.2010.

Nakon ranojutarnjeg razgledanja kampa na Mrežnici, skupljamo stvari i krećemo prema Karlovcu s južne strane Mrežnice, prema Turnju. Pažljivo vozim iza Jure štedeći energiju ali čini mi se da sam preživio najgore. U tili čas eto nas u Karlovcu. Ulazimo u pješačku zonu. Tražimo pekaru. Doručak šampiona. Burek i krafne. Kava s mlijekom i čaša vode.

Odmaramo, pitamo za stari most preko Kupe i krećemo prema Šišljaviću i Donjoj Kupčini. Cesta je ovdje ravna uz Kupu. Ali nama više nije svejedno. Nakon tri dana. Svaka pa i manja uzbrdica predstavlja problem. Poslije Pisarovine Jura me priprema za zadnju uzbrdicu do Zagreba, onu prema Kupinečkom Kraljevcu. Dok mi umiremo u najmanjem prijenosu uzbrdo bicikist na specki projuri pored nas poput rakete. Dečki to vam je zadnja uzbrdica a i na vrhu imate birtiju. Lijepo je to kad s vrha brijega vidiš Sljeme, dimnjak toplane i nebodere u izmaglici. Ali do tamo je još dosta. Pijemo piće i skupljamo snagu za dalje. Spuštamo se kroz Hudi bitek do Brezovice i ubrzo nakon dvorca prolazimo ispod auto ceste. Jeeee! Eto nas u Blatu. Arena je sve bliže a od tamo do doma mogu i odpuzati. Rastajemo se kod rotora. Idemo se kući odmoriti pa smisliti neku novu avanturu. Jura je već pun ideja. I da, na kraju, kratki rezime prešli smo nešto manje od 400 km, popili bezgranično puno litara vode, jednu tablu Apaurina, jednu tablu Lupoceta a vaga nakon četri dana konstantnog pedaliranja kaže ... 92 kg!!!! Dakle kratki zaključak: ako želiti smršaviti, ne razmišljajte o biciklu. Ne pomaže. Pozdrav.

komentiraj (5) * ispiši * #

Zadar - Zagreb: Dan Treći

Treći dan počinjemo u ranu zoru. Želja je da Malu Kapelu pređemo prije vrućine. Rano tuširanje u super tuš kabini i masiranje bolnih dijelova tijela. Doručak. Malo priče s našim konobarem, koja topla riječ ohrabrenja i krećemo dalje. Odmah uspon prema Križpolju spuštanje prema Jezeranama i onda lagani uspon na Kapelu. Subota je ujutro, promet slab. Nešto sitno domaćih i malo više stranih tablica. Stajemo svakih kilometar i nakon sat i pol dolazimo do prijevoja. Kad tamo magla.

Nakon slikanja za unuke "...kada smo mi bili mladi, mi smo čuda radili...", i jedne čokolade, oblačimo šuškavce i brzinom munje se spuštamo prema Josipdolu. Najteži dio današnje etape je iza nas, a danas je kratka etapa. Ne može više ništa krenuti krivo. Ili ipak može? U Josipdolu naliječemo na Mazdu 6 nježne ljubičaste boje sa kutijicom Makija na stražnjoj haubi. Samo jedan makrobiotički Maki i moje tijelo se odjednom raspada. Traži antitijela ali janjetine nema ni za lijek.

Vozimo se prema Generalskom stolu a mene hvata opća slabost. Stajemo u Zelenom kutu. Tražimo osvježenje u Mrežnici i masažu pod slapovima. Prekrasno. Voda dovoljno topla i za mene. Izlazimo van i odlazimo u restoran po malo energije. Plata miješanog mesa i pilećih krilaca, ništa posebno, a cijena dosta veća nego u Lici.



Imamo još 10ak km do kampa Slapić. Slijedim Juru. Promet je ovdje prije Duge Rese već dosta jak. Nije baš neki užitak vožnje. Konačno dolazimo do kampa. Groznica me već lagano trese. Registriramo se i tražimo mjesto u kampu. Trljam oči, ne vjerujem. Prokleti kamperi koji u Perušiću ne žele ostaviti ni kune ovdje su ispunili cijeli kamp. Kamp gotovo pun. U restoranu rijetko koji stol prazan. WC-i čisti i uredni. Tabla sa vremenskom prognozom. Kupanje u Mrežnici u sjeni velikog drveća. Mora da mi se priviđa. Jura bi pivo. Ja bi malo vode. Na pola njegove pive ja se odlazim srušiti u šator i malo istabletirati. Pa nije valjda ovo kraj vožnje?





