« Biste li mi, molim, rekli u kojem bih smjeru trebala nastaviti?»
«To uvelike ovisi o tome kamo zelis stici», odgovori joj Macka.
«To mi i nije osobito vazno.» rece Alica.
«U tom slucaju nije vazno ni kamo ces krenuti», rece Macka.

Iz Alice u zemlji cudesa

Ponekad mi dode nesto, kao da me obuzme neka nepoznata sila, zelja da djelujem, da pomognem. Ponekada cak i neznancu. Cesto se znam naci negdje daleko na nepoznatim blogovima, citati ih, i jednostavno se desi, osjecam neizdrzivu zelju da nesto kazem, ostavim poruku. Ponekad je to komentar, duzi ili kraci, a ponekad napisem cijeli mail. I u tim trenucima, kada pisem taj mail ili komentar, kao da to nisam ja, samo pisem i pisem bez prestanka, a rijeci same od sebe izlaze, nizuci se jedna za drugom. Cudesan je to osjecaj, oslobadajuci, i ispunjava onom dobro poznatom toplinom koja mi obuzme cijelo tijelo i sva osjetila. Kada ponovo citam to sto sam napisala, ostanem u nevjerici jer zaista ne mogu povjerovati da sam te sve rijeci JA napisala. Odakle mi te sve rijeci, svi ti izrazi, misli… kako ja to znam? I zaista sam u tim trenucima uvjerena da je neka druga, nevidljiva ruka ispisivala, tipkala rijeci, jer meni su sasvim strane. Ponekad dobijem odgovor, ponekad ne, ali kad ga dobijem onda je to nesto velicanstveno, osjecam se kao da se otvara neka misija, neko sveto unutarnje obecanje i lebdeca, ali cvrsta volja da nastavim s rijecima. Cudno je to kako se lako ljudi otvaraju strancima, kako im se lako predaju. Ponekad saslusam cijele zivotne price, duboke misli i strahove, nade i ocekivanja… i upijam ih u sebe stavljajuci ih na stranu, ne ulazeci preduboko, vec sasvim dovoljno da bih opet onako plahutajuci, mogla pisati natrag. I onda u jednom trenutku stanem. Kao da osjetim pod prstima tu tanku granicu kada treba stati i odmaknuti se. kao da znam da sam ucinila svoje i treba da odstupim. Pravi je trenutak.

Svjesna sam da cesto uzimam prevelike zalogaje, koje ne mogu do kraja podnijeti. Znam, moj je cijeli zivot, svaka stvar koju cinim, svaki moj cin, djelo, prozeto je emocijama. I isto sam tako svjesna da je to pogresno. Nije pogresno voljeti, zeljeti ljubav, nije pogresno nesto obozavati i drzati na razini gdje je iluziorno zasticeno od pogleda i grubosti, nije pogresno biti tuzan i patiti, biti povrijeden, jer sve su to ljudske osobine i osjecaji. Covjek je sklon uzimati stvari k srcu, cak i previse. Uvijek previse. Ali cak je i genijalac prvo covjek, a onda tek genijalac. Svaki je covjek prvo covjek. No, to ne znaci da ne postoje granice. Svakako da bi trebale postojati, i nuzne su i po zivot vazne da bi covjek uspio biti covjekom na nacin da mu zivot predstavlja radost i ljepotu, a ne tek jedan bolan ciklus i neprestanu vrtnju u krug. A ta se vrtnja odvija kada ne umijemo postaviti granice. Granice su ono sto nas cini zivima.
Meni na mnogim podrucjima nedostaju granice. Negdje ih imam, negdje su veoma slabe, a negdje ih uopce nemam, ali nastojim pronaci tocno onu nijansu koja je potrebna da bi stvari funkcionirale. Zanimljivo je to sto tek oni slucajni prolaznici na mene ostavljaju uvijek snazan dojam, najsnazniji i uvijek odigraju malu, ali znacajnu ulogu. Ljudi koje niti ne poznajem pruzili su mi put do nekih stvari koje su sve do tog trenutka za mene bile tek nesvjesne misli, koje su tek nakon sto su bile podrazene uspjele pronaci put do moje svijesti. I zahvalna sam, neizmjerno sam zahvalna na tim bljeskovima i sjajnim zvijezdama koje su svojim trenutnim sjajem otkrile meni nepoznate i tamne dijelove mog zivotnog puta ka cilju, a sam cilj puta je pronaci put do cilja.

