Cosan je gadna stvar. Nikad nisam volio miris sumpora. Točnije, znam da bi trebao biti tu, u nosnicama, a ako ga nema, to samo znači da sam se već naviknuo. Lišće je spaljeno. A pazio sam. I na koncentraciju i na rokove. Negdje je i trula. Pomiješali su mi se oni prije i poslije kiše. Dok je otac još bio živ, on je vodio brigu o tome. Samo bi me dozvao, natovario mi teret na ramena i rekao otkud početi. - Prvo onaj kod Petrača, poslije budemo skupa. - Zrak je vlažan i vruć. Ne valja to. Prije nego li je rodila, Ivanka se često motala ovuda. Ne bi oni nikad baš razgovarali, to ne. Ali bi se gledali. Više je Tomo, ustvari, gledao nju nego ona njega. Ta bi samo, s vremena na vrijeme, provjeravala vidi li je on dobro. A imalo se što i vidjeti. Onakva jedra i punašna, raskopčane košulje da joj kaplje znoja cure u nju. Tamne podignute kose, rukom bi često masirala vrat i uzdisala od vrućine i napornog rada. Jednom ju je promatrao u trgovini, vrhovi noktiju bili su crni. I iako je to prihvatio bez pitanja, nikada je nije vidio da radi što drugo osim što se tako gipko savija. U struku. Ili bi čučala i pretvarala se da čupa kakav korov. Ne bi Tomo rekao da je Ivanka lijena. Pa, koliko je samo volje i truda potrebno nebrojeno se i u svim smjerovima tako gibati. Sjeća se kad se ono, jednom, tako nagnula da se košulja raspolovila njoj sprijeda i dugmad se nagnula na jednu, a rupice na drugu stranu. A ispod košulje sama divota. Dvije oble i pune dojke. Kako su se samo njihale. Ivanka je tada samo prešla rukom preko njih i prašina je sa znojem na koži napravila blijede blatne mrlje. Dobro da više ne dolazi, tada bih još i češće špricao.
Post je objavljen 11.07.2005. u 13:24 sati.