Danas je jedan od onih dana. Vrijeme za redovitu promjenu lica. Ovo sam već poprilično iznosila. Posvuda ga se moglo vidjeti. Neću raditi velike promjene, nije to moj stil. Samo jedan detalj, a onda sve uklopiti da paše. Ovaj put brada. Malo ću je skratiti, ublažiti krivine vilice, ispupčiti obraze i povećati nos. Ljeto je, uzet ću plave oči. Obrve nešto tamnije, to je uvijek tako. Dodati nekoliko borica u kut očiju, slijede mi neka važna događanja, dobro je davati dojam ozbiljnosti. Usne bi trebalo popuniti, one će cjelini dati trodimenzionalnost. A sad, kakva frizura ide uz takvo lice?
Žensko tijelo me oduvijek zbunjivalo.Gledala sam pogled muškarca iza očiju starca.Ne vjeruj mu, draga, muškarci će ti podilaziti, a da i ne znaju što žele od tebe.Činit će to tek tako, iz navike valjda, govoriti ti ono što želiš čuti, navesti te da se opustiš i ne paziš, da mogu to dalje raditi drugim ženama.A zašto je to tebi važno, zašto je to njima važno?Odgovarao je svim mojim djetinjim predodžbama o tome kako bi umjetnici trebali izgledati, obučen u crno, vrlo ležernog ponašanja, cigar u ruci.Nisam se ustručavala,zamišljala sam kako bi se moja koža osjećala pod tim smežuranim prstima.Pitala sam se na koji bi me od njegovih strojeva nasadio i vjerovala da je zbilja bio sa svakom od tih okruglih stražnjica koje su ga inspirirale.Ili je bar mogao biti.Kakav je bio kao mladić?Isto ovako strpljiv?Tjerajući ženu da se sama baci pred njega na koljena.Nisam ga željela, ali željela sam znati da ga mogu imati.Da li je to isto?
Kad smo se probudili, vidjeli smo da nam je sol pojela perje.
U naletima svježeg mesa na staklu su ostajali krvavi tragovi. Topli još od buđenja. Nije mogla odrediti gleda li odozgo prema dolje ili leži i gleda uvis. Nije se micala. Kad bi tako bila mirna, bilo je sasvim ugodno. Skupila je sve zvukove sred žvaljave grude u grlu, ne bi li trenutak duže potrajao. Hladnoća je krenula od nožnih prstiju i plazila nogama prema tijelu, uspinjući se uz dlaku. Nježnu i svijetlu. Zamišljala je da hladnoća ima ruke. Široke, žuljevite dlanove. Tamnije od njezine kože. Raširila je bedra i kroz proreze je uvukla u sebe. Šišteći. Kao da uvlači dim. Dim se u njoj ukrutio, osjetila je da bridi i napinje se. Ruke su je okrenule na trbuh, staklo se u okretima razmazivalo po njoj. Zamišljala je da je kolač. Da je jedu. Topla, mnoga usta. Sišu je i uživaju u njoj. Oblizuju se od njezine sočnosti. Odupirala se rukama o nešto ispod sebe i nudila se gladnima. Da od nje na kraju ne ostane ništa. Ni mrvice. Ni vlažni tragovi.
Ide zima
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
šumu ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
majku ima.
Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
krzno ima.
Ide zima
Zima
ide
Mali zekan
šumu
Zima
ide
Mali zekan
majku
Zima
ide
Mali zekan
krzno
ima.
Ide zima
ide
Mali
zekan
šumu
ima
ide
Mali
zekan
majku
ima
ide
Mali
zekan
krzno
ima
autor ideje:
prof. Marcel Bačić
Revolution time.
Noćas se iznad naših glava odvijalo neobično vrijeme i ratovi rojeva zvijezda. Tvoja je ruka spavala na meni, a moje se usne lijepile za tvoju kožu. Jutro nas je upiklo prebrzo, misli su mi još pod jastukom.
