Još neko vrijeme su tako hodali ulicama poput one kojom su maloprije prošli, a onda se sjetio da bi možda trebalo skrenuti. Vrtio je glavom u smjerovima tražeći slike koje bi prepoznao. Neki znak da su ovuda već prošli. Ili nisu. Jutros kad su krenuli od velikog drveta, sunce je bilo još svježe i blijedo, sada je žarilo i bilo mu je neudobno u novim cipelama. Osjećao je nabubrene kaplje od kože pod istrošenim čarapama. Pokušavao je ne misliti na to, stegnuo jače djetetovu ruku. Klizavu od znoja i nestrpljenja. Dijete se zabavljalo, ali moraju li baš tako brzo koračati. Nožice su se borile s prašinom i tvrdim pločnicima. Kod njih, doma, sada bi bilo boso i prljavo, ali bilo bi u poznatom. Naglo, očevi koraci prestanu. Sada ću se moći igrati, pomisli dijete. Kuća je bila prevelika, ograda zatvorena, biljke stroge, urednih cvjetova. Stajali su neko vrijeme ispred, dijete već gledalo što će prvo dohvatiti i čime se zabaviti. Da, pomislio je kako je sve to pogrešno i da bi najbolje bilo odustati i vratiti se. Nije bilo to što će mu se drugi smijati, a on sam nad sobom plakati. Ni to što bi bilo bolje za dijete, a što ne bi. Nije on ohol čovjek, a i lako oprašta. A zašto onda? Možda tek toliko da joj uništi nedjelju.
Post je objavljen 07.07.2005. u 08:17 sati.