Dižem se u dva ujutro i ponovno tabletiranje. Još uvijek sam metiljav. Dižem se u sedam. Sada je već bolje. Bauljam kampom i slikam dok svi normalni još spavaju jer dan prije nisam bio u snazi. Sve uređeno i čisto. Svaka čast obitelji Mataković. Nadam se da na ovome nešto i zarade, jer zna se da su kamperi stari škrci. To bar svi u Perušiću znaju. Imati pun kamp Nijemaca i Nizozemaca a da nije na moru, a da je u Hrvatskoj meni se čini kao uspjeh. Ali na tome vjerojatno treba dugo i naporno raditi.

komentiraj (0) * ispiši * #

Zadar - Zagreb: Dan drugi

srijeda , 25.08.2010.

Prvi dan smo se jedva dovukli do Gospića, što nam je bio cilj. Uzeli sobu u hotelu Ana i neizmjerno se obradovali tuš kadi sa masažom. Imali smo dvoljno snage tek za tuširanje i pliticu mješanog mesa. Drugi od tri planirana dana je počeo nešto kasnije. Što zbog bolova što zbog želje do posjetimo Teslin memorijalni centar u Smiljanu a u kojem je prva prezentacija u deset. U devet pokušavamo lagano, tj. vrlo lagano sjesti na bicikle. Boli! Krećemo prema Smiljanu. Plaćamo ulaznicu 50 kn i već pripremljeni očekujemo prezentaciju sa visokonaponskim Teslinim trafoom od 1 MV i 55 kHz, Teslinu turbinu uronjenu u potok, Teslin brod na daljinsko upravljanje koji veselo putuje između dvije platforme na potoku, film i posjet rodnoj kući. Sve nabrojano je fino popisano na internetskim stranicama centra.

Šetamo se po centru u očekivanju početka prezentacije. Nestrpljivo u sebi ponavljam već pripremljena pitanja koja ću postaviti na kraju, jer ipak sam sličnu prezentaciju prije puno godina vidio i u Tehničkom muzeju u ZG, ali onda mi kao kvalitetnom studentu energetike apsolutno ništa nije bilo jasno.

Počinje prezentacija. Nabildani tip objašnjava osnove pokusa u jednoj i pol jednostavnoj rečenici i naglašava da će pokus trajati 20 sekundi. I zaista. Prođe dvadeset sekundi unutar kojih se florescentna žarulja u mojoj ruci upalila pod utjecajem Teslinog transformatora dok sam ja bezuspješno pokušavao pronaći skrivene žice i odgovor na pitanje kako nas to Tesla vara. Pa tko je vidio da se energija prenosi bežićno? Upale se svjetla, ja zaustim moje prvo pitanje a narogušeni domačin objasni da je prezentacija gotova i da se izvolimo uputiti na prikazivanje filma o Tesli. Hm... Film je više bio o Teslinoj psihi nego o otkričima ali zato odmah nakon filma jurimo vidjeti na potok njegovu turbinu u radu.

Teslina turbina je niz paralelnih glatkih diskova koji se vrte oko iste osovine. Postiže vrlo visoke brzine ali joj je snaga manja. Šteta što više ne postoji, pa ćete mi morati vjerovati na riječ. A ne plovi ni brod na daljinsko upravljanje, već je izložen na stalaži u centru. Sigurno nikad nije ni plovio. Sve mi se više čini da ono sa bežićnim prijenosom energije nije jedina Teslina obmana.

Kuća i crkva izgledaju lijepo. Ispod kuće je spomenik na kome piše...

Ako ne znate engleski na drugoj strani piše na hrvatskom...

Pa jer ima ovdje nešto da valja? E pa da bome da ima. Imaju žarulje. I to ne bilo kakve, nego punjene rakijetinom. A svaki dobar biciklist zna da se dugačka vožnja mora započeti s jednom ljutom...



U Teslinoj kući u prizemlju ima nešto njegovih knjiga i malo priče o njemu i njegovima dok na katu, u potkrovlju ima par njegovih izuma.