Ne znam je li slucajno ili namjerno, svjesno ili nesvjesno,poznat bio ili nepoznat meni, pojavio se jos jedan takav, jos jedan bljesak, kratak, ali znacajan, koji je probudio onaj jedan dio moje svijesti na kojeg sam zaboravila. Kao da me moje okruzenje i otpor koji je moje postojanje pruzalo mom zivotnom okruzenju, pocelo uljuljavati u san, umorila sam se od svega, od buke i opiranja i polako pocela prepustati sve slucaju, kao da sam se pocela stapati s krajolikom, gubeci ono sto mi je od svega drugoga najvaznije – sebe samu, onu pravu sebe… I kazem hvala.
Zaista bih voljela znati autora onog divnog komentara koji je na mene ostavio dojam toliko snazan, da mi je jos uvijek u mislima njegov sadrzaj, i rijeci toliko istinite i stvarne, koje mi stalno odjekuju u mislima.

3Reci kak se zoves ti… i odakle ti snaga… da me mozes dignuti, gore s moga dna…3

Prašnjavi, zagušljivi tramvaj. Ulazim u njega. Misli mi besciljno lutaju hvatajući se za sjedalo u tramvaju. Prašnjava tramvajska stolica. Sjedam na nju. Osjećam se tako zanimljivo bijedno promatrajući sve te ljude oko sebe. Neki stoje, neki sjede…Svi tako obični, a svaki za nijansu različiti…neki potpuno. Hvata me elegantno tužan osjećaj dok promatram djevojku spuštene glave, kako sjedi s rukama zgrčenim u krilu. Nervozna je, gleda u svoje ruke i kao da se divi toj tihoj mimici koja ju je obuzela. Stavljam kosu iza uha čije me vlasi škakljaju po licu…po vratu…izazivaju tihu nervozu, koju zagušuje buka tramvaja koji, kao da klizi po traci, ali ne tako glatko kao što to izgleda u stvarnosti. Pogled mi lebdi između djevojke i bake koja sjedi s druge strane tramvaja. Bakica sa ružičastim naočalama. Gleda u mene…sigurno joj izgledam ružičasto. Kao da gleda kroz mene…Tramvaj staje, bakica izlazi prateći me pogledom. Porculanski smiješak ne silazi joj s lica, a oči naborane tim smiješkom, skreću pogled i ona izlazi van…polagano…teškim koracima koji odjekuju starinom i nekom mirnom spontanošću. U tramvaju se smračuje, makar svjetla svijetle, postaje još više zagušljivo, a ja…ja još uvijek sjedim. Sjedi i djevojka. Tek sada obraćam pažnju na nju, nakon nekog vremena…nekako mi je sve još uvijek ružičasto. Djevojka je promijenila položaj. Sada gleda u mene…ruke još uvijek držeći zgrčene u krilu. Tramvaj opet kreće, ovaj put već skoro prazan. Dok se vrata zatvaraju, kroz otvor sklizne jedan valić hladnog zraka. Zadrhtim…koža mi se naježila. Odjednom se osjetim ugodno živom. Vani pada sumrak, te ulične svjetiljke griju zrak oko sebe, a kroz zamagljena stakla tramvaja, zrake svjetla šire se u oblik sunca. Djevojka promatra, nešto valjda veoma čudesno iza moga ramena, jer izraz lica joj je u obliku intenzivnog čuđenja, a oči joj iskre svetom spoznajom…Ogledam se iza, a pogled mi pade na obično tramvajsko, prašnjavo sjedalo, baš poput onoga na kojem i ja sjedim. Ponovno pogledam djevojku, a ona se blago smiješi, još uvijek gledajući u onu imaginarnu točku iza moga ramena. Shvaćam da joj pogled, zapravo, nije usmjeren na ništa određeno. Dubok, isprazan pogled…ona razmišlja. Tramvaj staje, a ona se naglo ustaje, te trčećim korakom, ne osvrćući se na nikoga u tom polu-punom tramvaju, izlazi van…Pratim ju pogledom dok trči, a dah joj se svakim izdisajem, u obliku malih oblačića, raspršuje zrakom…Ona i dalje trči…i zatim se gubi na kraju ulice. Prisjećam se starice s ružičastim naočalama, djevojke sa zgrčenim rukama u krilu…i kao da me obuzima neka tajanstvena spoznaja, dijelova moje percepcije, sklopljenih u cjelinu. Zrak kao da je nabijen emocijama, u prsima osjećam pritisak. Očaj, grč, smiješak, prazan pogled, odlazak…i sve to odsvirano tihom melodijom života. Jer vidjela sam život…Tramvaj staje, vrata se otvaraju…Ostala sam sama u tramvaju. Prašnjava, tramvajska stolica. Ustajem sa nje, izlazim van…a porculanski smiješak ne silazi mi s lica…