Kad u neko vrijeme u sobi u svako doba minute gore bar dvije cigarete i šetaju svoje dimove kroz zrak, sasvim je prirodno da ti se zamuti pogled i počneš razmišljati o tuđim mislima skrivena u zastore od susjednih razgovora. Brojiš podočnjake na licima i vidiš bore koje prije nisi primijetila. Shvatiš koliko različitih nijansi ima ista boja pa promiješaš zadnji gutljaj u ustima, zajedno s ono nešto taloga. Stopala ti se već pomalo hlade i podvučeš ih pod sebe. Osmijehom okrzneš drago biće. I bude ti tako toplo i osjetiš se sretnom.
Ovih mi dana neke godine dolaze na naplatu. Zaželjele su tortu od čokolade. Poslužujem je u subotu.
U dnu planine rastao je otok. Sav mekan još i nježan. I onda je došlo doba kada je sve bilo novo i kada se svašta događalo s riječima i iz njih. Odnekud su dotrčale vode i otok se zbunjeno okretao oko sebe i pitao kuda idu. Kako je postajao tvrđi, to su mu više smetale sjene. Pa je krenuo za vodama. Jednog se dana sasvim odvažio i sjeo u plićak gledati ribe. One su mu grickale potopljene obale i općenito bile vrlo ugodne osamljenom tijelu.
Stajali smo goli ispod duge i žmirkali. Nadlijetale su nas ptice dugačkog perja i sve je bilo kako si rekao da će biti. Preslušavali smo poruke iz boce i njuškali tragove. Da sam znala da će to biti prava avantura, obukla bih novu kožu. Kipovi ovdje nemaju odlomljene noseve. Slani su i ne gledaju u pod. Redovi duhana slijeva. Čujem negdje još one krikove. Misliš li da je to nečija stvarnost? Sad im se čak već i veselim i sama ti tražim nove. I gle, već kraj puta. Znaš li još koji takav? Jer, ja opet želim s tobom.
Kad odrastem, svojim ću godinama kupiti kalendar koji se čita unatraške. Pričati im samo lijepe priče i čuvati ih od sunca da ne izblijede. Provesti ih kroz zamke i nasmijavati. Kada ostarim, one će onda čuvati mene.
Odgovore je tražila u knjigama.Nije izgledalo da pomažu.Birala je takve koje su na naslovnicama imale slike žena, upravo onakvih za kakve je mislila da bi privukle njega.Raskošne u boji i obliku.U većini naslova nalazila se riječ ljubav.Sve ih je pažljivo pročitala, činilo se da knjigama ne smeta njezino destruktivno obilježavanje stranica i rečenica koje su joj se učinile važnima.Ništa nije toliko depresivno kao društvo neželjene žene.Da li je ona željena?U knjigama koje je čitala, žene koje bi htjele osvojiti nekog muškarca jednostavno bi se došetale do njega, skinule odjeću i rekle im nešto poput uzmi me ili, na što je jednom naišla, napuni me svojom djecom.Nije se mogla zamisliti da to govori njemu.Ne, nikako to nije mogla zamisliti.Te su žene također bile i posebno obučene, crno i crveno omiljene boje, puno čipke i sitnih tajni na pravim mjestima.Ili bi se jednostavno pojavile samo u krznenoj bundici na njihovim vratima.A ispod samo tijelo.Okupano i namirisano.Meko žensko tijelo.I onda bi ti muškarci jebali žene, ubacivši i pokoji šamar u već živopisan prizor, a ona bi širila oči i skupljala slinu u ustima.Koji put zbog prijezira, ali uglavnom zbog divljenja.Ponekad bi nakon čitanja, kao hipnotizirana, sklapala knjigu i zaključavala se u kupaonicu.Živjela je sama, ali stvarni je svijet morao i trebao ostati s druge strane.Ovdje je sama nastavljala snove i priče.U kadi punoj vode, skrivena pjenom, da se ne mora gledati.
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.
Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.
Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.
Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.
Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.
Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.
Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.