A ispred kuće, Tesla himself.

Dakle, izgradnja ovakvog centra je jedna izvrsna ideja ali na ovaj način kako se održava čini mi se da za nekoliko godina centra neće biti. Zato preporuka svima koji imaju vremena, volje i mogućnosti, posjetite Smiljan dok još nešto ima za pogledati. Mi idemo dalje prema Perušiću u prekrasnom krajoliku uz rijeku Liku, "drugu najdulju ponornicu u Europi". Jura baš komentira kako bi tu bilo lijepo kampirati kad eto znak "Zabranjeno kampiranje". Prekrasno. Dolazimo u Perušić oko dvanaest i sjedamo u birtiju na kavu i odmor. I eto dva komada sjedaju pored nas za stol. Budući da mi se Juru više nije dalo slušati, slušam ja njih kako laprdaju. I kaže jedna drugoj kako oni razvijaju turizam u Perušiću i kako imaju dvije spilje pa će minirati između da se napravi jedna velika pa tu razvijati turizam. I onda u nekom trenutku počne pljuvanje po kamperima kako šugavi kaperi samo bi kampirali okolo u prirodi a ništa novaca ne bi ostavili. I ja već pomislim pitati a zašto ne naprave kamp pa da zarade nešto od tih šugavih kampera ali se suzdržah kad odem kod konobarice po upute kako da dođemo do Vrila Gacke kad će ona meni. Pa, pitaj ti jednog od ona dva komda što besposleno petkom oko podne ispijaju kavu pored nas. Pitam ja a što baš nju, a konobarica odgovara da ova radi u Turističkoj zajednici Perušić. A meni pjena na usta. Dakle to je ured koji sam zvao cijeli jedan radni dan a da mi se nitko nije javio. Bitno da ona pije kavu u radno vrijeme i plače kako eto turizam dosta slab, da bi tu nešto trebalo malo investirati, izminirati malo krških spilja i tako to. A DA SE JAVIŠ KOJI PUT NA TELEFON, A? I putniku namjerniku daš koju korisnu informaciju? To bi ipak bilo malo previše zar ne? Ljut odlazim dalje prema Otočcu, skrećemo prema Vrilu Gacke na ručak a kad ono pravi sportski jelovnik. Punjena pastrva sa šljivama umotanim u špek. I onda još malo špeka oko cijele ribe. Mmmmm... za prste oblizati. Preporuka.


Nakon dobrog ručka vozimo se prema Otočcu kroz prekrasan kraj pun vode i mlinova.

Umorni dolazimo do Otočca, sjedamo na kavu i sladoled i počinju filozofske rasprave o smislu života i ovog našeg puta. Plan nam je bio danas preći Malu Kapelu, a mi tek u Otočcu a već je pet popodne a mi mrtvi. Jura bi preko Dabra ili Plitvičkih jezera. Aha! Ja bih se držao originalnog dogovora preko Male Kapele. Konačno se teška srca odlučujemo ustati i odvesti do Brinja a onda slijedeći dan preko Male Kapele. Naš trodnevni put je upravo dobio četvrti dan. Nakon sat i pol vožnje dolazimo do Brinja i tražimo smještaj. Od kampa naravno ni ovdje nema niti k. Već smo izgubili i svaku nadu u bilo kakav drugi smještaj kada dolazimo do restorana Victoria prije samog uspona za Križpolje. Pitamo za sobe - imaju. Cijena povoljna. Masažna tuš kada još bolja nego u Gospiću. Masažne tuš kade su u Lici neki standard? Pregenijalni konobar, dobra pizza. I ponovno pitanje, jel nam ovo sve zaista bilo neophodno?

komentiraj (2) * ispiši * #

Zadar - Zagreb: Dan prvi

utorak , 24.08.2010.

Kao pravi sportaši digli smo se u cik zore. Poslikali i krenuli na putovanje. Prije toga smo se dogovorili da nećemo starom cestom preko Gračaca već prekrasnom cestom preko Malog Alana.

Doručkovali, popili kavu, krenuli starom cestom od Zadra prema Maselenici kad eto Jura će:"Šit, karta ostala u autu!". Dobro da sam ponio fotokopije autokarte. Nije nešto precizna a i mjerilo je neprimjereneno ali će pomoći.

