Zadar - Zagreb: Dan prvi - Gamba Blog

Zadar - Zagreb: Dan prvi

utorak , 24.08.2010.

Kao pravi sportaši digli smo se u cik zore. Poslikali i krenuli na putovanje. Prije toga smo se dogovorili da nećemo starom cestom preko Gračaca već prekrasnom cestom preko Malog Alana.

Doručkovali, popili kavu, krenuli starom cestom od Zadra prema Maselenici kad eto Jura će:"Šit, karta ostala u autu!". Dobro da sam ponio fotokopije autokarte. Nije nešto precizna a i mjerilo je neprimjereneno ali će pomoći.

S vjetrom u kosi ubrzo dolazimo do Maslenice. Fotkanje na mostu, osmjeh na licu, sunce već visoko na nebu.


Najljepše je kad te netko nazove i pita nešto glupo o IEC61850 GGIO Industrial standard a mi stojimo u hladu svjetski poznatih krošnji Obrovačkog čemprasa.

Nastavljamo dalje po pustoj cesti. Pitamo policajce informacije o cesti preko Alana. Dolazimo do raskršća. Jura bi odmah u brdo. Svaki imamo po pola litre vode. Kaže on - šta će ti više. Ipak, razum je prevladao i odlučismo se spustiti u Obrovac u dućan.



Kupujemo zalihe vode. Trgnemo jednu ljutu, čuli smo da se na Tour de Franceu tako dopingiraju. Alkohol je dobar. Lijepo te dehidrira a to nam taman treba. Jedanaest je sati. Skoro pa zvizdan, a mi se trebamo popeti na 1044 m. Mažemo se kremom za sunčanje i napadamo Velebit.

U industrijskoj zoni Obrovca mir i tišina. Pa da, danas je neradni dan. Četvrtak, 11:00. :)

Iz prve pogađamo cestu za Sv. Rok. Pa ovo je prejednostavno. Još samo da zaobiđemo one stijene u daljini i sjurimo se punom brzinom prema Sv. Roku.

Velikom brzinom se počinjemo penjati. Nakon punih 500 m potrebno nam je malo odmora. Sjene samo u tragovima. Sunce prži sve jače. Vode je sve manje.

Nakon kilometar prestajemo biti izbirljivi. Stajemo i tamo gdje nema hlada.


Konačno dolazimo u razinu tunela. Odavdje mora da nema više puno do Malog Alana. Vadimo podloge i liježemo u duboki hlad uz mile zvuke jurećih automobila s autoceste.


Jura, nemoj se ti ništa brinuti kažem znalački. Kad smo mi prošli tunel prijevoj ne može više biti daleko. Možda još kilometar, dva...

A onda je prestao asfalt. Jurini semislikovi još su nekako i prolazili preko makadama ali moji slikovi nikako. A još sam bio i uklipsan. Sreća da nemamo više puno.

Stijene koje moramo proći sve su bliže. Samo još koji zavoj.

U tili čas eto nas kod crkve Sv. Franje Asiškog.






Čili i odmorni nastavljamo dalje. E sad smo fakat blizo. Gle kako su Tulove Grede blizu. Još zavoj ili dva...




Konačno dolazimo do mjesta na kojem se slikaju svi turisti koje smo sreli, njih pet. Mora da je tu vrh. Konačno. Zagrlimo se tako Jura i ja, slikamo... ali čekaj malo cesta još uvijek ide uzbrdo. Ma nije to ništa, vjerojatno iza slijedećeg zavoja počinje nizbrdica.


Greška. Iza prvog zavoja otvara se pogled na drugi zavoj, još uvijek uzbrdo, pa na slijedeći zavoj, također uzbrdo...

Penjemo se već nekoliko kilometara od navodnog vrha a još nema kraja uzbrdici. Već smo se popeli više od vrha Tulovih Greda.

I napokon, nakon samo pet sati penjanj stižemo na vrh, tj. na prijevoj. Bio je to trenutak istinske sreće.

Jura je dobio neopisivu želju da zapjeva. Moja domovina. Dok se pjesma orila okolnim dolinama poskoci su panično lovili maglu. Vode nam je ostalo svakome po par deci.

Odmah na vrhu eto i putokaza za autocestu. Još samo osam kilometara spusta po gustim ličkim šumama koje Mleci nisu stigli posjeći do Sv. Roka. Prva birtija je naša, ma gdje bila.



I konačno nakon dosta vremena bez vode, svjetlo na kraju tunela. Naša prva birtija. Dovlačim se do vrata. Već je na parkiralištu bilo malo čudno prazno. Birtija zatvorena. Neee... padamo u očaj.

Budući da nekih vodotokova nismo vidli, Jura počinje priču o punionici Sv. Rok i pipi na kojoj pune vodu, kad ono tabla, ispred već spomenute punionice, izvor Kozjan. Uznevjereni vrištimo i brzamo ka izvoru kada nas opaža lokalni čovik. E momci, tamo, iza kamena, samo polako pijte, ladna je. I stvarno u sjeni ispod drveta rupetina iz koje izvire svježa mineralna voda, bez mjehurića. A gdje izvire inačica s mjehurićima?


Gušimo se u svježoj vodi, punimo bidone, malo odmora, pa na zadnju etapu. 30 km do Gospića. Što nam je sve ovo trebalo?