Volim kada rasiri svoja velika, pernata krila
i obgrli me njima, njezno privije uza svoja snazna prsa...
Volim kada mu dajem svoje ruke, a on ih
njezno obasiplje poljupcima.
"Pokreces me, znas li?
tvoja krila daju mi krila, velika, bijela krila
i tada mogu da poletim
mogu krenuti kamo god pozelim
jer znam da si tu, tu negdje...
Pokreces me...
Volim kada te stisnem uza sebe kada prevelikim se cini svijet
volim kada sam jaka, za tebe i za sebe
i tada smo jaki zajedno.
volim kada se doticemo umovima i kada mi pricas...o stvarima koje volis.
razliciti smo, a ipak se razumijemo.
potpuno...
volim njeznost koju osjecam kroz tvoje rijeci, tvoje rijeci
koje mi uvijek iznova
daju snagu da nastavim dalje.
Pokreces me... znas li??"
Osjecam se poput rajske ptice koja je cijelu vjecnost oblijetala
svuda uokolo,
i napokon, u trenucima sasvim ocitog nehaja,
pronasla jedno gnijezdo u kojem ju je docekala toplina dobrodoslice
jedno srce koje razumije jezik jedne pridoslice.
I kada nocu sklapam oci i tonem u san, tonem sa spoznajom
koja me nosi kroz noc, pa u novi dan...
pa opet kroz noc, i u novi dan...
starim ili novim putevima, nije vazno...
jer nose me....
krila ljubavi, jednog prijatelja...
hvala
za jednog... ako cita, znat ce. :)
Post je objavljen 22.11.2005. u 09:33 sati.