S vjetrom u kosi ubrzo dolazimo do Maslenice. Fotkanje na mostu, osmjeh na licu, sunce već visoko na nebu.


Najljepše je kad te netko nazove i pita nešto glupo o IEC61850 GGIO Industrial standard a mi stojimo u hladu svjetski poznatih krošnji Obrovačkog čemprasa.

Nastavljamo dalje po pustoj cesti. Pitamo policajce informacije o cesti preko Alana. Dolazimo do raskršća. Jura bi odmah u brdo. Svaki imamo po pola litre vode. Kaže on - šta će ti više. Ipak, razum je prevladao i odlučismo se spustiti u Obrovac u dućan.



Kupujemo zalihe vode. Trgnemo jednu ljutu, čuli smo da se na Tour de Franceu tako dopingiraju. Alkohol je dobar. Lijepo te dehidrira a to nam taman treba. Jedanaest je sati. Skoro pa zvizdan, a mi se trebamo popeti na 1044 m. Mažemo se kremom za sunčanje i napadamo Velebit.

U industrijskoj zoni Obrovca mir i tišina. Pa da, danas je neradni dan. Četvrtak, 11:00. :)

Iz prve pogađamo cestu za Sv. Rok. Pa ovo je prejednostavno. Još samo da zaobiđemo one stijene u daljini i sjurimo se punom brzinom prema Sv. Roku.

Velikom brzinom se počinjemo penjati. Nakon punih 500 m potrebno nam je malo odmora. Sjene samo u tragovima. Sunce prži sve jače. Vode je sve manje.

Nakon kilometar prestajemo biti izbirljivi. Stajemo i tamo gdje nema hlada.


Konačno dolazimo u razinu tunela. Odavdje mora da nema više puno do Malog Alana. Vadimo podloge i liježemo u duboki hlad uz mile zvuke jurećih automobila s autoceste.


Jura, nemoj se ti ništa brinuti kažem znalački. Kad smo mi prošli tunel prijevoj ne može više biti daleko. Možda još kilometar, dva...

A onda je prestao asfalt. Jurini semislikovi još su nekako i prolazili preko makadama ali moji slikovi nikako. A još sam bio i uklipsan. Sreća da nemamo više puno.

Stijene koje moramo proći sve su bliže. Samo još koji zavoj.

U tili čas eto nas kod crkve Sv. Franje Asiškog.






Čili i odmorni nastavljamo dalje. E sad smo fakat blizo. Gle kako su Tulove Grede blizu. Još zavoj ili dva...




Konačno dolazimo do mjesta na kojem se slikaju svi turisti koje smo sreli, njih pet. Mora da je tu vrh. Konačno. Zagrlimo se tako Jura i ja, slikamo... ali čekaj malo cesta još uvijek ide uzbrdo. Ma nije to ništa, vjerojatno iza slijedećeg zavoja počinje nizbrdica.


Greška. Iza prvog zavoja otvara se pogled na drugi zavoj, još uvijek uzbrdo, pa na slijedeći zavoj, također uzbrdo...

Penjemo se već nekoliko kilometara od navodnog vrha a još nema kraja uzbrdici. Već smo se popeli više od vrha Tulovih Greda.

I napokon, nakon samo pet sati penjanj stižemo na vrh, tj. na prijevoj. Bio je to trenutak istinske sreće.

Jura je dobio neopisivu želju da zapjeva. Moja domovina. Dok se pjesma orila okolnim dolinama poskoci su panično lovili maglu. Vode nam je ostalo svakome po par deci.

Odmah na vrhu eto i putokaza za autocestu. Još samo osam kilometara spusta po gustim ličkim šumama koje Mleci nisu stigli posjeći do Sv. Roka. Prva birtija je naša, ma gdje bila.



I konačno nakon dosta vremena bez vode, svjetlo na kraju tunela. Naša prva birtija. Dovlačim se do vrata. Već je na parkiralištu bilo malo čudno prazno. Birtija zatvorena. Neee... padamo u očaj.

Budući da nekih vodotokova nismo vidli, Jura počinje priču o punionici Sv. Rok i pipi na kojoj pune vodu, kad ono tabla, ispred već spomenute punionice, izvor Kozjan. Uznevjereni vrištimo i brzamo ka izvoru kada nas opaža lokalni čovik. E momci, tamo, iza kamena, samo polako pijte, ladna je. I stvarno u sjeni ispod drveta rupetina iz koje izvire svježa mineralna voda, bez mjehurića. A gdje izvire inačica s mjehurićima?


