Bila je lijepa
na momente prekrasna
u dusi.
njene oci
uvijek su trazile nesto.
predaleko od blizu uvijek su trazile
Spas...
od jutra, od sutra,
od nestajanja
sto nadolazi kao
prorokova igra.

Bila je krasna,
iz ociju jasnih, dubokih
sirile su se zrake
prelijepe svjetlosti.
Bila je,
pomalo naivne vjere
u Svijet
u Ljude.

Bila je divna, no
njena skucenost gusila je
radost koju je Njeno veliko srce
isijavalo.

Bila je vidljiva,
na momente.
Sve ostalo su ljusture.
kalupi.

ti nikada neces biti biljka...
jer cak i articoke imaju srce!!

tesko mi se opet prilagodavati

tesko mi se opet prilagodavati
nekome
makar to bio on
i tesko mi je upijati poglede
makar bili njegovi
je li to zaista on
ili je to netko drugi?
kad me pitaju znam li ja kazem
da ne znam,
ne znam
ne znam
ne znam.

i gotovo.
i sta sad?

mislim da cu pobjeci.
tamo, malo dalje
dalje no sto ide pogledom
cak, tamo gdje se pogledom ne moze.

i znam da nitko ovo ne kuzi.
i bolje.

jer ovo su vec krajnosti.

mozda bi bilo dobro da prestanem.

ali, ipak, ovo sam ja sada, bas ovo.

uvijek kada osobe koje neizmjerno volim, tuguju ili im je tesko,
ja takoder tugujem.
to je normalno.
ali ja tugujem jako i toliko mi je tesko da to ne mogu podnjeti.
ne mogu to podnjeti.
to nije normalno.
moze li suosjecanje ubiti covjeka?
danas sam jako tuzna, jer, osoba koju neizmjerno volim,
pati i tesko joj je
a ja joj ne mogu nikako pomoci.
place mi se...
jako mi se place. :((

Cak i kad vise nemas nista o cemu da brines
Sto te mori i stvara more, kad tones, padas, ponires, klizis, u san
Sto te kopka od jutra cim postanes svjestan sebe i situacije u kojoj se nalazis
Nekoliko trenutaka nakon sto otvoris oci, cujes
Pticice danas opet pjevaju skladbe,
Sve je isto
Sve je dobro
Ali ipak, ima nesto, jer mora biti nesto
Sto ce zaokupiti, otkupiti, ukrasti tvoju paznju
Samo da ne bude praznina
Tragas za pozivnicom, a nisi pozvan
Ali ipak ides
Hodas, trcis, stepas, svejedno… glavno da ides, da se kreces
Jer takav je i zivot, vjecni vrtlog istih situacija, jednakih rijeci, izraza ljudi
Ista mimika, isti pokreti, iste fraze, iste stare izlizane fore, isti hrapavi osmjesi sto te pikaju
Poput ledenog mraza sto stipa kozu
Ako imalo zastanes, kazu, pregazit ce te vrijeme, i pregazit ce te ljudi.
Ja vec duze vrijeme stojim
I dobro mi je.
Sasvim mi je… dobro.
Stojim i uzivam, u ovom snopu svjetla sto pada na moj stol i obasjava ono sto jest, upravo sada, moja vlastita i jedina stvarnost.
Kazu, da… kazu.
A ja im ne vjerujem!
Ha.