danas je dan kada mi je svejedno. za sve. svejedno mi je, jednostavno... mogla bih cijeli dan ne ciniti nista. sjediti ispred tv-a i cijeli dan gledati dokumentarce na national geograficu. to bi bila prava stvar. svejedno. ali to ipak ne mogu. imam neke dogovore, obecanja, obveze, rokove umjerene hitnosti, javljanja koja ne mogu, ali i ne zelim odgoditi, ali... svejedno mi je. nista osobno.
bila je danas bratova promocija. moji su otisli, bez mene. nisu me probudili, ostavili su me, zaboravili...
danas sam sama u kuci.
bila sam tuzna. tuzna sam i sada. kako su mogli??
no, svejedno.

toliko mi je svejedno da me boli. glava.

pozdrav M. :) ako cita.



ipak... mozda postoji nesto za sto mi nije svejedno. niti ce ikada biti...
posebna kategorija.

Hej ti! Odvratni covjece…
Tetoviranog obraza.
Jesi li se skrutio u svojoj nemogucnosti pronalaska srece? Jesi li je potpuno zanijekao?
Primas sjekiru u ruke i lijes krv, raznobojnu…
Ti, tamnicaru dusa!
Serijski ubojico mladog duha, ljudskih radosti
Osmjeha
Nade
U ocima ti se naziru zmijski plamenovi ocajne mrznje…
Razlijevas krv, mnogobojnu…
Ubijas djecu, mnogobrojnu…
Odvratni covjece!
Igras se Boga…


posveceno: svim rasistima, teroristima, pedofilima, agresivcima, ubojicama... SVIM ZLIM LJUDIMA.

how 'bout getting off of these antibiotics
how 'bout stopping eating when I'm full up
how 'bout them transparent dangling carrots
how 'bout that ever elusive kudo

thank you India
thank you terror
thank you disillusionment
thank you frailty
thank you consequence
thank you thank you silence

how 'bout me not blaming you for everything
how 'bout me enjoying the moment for once
how 'bout how good it feels to finally forgive you
how 'bout grieving it all one at a time

thank you India
thank you terror
thank you disillusionment
thank you frailty
thank you consequence
thank you thank you silence

the moment I let go of it was
the moment I got more than I could handle
the moment I jumped off of it was
the moment I touched down

how 'bout no longer being masochistic
how 'bout remembering your divinity
how 'bout unabashedly bawling your eyes out
how 'bout not equating death with stopping

thank you India
thank you Providence
thank you disillusionment
thank you nothingness
thank you clarity
thank you thank you silence

ova pjesma savrseno opisuje moje sadasnje stanje.
savrseno...

ima li ikoga sretnijeg od mene?? :))))))

Zasto potajne poruke u namjeri nekome drugome davanja do znanja njegove nesmotrenosti postupaka? Zasto ne iskrenost? Uvijek cijenim iskrenost, jer ona je dokaz postojanja istinitosti u covjeku i mnogo govori o njemu. Potrebna je da bi se izbjegla ona bolna dvosmislenost i osjecaj zastranjenja. Neprihvacanja i odbijanja iako ne postoji niti najmanja namjera nametanja. A onda se ipak tako osjecate. Nametnuto i odbijeno, bas poput zrake sunca od blistavo cistog stakla. Takav osjecaj uvijek pobudi jos mnogo njih, koji slijede zatim, nizuci se jedan za drugim, sve dok ne postanu toliko zgusnuti da se jedan ne razabire od drugoga, vec svaki postaje primjesom onoga drugoga koji mu je susjed. Previse pitam. Zasto? A i sama cinim opet to isto. Kad bi barem mogli nacas zaboraviti sve razlicitosti trenutaka koji postoje. Jednostavno ih dozivjeti ne razvrstavajuci ih po kosevima, ne svrstavajuci svaki u svoju ladicu. Razvrstavajuci stvarnost na jednu i na drugu odricemo se svakog kompromisa, odbijamo svaku mogucnost prihvacanja novog, drugacijeg. Postajemo cinicni, gubimo svaku mjeru i osjecaj za ono sto je dobro a sto lako. I u tako poljuljanoj ravnotezi uma i svjesnog djelovanja, mi igramo igru zivota na sve moguce nacine koji nam se cine ispravnima. Glumimo bogove, oblikujemo skulpture svojim zaslugama, podizemo zivotne rate, a kamate se nakupljaju u vlaznosti nasih hrapavih rubova na oblaku postojanja. S visine pratimo prolaznike zivotinjskim pogledom kao da ih zelimo zatociti u trenutku, a zatim ih tako zaledene guramo niz slap gejzira.
Zaista je potreban samo jedan jedini je*eni trenutak. Za plahu dusu da se uzburka, za srce da zatitra od nevjerice i stida, za bijesnog djecaka da zakrvavi sakama zid.
Snijeg se otopio, ali ista ona siva svakodnevnica je potom opet isplivala na povrsinu blijedo zelene trave i rupavog plocnika. Prolaznici se susrecu, kao ovisnici o kokainu, gurajuci se u trgovinu uzasa, staklenim pogledom umjesto pozdrava i sjenkama koje, prateci njihova tijela u stopu, zapinju jedna o drugu.
Ovakve inspiracije pronadu put do moga uma i bivaju ostvarene obicno u trenucima ljutnje, bijese, tuge ili razocaranja. Ovaj put tesko je odluciti sto je u pitanju.

