Zagrebačka lavanda

ponedjeljak , 19.07.2010.

Došlo je i vrijeme berbe lavande. OK, vrijeme berbe lavande je već prošlo ali budući da me prije nije bilo doma...berba je bila prošli vikend. Cvjetovi su već otvoreni ali nema veze. Kao pravi veleposjednici pozvali smo najamne radnike, pa nećemo mi, zemljeposjednici, valjda raditi. Napisali oglas "... tražimo radnike, VSS, poželjno doktorat iz teoretske matematike ili slično, znanje par stranih jezika.... Plaćamo vratinom i špekom i lubenicom. Čvrstim stiskom ruke i jednim velikim hvala. I stručkom bio-lavande." Pa neće nam valjda lavandu brati NKV radnici! Nakon cijelog dana na suncu uspjeli smo sve i pobrati. Nije da je baš puno ali čovjeka veseli. Ovo je ipak možda najveća plantaža "bio" lavande u Zagrebu. :) I naravno hvala predanim najamnim radnicima Devi, Jeri i Petri na trudu. Slijedeće godine ste pozvani ponovo.
Plantaza lavande
Grm lavande
Berba u tijeku
Djeca su naravno dala nemjerljiv doprinos našoj berbi. Bez njih bi se vjerojatno manje umorili i opekli na suncu ali su zato oni slatko spavali cijelu noć.
Deva i Nina u akciji
Deva i Nina
Lavanda
Petra

Soline, Biograd

srijeda , 14.07.2010.

Par dana doma i odlučismo da idemo s klinkama u kamp. Stvari u auto malo prosurfali internetom i odlučili Soline - Biograd. Kamp a ČETR zvjezdice. Pa ako djeca ne budu izdržala stvari potrpamo u auto i natrag. Kamp je inače jako velik i podjeljen je u parcele. Svaka parcela je dovoljna za dva šatora i dva auta tako da je nama parcela bila više nego dovoljna. Djeca su se raspametila kada smo im rekli gdje idemo ali smo svejedno bili malo skeptični prema svemu. Krenusmo rano iz ZG tako da smo oko 10 već složili šator i bili na plaži. A onda smo raspakirali kuhinju :)
U kuhinji
U dnevnom boravku
Stednjak
Uzeli smo parcelu drugi red do mora, tako da su se djeca sama mogla vratiti sa plaže do šatora uzeti nešto i vratiti se na plažu a oni su istime bili oduševljeni i onako važno su svakih 10 minuta trčali između plaže i šatora.
Pogled iz dnevnog boravka
Djeci je bilo pregenijalno. Iako, teško ih je bilo istjerati iz šatora. Uživali su skakati po luftićima u vrelom šatoru. Tako da nam je na kraju pet dana koliko smo ostali bilo malo. A oni su cvilili da ostanemo još. Nažalost dužnost zove pa smo morali natrag. Ocjena kampa, četr zvjezdice, s pravom. WC-i su se cijelo vrijeme čistili, WC papira je bilo uvijek, restoran ok, ljudi pristojni i nasmijani. Jedina mana je disko koji je od kampa na pola puta do grada a koji radi do 5 ujutro i slabo opskrbljeni dućan. Biograd uređen. Našli neku birtiju za čilanje ispod jednog od tri hotela blizu marine sa igralištem za djecu. U debeloj hladovini. Svaka čast. Ako uspijemo, početkom rujna idemo ponovo ali vjerovatno negdje drugdje. A djeca? Oni pitaju svaki dan kada ćemo ponovno u kamp. Cijena? 307 kn dnevno, dvoje odraslih, dvoje djece, auto, šator.
Zalazak sunca

Ceste Transilvanije

ponedjeljak , 12.07.2010.

