Nedostaješ mi.
Nekad poplavljena, nekad razjapljena. Male paučine ispod očiju. Putevi od zvijezda, igračke zapletene u travi. Pokraj ljuljačke. Zveket u glavi. I ja opet sanjam. Cvijeće bez mirisa koje najviše volim. Pukotine na koži kroz koje proviruju uspomene. Guraš ih nazad prstom, a one se lijepe kao krema od vanilije. Hobotnice od jastuka iznad naših glava, sveci nam broje poljupce. Prođi mi još jednom jezikom između usana. Napni tijelo nad mojim, razmakni moje teške razbludne mirise. Mene ima i ispod površine. Lutke kojima se igram trebaju novu odjeću.
Padala je kiša, možda je bilo i hladno. Nisam dugo čekala na vratima, odmah si otvorio i pustio me u stan. Samo sam jednom bila već ovdje, ali ne s tobom. Doveo si me do vrata zimskog vrta i pokazao mi da uđem unutra, sam nisi ulazio. Stolica od šiblja usred razlistalog granja. Rekao si mi da se skinem i sjednem. Gledao si me dok se nisam smjestila. Grubi završeci su pomalo bockali golu kožu, ali ne mogu reći da je bilo neudobno. Čula sam te kako pričaš nešto iznutra, nije bilo važno, zabavljala sam se brojanjem latica na cvjetovima. Vratio si se. Votka, tekila, Tabasco, Tio Pepe, sok od naranče, sok od rajčice, Grand Marnier, cimet i ljuta chilli papričica u jednom staklu, Prunus Dulci, Cinnamommum Zeylancium, Citrus Sinesis var. Dulce Cananga Odorata u drugom. Oba stakla si stavio na pod do stolice. Rukama me usmjerio da se naslonim i, više kao usput nego s osjećajem, prešao preko grudiju, niz trbuh, cijelu glatku kožu do stopala. Dlanom zahvatio ulje i nastavio obogaćivati pokrete. Gotovo da sam si bila smiješna tako skliska i nasjajena, kao kakva žaba. Donio si mi svoju bijelu košulju i umotao me. Umočio prst u bezgrješni koktel, nisam uspjela uhvatiti sve kapi jezikom. Jedna je oskvrnula košulju. Poslije je sigurno bilo ludo, strastveno i orgazmički kao uvijek. Nadam se da nisi primijetio da sam dekoncentrirana. Čime se ispiru vražje mrlje?
Jednom, još u doba prašine, na lijevom se komadu neba pojavio trenutačni trag. Gromada se valjala. Činilo se kao da ju je moguće uhvatiti za glavu. Ili za rep. Iz nje se pušilo i za njom je išao dim. Kažu da nisu samo bijele, ali ova je bila. Glasna i sjajna. I onda je bio kraj.
Bilo je vruće, ptice su namakale krila. Kljucale su naše ostatke, a mi smo ih gledali s visine.
- Zamisli da si pamuk, govoriš mi.
- Jesam.
- Praskavi ili bezdimni?
- Onaj u kuglicama, odgovaram.
- Što misliš da to govori o tebi, želiš znati.
- Da se ne volim češljati.
| How to make a FreeShampooSample |
| Ingredients: 5 parts anger 5 parts ambition 1 part beauty |
| Method: Combine in a tall glass half filled with crushed ice. Top it off with a sprinkle of emotion and enjoy! |
Cosan je gadna stvar. Nikad nisam volio miris sumpora. Točnije, znam da bi trebao biti tu, u nosnicama, a ako ga nema, to samo znači da sam se već naviknuo. Lišće je spaljeno. A pazio sam. I na koncentraciju i na rokove. Negdje je i trula. Pomiješali su mi se oni prije i poslije kiše. Dok je otac još bio živ, on je vodio brigu o tome. Samo bi me dozvao, natovario mi teret na ramena i rekao otkud početi. - Prvo onaj kod Petrača, poslije budemo skupa. - Zrak je vlažan i vruć. Ne valja to. Prije nego li je rodila, Ivanka se često motala ovuda. Ne bi oni nikad baš razgovarali, to ne. Ali bi se gledali. Više je Tomo, ustvari, gledao nju nego ona njega. Ta bi samo, s vremena na vrijeme, provjeravala vidi li je on dobro. A imalo se što i vidjeti. Onakva jedra i punašna, raskopčane košulje da joj kaplje znoja cure u nju. Tamne podignute kose, rukom bi često masirala vrat i uzdisala od vrućine i napornog rada. Jednom ju je promatrao u trgovini, vrhovi noktiju bili su crni. I iako je to prihvatio bez pitanja, nikada je nije vidio da radi što drugo osim što se tako gipko savija. U struku. Ili bi čučala i pretvarala se da čupa kakav korov. Ne bi Tomo rekao da je Ivanka lijena. Pa, koliko je samo volje i truda potrebno nebrojeno se i u svim smjerovima tako gibati. Sjeća se kad se ono, jednom, tako nagnula da se košulja raspolovila njoj sprijeda i dugmad se nagnula na jednu, a rupice na drugu stranu. A ispod košulje sama divota. Dvije oble i pune dojke. Kako su se samo njihale. Ivanka je tada samo prešla rukom preko njih i prašina je sa znojem na koži napravila blijede blatne mrlje. Dobro da više ne dolazi, tada bih još i češće špricao.