Gušimo se u svježoj vodi, punimo bidone, malo odmora, pa na zadnju etapu. 30 km do Gospića. Što nam je sve ovo trebalo?

komentiraj (1) * ispiši * #

Prvi znaci krize srednjih godina

ponedjeljak , 23.08.2010.

Dušo, što kažeš na ručkić u jednom fensi restoranu? U Zadru? Može? A, nego znaš, ja bih ponio bicikl pa bih... ma ne bih ja nego Jura... a znaš kakav je Jura... pa mi bi biciklom do Zagreba. Onda sam morao malo odslušati prodike ali ono s Jurom me izvuklo i dogovorili mi ručak u Zadru. Prije toga je trebalo malo nabaviti opreme, popraviti žbice na zadnjem kotaču, kupiti bisage, bidone, mutitool, slik gume, koju rezervnu zračnicu, samoljepive zakrpe, power link. Naravno sve to u dva radna dana koliko sam imao nakon povratka iz Brindisija. Uložak sam kupio već pri povratku u Ljubljani kao i super sportski ručnik od 20 cm kvadratnih a koji može upiti 15 litara vode u milisekundi, onaj zbog kojeg smo se Stevi smijali prije par godina na nogometu.

Trebalo je još pripremiti i ostale sitnice koje bi nam mogle zatrebati tipa vreća za spavanje, šuškavac, šatorsko krilo, WC papir, karta. Šator. Ja imam samo iglu za 3 osobe a Jura ima navodno super šator za dvoje. Nema veze, nosim svoj šator u Zadra pa će ga već netko vratiti. Znam ja Juru. Ima on i super detaljnu kartu. Nema veze, radim kopije auto karte za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Nazivam okolo i slažem troškovnik. Kamp u Zadru, ok. A oko Gospića? Zovem Turističku zajednicu Gospić i žena mi ljubazno objašnjava da u samom Gospiću nema kampa ali ima 20ak km dalje u Baškim Oštarijama. "To vam je samo 20ak minuta vožnje od Gospića..." Da ako se vozite autom. A ne na biciklu i to još uzbrdo jer je kamp na 920 m nadmorske visine, i to nakon što ste isti dan prešli Velebit. Žena, u želji da pomogne, da mi broj telefona od Turističke zajednice Perušić, pa da probam tamo. I probao sam. Cijeli utorak sam zvao, barem 10-ak puta. Niti jednom se nitko nije javio. A valjda su na godišnjem! Ok, to ćemo riješiti nekim privatnim smještajem. A na potezu Josipdol - Duga resa postoje dvije opcije. Improvizirani kamp u sklopu MUN Festa u Generalskom Stolu za koji je navijao Jura i Slapić, kamp s ČETR zvjezdice bliže Dugoj Resi, za koji sam navijao ja.
Srijeda ujutro, bicikl na auto, i pravac Zadar. Izvrstan ručak u Foši. Kupanje u Boriku. Navečer eto Jure. Prvo monitiramo njegov super lagani šator. I šator zaista je super lagan ali mi nismo super mali. Dapače. Super lagani šator odlazi u Zagreb autom a mi uzimao moj duplo teži iglu.

Onako poletni odlučimo se malo provozati biciklima i malo ući u formu, do centra Zadra. Pozdrav Suncu, Morske orgulje, Sv. Donat... standardna turistička ruta.

Tražimo restoran za večeru. Jadera u centru je krcata. Na stol se čeka. Odlučimo se na povratak prema Boriku i na Putu Dikla upadamo u restoran Mama Mia. Dobri ćevapi. Prava zdrava prehrana prije naše male avanture. E, i avantura zaista ne bi bila ništa specijalno nekom biciklisti ali kao prvo mi smo u najboljim godinama, kao drugo ima nas i kao treće nikada ne vozimo biciklom ture duže od one kuća - poso. Doduše, Jura je otišao s biciklom na more. Ali, to je bilo prije 10 godina. Ja sam u utorak imao 93 kile. Ovo mi je prilika da se barem malo ukupim.

komentiraj (0) * ispiši * #

Transfagarasan road - Dojmljivo Ceausescuovo djelo

nedjelja , 01.08.2010.