Slobodno vrijeme sam mislio provesti otkrivajući znamenitosti a jedna od znamenitosti koja me provukla je bila cesta 7c tzv. Transfagarasan road koju je dao izgraditi a tko drugi doli Nicolae Ceausescu glavom i bradom. Iako je sada to glavna turistička atrakcija regije Valcea nije napravljena iz tih razloga. Drug Nicolae je imao sličnih problema s Rusima kao i Tito. Ni njemu se nije svidlo što su Rusi u nekom trenutku nagrnuli u Mađarsku tik na sjevernu granicu s Rumunjskom a komunikacija sjever - jug Rumunjske je ostvarena jednom cestom koja ide kanjonom rijeke Olt. Nicolae je kao osvjedočeni prijatelj Rusa odlučio da bi oni, ukoliko upadnu u Rumunjsku, sigurno odlučili presječi tu komunikaciju cestu 7, Sibiu - Ramnicu Valcea. E pa onda je odlučio da se nabrzinu izgradi cesta 7c koja povezuje sjever i jug ali preko brda. I tako nastade najviša cesta u Rumunjskoj. Danas je otvorena samo u ljetnim mjesecima a i tada se nekada zatvara. Nažalost moje želje se nisu ispunile i nisam imao vremena da prođem tim putem pa sam onda odlučio proći nečim sličnim. Cesta 7a koja vodi od Voinease preko brda na zapad do Petrosana, otkud preko Caransebesa mogu doći lako do Vršca pa doma. Malo sam se raspitivao i dobio različite informacije o stanju ceste i mogućnosti prolaska ali na kraju sam odlučio da idem. Pa kud puklo da puklo.
Voineasa
Do Petrosana je nekih 80 km a čuo sam da se cesta može proći za 2oko 3 sata. Polazak iz Voinease je ok. Cesta uža. Malo stariji asfalt. Tu i tamo koja udarna rupa ali nema prometa i brzina između 60 i 80 km/h. Negdje na pola puta se nalazi jezero Vidra sa istoimenom branom. Ta brana je navodno bila i razlog izgradnje ceste. Do tamo je sve bilo ok. A onda..
Voineasa -Vidra
Voineasa -Vidra
Voineasa -Vidra
Taman iza jezera dolazi par kilometara ceste gdje je prosjek brzine naglo pao. Oko 10 -15 km/h. Rupa na rupi. A meni žao auta :) I dok ja plačem za amortizerima koji će vjerojatno otpasti svemirskom brzinom za uvjete na cesti stiže me Dacia pickup. I prestiže. I ode dalje. Nakon tih par kilometara, eto ganc novog asfalta, ali samo na jednoj polovici ceste. Druga polovica je jedno 20 cm ispod te razine. Prekrasno. Ali svejedno ubrzavam i sustižem Daciu i pratim ju slijdećih 20ak km.
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
U nekom trenutku asfalt naprasno prestaje i cesta se pretvara u makadamski put ali bez rupa. Kako se penjem u brdo temperatura pada. Od početnih 25 ostalo je tek 5 stupnjeva. A onda sliazak. Otvara se prekrasna panorama Transilvanijskih brda. Potočići koji teku preko ceste. Mmmm...
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
Vidra - Petrosan
15ak km prije Petrosana ponovo loš asfalt i prve krave. Dva bika odmjeravaju snage nasred ceste. Ja stajem, čekam pa ih onda lagano zaobilazim. Oni se ne daju smesti.
Bitka nasred ceste
Nakon 2 i pol sata stižem u Petrošan. Konačno u civilizaciji. I krećem prema kući. U konačnici vremenski nisma ništa uštedio ali sam vidio prekrasan, od civilizacije zaboravljeni dio Europske Unije.

Sibiu, Rumunjska

četvrtak , 08.07.2010.

Nakon dugog i dobrog odmora treba nešto i raditi. A gdje ćeš bolje nego radno mjesto u Europi, točnije centralnoj Rumunjskoj :) I dok je početkom godine tamo temperatura bila do -25 C sada se penje do 35 C. Ako baš moram odabrati između ove dvije krajnosti ova druga mi je draža ali opet nije baš idealna. Jedina sreća je što se tjekom dana zavučem kao gušter pod zemlju (500 m) na ugodnih 18 C. I dok sam prošli put obilazio Ramnicu Valceu i okolna sela ovaj puta sam se uputio na sjever, dolinom rijeke Olt do Sibiua ili Hermannstadta. Europski grad kulture 2007. Centar je tada lijepo uređen i hvale se da su jedan od rijetkih rumunjskih gradova sa pješačkom zonom u centru. Grad ima nešto preko 100000 stanovnika a centar koji se treba vidjeti je toliko velik da ga se cijelog može proći u maksimalno dva sata. Centralni dio tvore tri trga nepravilnih oblika koji su međusobno spojeni. Najveći je Piata Mare ili Veliki trg.
Glavni trg - Piata Mare
Mali trg - Piata Mica
Piata mica ili Mali trg je malo na sjever a sa donjim gradom je povezan cestom preko koje prelazi prvi željezni most u Rumunskoj sa više imena od kojih je jedno Most laži jerbo su se na njemu cjenkali trgovci.
Most uzdaha, most lazi, zeljezni most i sl.
Donji grad je nakupina što manjih što većih kuća koje sve imaju oznaku spomenika kulture. Donji grad nije uređen kao strogi centar ali se isplati prošetati malo kroz njega. Jedina prava zanimljivost su krovni prozori na većini kuća koji izgledaju kao oči pa ih zovu oči grada.
Donji grad
Donji grad
Donji grad
Donji grad
Oci grada
Most uzdaha, most lazi, zeljezni most i sl.
Birtija u centru
Hermannstadt - Sibiu
Grad je bio opasan zidinama i tornjevima. Svaka gilda je imala svoj toranj a danas su najsačuvanija tri na južnoj strani Sibiua od kojih je jedan Potterov toranj tj. toranj lončara.
Gradske zidine
Potters tower iliti toranj loncara
U gradu se uz rumunjski naveliko priča njemački pa je komunikacija donekle olakšana sa lokalnim stanovništvom je postoji ogroman broj sudetskih Nijemaca. Doduše njemački imi nije isti kao u pradomovini ali lakše sam i to razumio nego rumunjski :)

Campinas - opuštanje

petak , 02.07.2010.

Nakon napornog godišnjeg odmora potrebno se malo i odmoriti. Zato smo zadnji dan u BR proveli na bazenima, loveći zadnje zrake Brazilskog sunca i skupljajući snagu za put kući.
Hipica
Hipica
Hipica
Kada bih ikada morao odabrati svoj auto u Brazilu imao bih tešku dilemu između ovoga na slici (VW Kombi) i bube.
Moj najdrazi auto u BR

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.