U naletima svježeg mesa na staklu su ostajali krvavi tragovi. Topli još od buđenja. Nije mogla odrediti gleda li odozgo prema dolje ili leži i gleda uvis. Nije se micala. Kad bi tako bila mirna, bilo je sasvim ugodno. Skupila je sve zvukove sred žvaljave grude u grlu, ne bi li trenutak duže potrajao. Hladnoća je krenula od nožnih prstiju i plazila nogama prema tijelu, uspinjući se uz dlaku. Nježnu i svijetlu. Zamišljala je da hladnoća ima ruke. Široke, žuljevite dlanove. Tamnije od njezine kože. Raširila je bedra i kroz proreze je uvukla u sebe. Šišteći. Kao da uvlači dim. Dim se u njoj ukrutio, osjetila je da bridi i napinje se. Ruke su je okrenule na trbuh, staklo se u okretima razmazivalo po njoj. Zamišljala je da je kolač. Da je jedu. Topla, mnoga usta. Sišu je i uživaju u njoj. Oblizuju se od njezine sočnosti. Odupirala se rukama o nešto ispod sebe i nudila se gladnima. Da od nje na kraju ne ostane ništa. Ni mrvice. Ni vlažni tragovi.
Post je objavljen 17.06.2005. u 13:41 sati.