Prepustajuci se osjecajima i nekim smijesnim zeljama uspostave kontakta, ostvarilo se ono cega sam se prije, za vrijeme takve iste euforije osjecaja, bojala. Strahovala od napada stvarnosti, od napada profinjene grubosti i razlicitosti individualnih zelja i ocekivanja. Preuzela sam rizik, koji se zatim ucinio glup, i ne razmisljajuci sam svojim djetinjim, nerazboritim umom pohrlila jednom novom izvoru zadovoljstva. Euforija koja je u svojem punom zamahu poletjela, ubrzo se izgubila, a zamijenila ju je obicna praznina. Moja, naglasavam ponovo, djetinja dusa nasla se uvrijedenom kako lezi na podu vlastite sobe, dok je iznad nje stajao blijedi obris razuma, koji kao da je titrao u zraku od svoje nemoci i slabosti. Razum je, s mnogo ulozenog truda, primio dusu u narucje i poljubio je, polegnuo na topli kauc i pokrio je. Zaspala je. I spava. I spava… Sto se dalje dogodilo, ne mogu reci, jer jos se uvijek nije dogodilo. jos uvijek spava. Titrajucim snom punim kolebanja i refleksnog trzanja.
No, zapravo nije ni bitno sto ce biti dalje. Biti ce, to je ono sto je bitno. I sto god to bude, dovoljno je za dalje.
No, nadam se, samo, da ono djetinje u meni nikada nece zaspati. Makar po cijenu bilo kojeg bola, pa cak i onog najveceg na svijetu.

Nevezano za to, i sve ovo prije: u posljednje vrijeme osjecam kao da se moje granice ega sire. Postajem nesto vise od samozadovoljnog pojedinca koji tezi ispunjenju samo vlastitih snova i nadanja. Prije se ucinilo samo kao kratkotrajni bljesak, koji je zatim nastavio lagano tinjati nekim znacajem, ne izgubljenim niti nevaznim, vec taman dovoljno jakim da opstane. A sada, opet tinja (jer ne smijem dopustiti da izgori i nestane),ali znacajem koji je sada vec mnogo veci od samo dovoljnoga, i tako je lijepo i divno i cini se bezvremenskim, besprostornim, toliko besprostornim da se bojim da opet ne bljesne, ali ovaj put nestane, zauvijek. I strah me graditi sigurnost, riskirati opet, pouzdati se u to i prepustiti, jer bojim se kakvo ce tek biti razocaranje i sto ce ostati od moga srca ako je sreca ovoliko velika, stvarajuca, sireca i zraceca, blistajuca… Bojim se i pomisliti kakva ce tek biti tuga i razocaranje, dok se jednom desi. Ne znam. Biti oprezna i pazljiva, ili jednostavno riskirati, prepustiti se bez prevelikog racionaliziranja i analiziranja. Vise sam sklona ovom prvom, ali ovaj put tezim riziku, koliko god moguce posljedice teske i bolne bile.

