sanjala sam nocas jedan san. lijep san, cudnovat san, i pomalo bolan, jer... bio je tako lijep i poseban, a isto tako naizgled daleko, razlicit od stvarnosti. kad sam se probudila ostala sam lezati u krevetu duze nego sto obicno ostajem. samo da bih mogla razmisljati o snu i sto duze ga prozivljavati. dozivljavati ga opet i opet iznova sve dok ne izblijede one jasne potankosti koje su mu davale oblik. i sada ga se jos sjecam, ali ne toliko jasno kao onda. sanjala sam jednu osobu, s kojom sam prije vise tjedana uspostavila kontakt, sasvim slucajno. uvijek sam mislila da je posebna osoba i oduvijek mi je bila nekako draga srcu iako se nikada nismo druzili, provodili vremena zajedno - nista. za vrijeme tog sasvim slucajnog kontakta (iako ja ne vjerujem da je ista slucajno, pogotovo takve stvari koje mnogo toga promijene) ja sam, pricajuci s tom osobom, ostala kao zatecena njenom osobnoscu, koja je toliko snazna i dojmljiva, u toliko stvari sam uvidjela slicnosti s njom i osjetila sam se toliko bliskom, kako njoj, tako i svemu sto je pricala. u nekim trenucima, kao da sam slusala samu sebe. i nakon tog razgovora kao da sam bila prosvijetljena. pronasla sam osobu koja je tu, korak dalje, ide u skolu sa mnom, i razumije. ne na nacin, "oh, napokon netko tko me razumije...", jer davno sam prestala razmisljati na taj nacin. dok te ljudi ne razumiju, to moze biti cak i dobro. glavno da imas par onih koji znaju, poznaju te i znaju kako dises, i tu su. ma dovoljan je makar samo jedan, i tvoj je cijeli svijet! ali, tako mi je drago bilo vidjeti da postoji netko tko je toliko razlicit od drugih i ne boji se biti! to je pravo osvjezenje. jer, imam osjecaj kao da sam okruzena samo onima koji se trude biti slika i prilika nekoga drugoga, svega drugoga osim njih samih. i zato su mi ovakvi pojedinci nesto posebno. prema njima osjecam veliko postovanje, iznimno ih cijenim, a ujedno prema osjecam toliku ljubav i zahvalnost... neki su mi prijatelji, neki samo poznanici. iako bih voljela da i oni poznanici postanu priijatelji. zaista bih vise vremena htjela provoditi u njihovom drustvu. strah, upravo je strah ono sto nas prijeci od razvitka i sirenja, strah je ta obmana koja nas preplavljuje i guta nas polako u svoje okrilje. strah od prirodnog, strah od onog sasvim ljudskog, ali i od onog vise, strah od novog, drugacijeg, strah od nepoznatog! zasto je svijet danas ovakav kakav je? zato jer su ljudi u strahu, i u toj agoniji cine svasta. sve sto je pogresno, oni smatraju ispravnim. i tu se gubi svaka moralnost, svaka istinska, iskrena ljubav...

Volim kada rasiri svoja velika, pernata krila
i obgrli me njima, njezno privije uza svoja snazna prsa...
Volim kada mu dajem svoje ruke, a on ih
njezno obasiplje poljupcima.

"Pokreces me, znas li?
tvoja krila daju mi krila, velika, bijela krila
i tada mogu da poletim
mogu krenuti kamo god pozelim
jer znam da si tu, tu negdje...
Pokreces me...
Volim kada te stisnem uza sebe kada prevelikim se cini svijet
volim kada sam jaka, za tebe i za sebe
i tada smo jaki zajedno.
volim kada se doticemo umovima i kada mi pricas...o stvarima koje volis.
razliciti smo, a ipak se razumijemo.
potpuno...
volim njeznost koju osjecam kroz tvoje rijeci, tvoje rijeci
koje mi uvijek iznova
daju snagu da nastavim dalje.
Pokreces me... znas li??"

Osjecam se poput rajske ptice koja je cijelu vjecnost oblijetala
svuda uokolo,
i napokon, u trenucima sasvim ocitog nehaja,
pronasla jedno gnijezdo u kojem ju je docekala toplina dobrodoslice
jedno srce koje razumije jezik jedne pridoslice.
I kada nocu sklapam oci i tonem u san, tonem sa spoznajom
koja me nosi kroz noc, pa u novi dan...
pa opet kroz noc, i u novi dan...
starim ili novim putevima, nije vazno...
jer nose me....

krila ljubavi, jednog prijatelja...

hvala

za jednog... ako cita, znat ce. :)

dode, malo ostane, prode i nestane...
ali hocu, uspjet cu jednoga dana.
skupit cu hrabrosti i dati cu nekome cijeli svijet. pruzit cu ruke, prihvatiti i drzati cvrsto uza srce...
hocu, znam da hocu, jednom, kada budem spremna dati sve.
jednom...
vjerujte mi!

Like a bird on the wire,
Like a drunk in a midnight choir
I have tried in my way to be free.
Like a worm on a hook,
Like a knight from some old fashioned book
I have saved all my ribbons for thee.
If i, if I have been unkind,
I hope that you can just let it go by.
If i, if I have been untrue
I hope you know it was never to you.

Like a baby, stillborn,
Like a beast with his horn
I have torn everyone who reached out for me.
But I swear by this song
And by all that I have done wrong
I will make it all up to thee.
I saw a beggar leaning on his wooden crutch,
He said to me, "you must not ask for so much."
And a pretty woman leaning in her darkened door,
She cried to me, "hey, why not ask for more? "

Oh like a bird on the wire,
Like a drunk in a midnight choir
I have tried in my way to be free.
Leonard Cohen