Ponekad mi dode nesto, kao da me obuzme neka nepoznata sila, zelja da djelujem, da pomognem. Ponekada cak i neznancu. Cesto se znam naci negdje daleko na nepoznatim blogovima, citati ih, i jednostavno se desi, osjecam neizdrzivu zelju da nesto kazem, ostavim poruku. Ponekad je to komentar, duzi ili kraci, a ponekad napisem cijeli mail. I u tim trenucima, kada pisem taj mail ili komentar, kao da to nisam ja, samo pisem i pisem bez prestanka, a rijeci same od sebe izlaze, nizuci se jedna za drugom. Cudesan je to osjecaj, oslobadajuci, i ispunjava onom dobro poznatom toplinom koja mi obuzme cijelo tijelo i sva osjetila. Kada ponovo citam to sto sam napisala, ostanem u nevjerici jer zaista ne mogu povjerovati da sam te sve rijeci JA napisala. Odakle mi te sve rijeci, svi ti izrazi, misli… kako ja to znam? I zaista sam u tim trenucima uvjerena da je neka druga, nevidljiva ruka ispisivala, tipkala rijeci, jer meni su sasvim strane. Ponekad dobijem odgovor, ponekad ne, ali kad ga dobijem onda je to nesto velicanstveno, osjecam se kao da se otvara neka misija, neko sveto unutarnje obecanje i lebdeca, ali cvrsta volja da nastavim s rijecima. Cudno je to kako se lako ljudi otvaraju strancima, kako im se lako predaju. Ponekad saslusam cijele zivotne price, duboke misli i strahove, nade i ocekivanja… i upijam ih u sebe stavljajuci ih na stranu, ne ulazeci preduboko, vec sasvim dovoljno da bih opet onako plahutajuci, mogla pisati natrag. I onda u jednom trenutku stanem. Kao da osjetim pod prstima tu tanku granicu kada treba stati i odmaknuti se. kao da znam da sam ucinila svoje i treba da odstupim. Pravi je trenutak.

Svjesna sam da cesto uzimam prevelike zalogaje, koje ne mogu do kraja podnijeti. Znam, moj je cijeli zivot, svaka stvar koju cinim, svaki moj cin, djelo, prozeto je emocijama. I isto sam tako svjesna da je to pogresno. Nije pogresno voljeti, zeljeti ljubav, nije pogresno nesto obozavati i drzati na razini gdje je iluziorno zasticeno od pogleda i grubosti, nije pogresno biti tuzan i patiti, biti povrijeden, jer sve su to ljudske osobine i osjecaji. Covjek je sklon uzimati stvari k srcu, cak i previse. Uvijek previse. Ali cak je i genijalac prvo covjek, a onda tek genijalac. Svaki je covjek prvo covjek. No, to ne znaci da ne postoje granice. Svakako da bi trebale postojati, i nuzne su i po zivot vazne da bi covjek uspio biti covjekom na nacin da mu zivot predstavlja radost i ljepotu, a ne tek jedan bolan ciklus i neprestanu vrtnju u krug. A ta se vrtnja odvija kada ne umijemo postaviti granice. Granice su ono sto nas cini zivima.
Meni na mnogim podrucjima nedostaju granice. Negdje ih imam, negdje su veoma slabe, a negdje ih uopce nemam, ali nastojim pronaci tocno onu nijansu koja je potrebna da bi stvari funkcionirale. Zanimljivo je to sto tek oni slucajni prolaznici na mene ostavljaju uvijek snazan dojam, najsnazniji i uvijek odigraju malu, ali znacajnu ulogu. Ljudi koje niti ne poznajem pruzili su mi put do nekih stvari koje su sve do tog trenutka za mene bile tek nesvjesne misli, koje su tek nakon sto su bile podrazene uspjele pronaci put do moje svijesti. I zahvalna sam, neizmjerno sam zahvalna na tim bljeskovima i sjajnim zvijezdama koje su svojim trenutnim sjajem otkrile meni nepoznate i tamne dijelove mog zivotnog puta ka cilju, a sam cilj puta je pronaci put do cilja.

Ne znam je li slucajno ili namjerno, svjesno ili nesvjesno,poznat bio ili nepoznat meni, pojavio se jos jedan takav, jos jedan bljesak, kratak, ali znacajan, koji je probudio onaj jedan dio moje svijesti na kojeg sam zaboravila. Kao da me moje okruzenje i otpor koji je moje postojanje pruzalo mom zivotnom okruzenju, pocelo uljuljavati u san, umorila sam se od svega, od buke i opiranja i polako pocela prepustati sve slucaju, kao da sam se pocela stapati s krajolikom, gubeci ono sto mi je od svega drugoga najvaznije – sebe samu, onu pravu sebe… I kazem hvala.
Zaista bih voljela znati autora onog divnog komentara koji je na mene ostavio dojam toliko snazan, da mi je jos uvijek u mislima njegov sadrzaj, i rijeci toliko istinite i stvarne, koje mi stalno odjekuju u mislima.

3Reci kak se zoves ti… i odakle ti snaga… da me mozes dignuti, gore s moga dna…3