(sljedeci post napisan je jos u cetvrtak, ali tek ga sad objavljujem)

Snijeg je pao. I sve je tako bijelo. I makar je zima, sve se cini tako toplim, cudesnim danas…
Hodajuci doma s treninga, nakon sto su cure otisle, ostala sam sama ostatak puta. I hodajuci, stalno sam sretala parove s malom djecom, kako sretni i veseli uzivaju u snijegu. Jedni su se u dvoristu grudali, i izgledali su tako sretno, bas kao i onaj tata koji je vukao svog malog sina na saonicama, dok je mama hodala kraj njih. Raznjezila sam se. a jos nije ni Bozic! No osjeti se da je blizu. Ja ga osjecam. Dok je moj mladi brat bio jako mali, jednom je prilikom, dok je stajao kraj prozora i gledao van, odjednom poviknuo: «Mama, dosao je Bozic!!». S takvom se ljubavlju sjecam onog dana prosle godine, uoci Bozica. Ne znam je li bas taj dan bio Bozic, ali znam da je svijet jos uvijek bio sav u bozicnim lampicama i ukrasima. Moji mama, tata, mali brat i ja izisli smo u setnju. To je bio prvi put da smo svi zajedno isli u setnju. Napisala sam cak i cijeli post o tome. U tim sam trenucima bila toliko sretna da, sada, i kad se samo prisjecam toga, nesto divlja u mom srcu. I iako za vrijeme svake zime cesto dozivim trenutke kad se osjecam, tako osamljeno, najosamljenije na svijetu, isto tako cesto dozivim i trenutke ciste srece! Kad bih barem mogla zagrliti trenutak, osjetiti ga. Spremiti u kutijicu sve takve trenutke i sacuvati ih! Mozda je nemoguce, ali na neki nacin ipak nije. Oni jos uvijek zive u meni. Istina, nije kutijica ali… J

Razmisljam i o svim svojim prijateljima. O onima iz razreda, koje vidam svaki dan, o onima koje vidam povremeno (cesce ili rjede), o onima koji su malo dalje ili jako daleko koje nisam vidjela vec prilicno dugo… Volim ih sve… neke vise, neke manje, bez nekih vise ne bih mogla zamisliti zivot. Volim cak i one koji iz nekog, bilo kojeg razloga ne vole mene. Koliko god toga loseg mi ucinili, koliko god puta me povrijedili, ja jos uvijek iznova nekako pronalazim ljubavi i za njih. Gotovo kao da ujedno osjecam neko sazaljenje spram onih koji mi na bilo koji nacin zele zlo. Ne mogu mrziti. Ne vise. I drago mi je zbog toga jer smatram da mi jedan osjecaj koji moze dusu opteretiti takvim teretom koji te poteze dnu sto ga vise nosis u sebi, nimalo ne nedostaje. Jednom sam osjetila mrznju, koja je u tom trenutku bila neizbjezna, i osjecaj je bio toliko grozan… olovno tezak! Plakala sam neutjesno, danima, a sa svakom suzom moja je mrznja postajala sve veca, a bol sve teza. Sve dok jednog dana nisam odlucila prestati plakati, odlucila prestati mrziti i oprostiti. Jednostavno oprostiti. I tada sam odlucila mrznju zamijeniti sazaljenjem. O svom stavu o tom osjecaju mogla bih mnogo toga reci, ali drugom prilikom.

Za kraj, pozdravi:
Pozdrav Nikoli, dragom nasem arijevcu! ;)
I jos pozdrav prijatelju Aliju koji si je uganuo glezanj, i njegovoj djevojci Sanji koja mu je u svacionici, nasamo, revno mazila nogu da ga utjesi. I pozdrav genijalcu Hrvoju (koji ovo vjerojatno niti ne cita), a pozdrav i neizbjeznom Misku, mom bratu po matematici cija me brutalna crna magija iz njegove knjigice o istoj svake noci progoni u snovima!! A poseban pozdrav ide kolegi Ivanu, koji na mobitelu ima narodnjak (???)!!! ;) :P

Eto toliko…

If a black man is racist, is it okay?
When it's the white man's racism that made him that way,
Because the bully's the victim they say,
By some sense they're all the same.

Because the line between,
Wrong and right,
Is the width of a thread,
From a spider's web.
The piano keys are black and white,
But they sound like a million colours in your mind.

I could tell you to go to war,
Or I could march for peace and fighting no more,
How do I know which is right,
And I hope he does when he sends you to fight.

Because the line between wrong and right,
Is the width of a thread from a spider's web,
The piano keys are black and white,
But they sound like a million colours in your mind.

Should we act on a blame?
Or should we chase the moments away?
Should we live?
Should we give?
Remember forever the guns and the feathers in time.
Because the line between wrong and right,
Is the width of a thread from a spider's web,
The piano keys are black and white,
But they sound like a million colours in your mind.
The piano keys are black and white,
But they sound like a million colours in your mind,
But they sound like a million colours in your mind