I dobro društvo na vratima.
Cosan je gadna stvar. Nikad nisam volio miris sumpora. Točnije, znam da bi trebao biti tu, u nosnicama, a ako ga nema, to samo znači da sam se već naviknuo. Lišće je spaljeno. A pazio sam. I na koncentraciju i na rokove. Negdje je i trula. Pomiješali su mi se oni prije i poslije kiše. Dok je otac još bio živ, on je vodio brigu o tome. Samo bi me dozvao, natovario mi teret na ramena i rekao otkud početi. - Prvo onaj kod Petrača, poslije budemo skupa. - Zrak je vlažan i vruć. Ne valja to. Prije nego li je rodila, Ivanka se često motala ovuda. Ne bi oni nikad baš razgovarali, to ne. Ali bi se gledali. Više je Tomo, ustvari, gledao nju nego ona njega. Ta bi samo, s vremena na vrijeme, provjeravala vidi li je on dobro. A imalo se što i vidjeti. Onakva jedra i punašna, raskopčane košulje da joj kaplje znoja cure u nju. Tamne podignute kose, rukom bi često masirala vrat i uzdisala od vrućine i napornog rada. Jednom ju je promatrao u trgovini, vrhovi noktiju bili su crni. I iako je to prihvatio bez pitanja, nikada je nije vidio da radi što drugo osim što se tako gipko savija. U struku. Ili bi čučala i pretvarala se da čupa kakav korov. Ne bi Tomo rekao da je Ivanka lijena. Pa, koliko je samo volje i truda potrebno nebrojeno se i u svim smjerovima tako gibati. Sjeća se kad se ono, jednom, tako nagnula da se košulja raspolovila njoj sprijeda i dugmad se nagnula na jednu, a rupice na drugu stranu. A ispod košulje sama divota. Dvije oble i pune dojke. Kako su se samo njihale. Ivanka je tada samo prešla rukom preko njih i prašina je sa znojem na koži napravila blijede blatne mrlje. Dobro da više ne dolazi, tada bih još i češće špricao.
- Prevarila sam te.
- Zašto?
- Oprosti, bila sam pijana.
Još neko vrijeme su tako hodali ulicama poput one kojom su maloprije prošli, a onda se sjetio da bi možda trebalo skrenuti. Vrtio je glavom u smjerovima tražeći slike koje bi prepoznao. Neki znak da su ovuda već prošli. Ili nisu. Jutros kad su krenuli od velikog drveta, sunce je bilo još svježe i blijedo, sada je žarilo i bilo mu je neudobno u novim cipelama. Osjećao je nabubrene kaplje od kože pod istrošenim čarapama. Pokušavao je ne misliti na to, stegnuo jače djetetovu ruku. Klizavu od znoja i nestrpljenja. Dijete se zabavljalo, ali moraju li baš tako brzo koračati. Nožice su se borile s prašinom i tvrdim pločnicima. Kod njih, doma, sada bi bilo boso i prljavo, ali bilo bi u poznatom. Naglo, očevi koraci prestanu. Sada ću se moći igrati, pomisli dijete. Kuća je bila prevelika, ograda zatvorena, biljke stroge, urednih cvjetova. Stajali su neko vrijeme ispred, dijete već gledalo što će prvo dohvatiti i čime se zabaviti. Da, pomislio je kako je sve to pogrešno i da bi najbolje bilo odustati i vratiti se. Nije bilo to što će mu se drugi smijati, a on sam nad sobom plakati. Ni to što bi bilo bolje za dijete, a što ne bi. Nije on ohol čovjek, a i lako oprašta. A zašto onda? Možda tek toliko da joj uništi nedjelju.
Bilo je crveno poput hostije umočene u krv. Stajalo je u dnu neba, samo, i bez ruku koje bi ga pridržavale. Debelo i oholo, zlatno bogataško dijete.
Tko glumi vas u filmu?
Što vama svira u glavi?
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.