Marketing
Zadar - Zagreb: Dan Treći
| Treći dan počinjemo u ranu zoru. Želja je da Malu Kapelu pređemo prije vrućine. Rano tuširanje u super tuš kabini i masiranje bolnih dijelova tijela. Doručak. Malo priče s našim konobarem, koja topla riječ ohrabrenja i krećemo dalje. Odmah uspon prema Križpolju spuštanje prema Jezeranama i onda lagani uspon na Kapelu. Subota je ujutro, promet slab. Nešto sitno domaćih i malo više stranih tablica. Stajemo svakih kilometar i nakon sat i pol dolazimo do prijevoja. Kad tamo magla. | |
 | |
| Nakon slikanja za unuke "...kada smo mi bili mladi, mi smo čuda radili...", i jedne čokolade, oblačimo šuškavce i brzinom munje se spuštamo prema Josipdolu. Najteži dio današnje etape je iza nas, a danas je kratka etapa. Ne može više ništa krenuti krivo. Ili ipak može? U Josipdolu naliječemo na Mazdu 6 nježne ljubičaste boje sa kutijicom Makija na stražnjoj haubi. Samo jedan makrobiotički Maki i moje tijelo se odjednom raspada. Traži antitijela ali janjetine nema ni za lijek. | |
 | |
| Vozimo se prema Generalskom stolu a mene hvata opća slabost. Stajemo u Zelenom kutu. Tražimo osvježenje u Mrežnici i masažu pod slapovima. Prekrasno. Voda dovoljno topla i za mene. Izlazimo van i odlazimo u restoran po malo energije. Plata miješanog mesa i pilećih krilaca, ništa posebno, a cijena dosta veća nego u Lici. | |
 | |
 | |
 | |
| Imamo još 10ak km do kampa Slapić. Slijedim Juru. Promet je ovdje prije Duge Rese već dosta jak. Nije baš neki užitak vožnje. Konačno dolazimo do kampa. Groznica me već lagano trese. Registriramo se i tražimo mjesto u kampu. Trljam oči, ne vjerujem. Prokleti kamperi koji u Perušiću ne žele ostaviti ni kune ovdje su ispunili cijeli kamp. Kamp gotovo pun. U restoranu rijetko koji stol prazan. WC-i čisti i uredni. Tabla sa vremenskom prognozom. Kupanje u Mrežnici u sjeni velikog drveća. Mora da mi se priviđa. Jura bi pivo. Ja bi malo vode. Na pola njegove pive ja se odlazim srušiti u šator i malo istabletirati. Pa nije valjda ovo kraj vožnje? | |
 | |
 | |
 | |
 | |
 | |
| Dižem se u dva ujutro i ponovno tabletiranje. Još uvijek sam metiljav. Dižem se u sedam. Sada je već bolje. Bauljam kampom i slikam dok svi normalni još spavaju jer dan prije nisam bio u snazi. Sve uređeno i čisto. Svaka čast obitelji Mataković. Nadam se da na ovome nešto i zarade, jer zna se da su kamperi stari škrci. To bar svi u Perušiću znaju. Imati pun kamp Nijemaca i Nizozemaca a da nije na moru, a da je u Hrvatskoj meni se čini kao uspjeh. Ali na tome vjerojatno treba dugo i naporno raditi. | |
Post je objavljen 26.08.2010. u 08:13 sati.