Vec nekoliko mjeseci planiram proci preko Fagarasana autom. Konačno mi se to i ostvarilo. Naime među ostalim čudesnim djelima koje je Nicolae Ceausescu ostavio pokoljenjima iza sebe Transfagarasanska cesta vjerojatno privlači najveći broj ljudi. Izgrađena u samo 4 godine cesta dugačka nekih 180 km prelazi preko 2000 m kroz prekrasne krajolike ovih planina. Ja sam krenuo od juga, od Ramnicu Valcee i oduševio se već na početku. Naime znak je ukazivao da je cesta otvorena. Jeeee! Cesta je inače zatvorena od listopada do svibnja a nekada i kasnije.

Moje oduševljenje je raslo kako sam vozio dalje, ali brzo me dočekao hladan tuš. Naime ovdje se nalazi dvorac iz koga je vladao Drakula. Odmah iza stakleno aluminijskog kompleksa hidroelektrane Vidraru koja je tu niknula negdje 1968 uz 1480 stepenica Drakula je daleke 1459. natjerao zarobljene Turke da mu naprave dvorac. I već sam odvojio 3 lea za ulaznicu kada sam shvatio da nema parkiralista a auti su parkirani uz cestu s jedne i druge strane na svaku stranu nekoliko kilometara. Tako je ionako ne preširoka cesta izgledala kao poljski puteljak po kojemu su se auti probijali kroz gomile turista. Odustajem od posjeta dvorcu. Moja politika je da izbjegavam mjesta sa gomilom ljudi. Ima na ovoj cesti još dosta stvari za vidjeti.

Nakon prolaska gužve dajem gas. Mojih 75 konja neobuzdano poleti uzbrdo. Brzina 40 km/h :) Skoro kao ekipa iz Top Geara u prvoj epizodi četrnaeste sezone. Nakon desetak kilometara prilazim brani već prije navedene elektrane. Želim stati i slikati grdosiju od nekih 160 m visine i parsto metara dužine. Ali i prije nego sam mogao vidjeti branu vidim gužvu, parkirane aute s obje strane ceste, policiju koja neuspješno regulira promet. Prelazim preko brane i opet naganjam svoje konje vrane dalje. Očigledno sam promašio dan. Iako istina je da je turistička sezona, da Rumunji obožavaju izlete u prirodu, divlje kampiranje i roštilj na svakom koraku, neki tek par metara od ceste. Zar nije to kod nas zabranjeno? Kako cesta vodi dalje gusta borova šuma postaje sve rijeđa. Pojavljuju se prve livade, loše izvedeni tuneli, bez svjetla ali sa hrpom udarnih rupa.

A onda cesta počne vijugati na nevjerojatan način i penjati se naglo. Na svakom ugibalištu par šatora, roštilj, rumunji razdrljenih košulja...

Napokon sam ulovio sobodno mjesto uz cestu i divio se pogledu na južnu stranu.

A onda opet gužva pred sami prijevoj.

Pola sata mi je trebalo da prođem tunel na vrhu od 800 m dužine. Ostali su počeli trubiti. Prekrasno. A onda kada sam konačno dočekao danje svjetlo shvatio sam zašto nam je toliko trebalo. Na vrhu je bilo stotine auta, među kojima se provlačilo još više biciklista. Na tom mjestu je jedno prekrasno jezero, navodno. Samo navodno jer ovdje nije bilo nikakve šanse za parkiranje auta.



Krećem prema dolje a onda nakon jedno dva kilometra eto netko izlazi s autom i ostavlja slobodno mjeto samo za mene!!! Parkiram se i uživam u pogledu. Sjeverni dio je dosta strmiji od južnog pa i cesta izgleda spektakularnije.



I za kraj slika snijega. 31.07.2010. Dok je u podnožju temperatura bila preko 30 stupnjeva ovdje se ljudi grudaju. Pregenijalno. Spuštam se dolje i već znam da neću vidjeti ništa od slapova koji se nalaze na pola puta do podnožja planine. Cesta je strašna. Volio bih ponovo proći ovim putem. Ali definitivno radnim danom a ne vikendom. A to preporučam i svima koji slučajno ili ne prolaze kroz Sibiu ili Ramnicu Valceu.