Imam jednu frendicu koju vesele cudne stvari. Naime, ona sva jednostavno zraci kad je okruzena ljudima i kada ima nesto za pricati, neki dogadaj ili kada ima zrtvu koju ce olajati na sva usta, a to je cesto. Gotovo uvijek. Nema osobe za koju ona ne bi imala sto reci. Ali, pod time ne mislim bas nesto pozitivno. Na svakome ce pronaci manu, nesto drugacije i prozvati ce to glupim, bezveznim ili ruznim, i to samo zato sto je drugacije i njoj se ne svida. Obicno izbjegavam prisustvovati tim svakidasnjim pretresanjima dogadaja i analiziranjima ljudi (koje, moram napomenuti, ona uglavnom uopce osobno ni ne poznaje) jer mi je to veoma iritantno i alergicna sam na to koliko je netko, nakon sto pojede jagodu i padne u anafilatički šok (ispravite me ako sam to krivo nazvala), alergičan na jagode. Ono sto je najgore od svega je to sto ce ona, u slucaju da nema bas nikoga o kome bi pricala i cemu bi prigovarala, izvuci as iz rukava i poceti ogovarati bilo koga iz drustva. I pri tome ne bira, cak ce i svoju najbolju prijateljicu izogovarati bez pardona. Vec odavno, kad sam imala nepunih 10 godina, shvatila sam da je ona osoba kojoj ne mogu vjerovati niti najbanalniju sitnicu. Cesto je izmisljala price (a i danas to mozda cini, ne znam) da bi ispala zanimljiva. Vec mnogo puta sam je ja, a i drugi, uhvatila u lazi. Jedno me njezina laz pogodila vise od icega, i to sam joj oprostila, ali ne i zaboravila. Jer tu laz s vremena na vrijeme osjetim i danas. Udaljila me od jedne osobe koja mi je bila zaista draga i jako dobar prijatelj. Ne znam je li to ucinila namjerno (nekako mislim da jest, jer znala je koliko mi ta osoba znaci, a svejedno je ucinila to sto jest, i nastavila to ciniti), ali ne mogu to zaboraviti. Ponekad uhvatim samu sebe, kada ona nesto govori, makar nabanalniju sitnicu, u dilemi govori li istinu ili ne! U takvim trenucima, ako je to moguće, odlazim s lica mjesta da ne bih reagirala pogubno za mir u razredu, a i opcenito svoj dusevni mir, jer, s takvim ljudima kao sto je ona ne mozes normalno ni razgovarati, sve se svede na svadu. Takve je osobe najbolje izbjegavati, a posto je meni nemoguce izbjeci je jer idemo u isti razred i u istom smo drustvu, preostaje mi jedino mogucnost da je ignoriram. U posljednje vrijeme sam u nekom cudnom raspolozenju i takve mi stvari zaista jako smetaju, pogotovo kad pokusava mene uvuci u to i navesti me na svadu i svaliti krivnju na mene za nesto sa cime ja nemam bas apsolutno nikakve veze i ja joj jednostavno moram nesto reci, pa joj ravnodusnim tonom kazem svoju primjedbu (jer ocito je da nitko drugi nece reci ako je ne kazem!!!) i jednostavno odem dalje. Da je situacija drugacija i da postoje stvari za raspravu ja bih nakon svoje primjedbe stala i bila spremna cuti njenu stranu, ali posto ju jako dobro poznajem i vec znam kakav ce odgovor biti, smatram da zapravo i nemam sto cuti i da nije vrijedno uznemiravanja moje duhovne ravnoteze (koju je bilo prilicno zahtjevno podici do ove razine (i koju ipak, jos uvijek, ne mogu nazvati zavidno visokom)). Nisam neka previse tvrdoglava osoba i uvijek sam spremna slusati objasnjenja i tuda misljenja, no ovo stvarno prelazi svaki prag moje tolerancije i netvrdoglavosti, te jednostavno nemam toliko viska energije da bih je trosila na nesto tako glupo kao sto je svada oko banalnih stvari i to zato sto je za nekoga svada jedini nacin meduljudske komunikacije.
Nekad se stvarno zapitam, cime je cjelokupna ljudska civilizacija, to jest ljudski rod, zasluzio onaj naziv «homo sapiens»??
I kad sam vec pocela, reci cu jos ponesto o tome sto me smeta. Ovo sada nije nesto previse osobno te ne mislim pojedinacno na nikoga vec opcenito, valjda. Ljudi iz razreda mi stvarno pocinju ici na zivce, te se cudim sama sebi i nekim svojim unutrasnjim monolozima nakon sto netko opet, i opet, ne znam po koji put, vrti jedne te iste izlizane fore koje vise uopce nisu smijesne. Pod time ne mislim na situacije kada netko bezazleno pokusava da bude duhovit, vec na one glupe sale na neciji racun koje se baziraju na nekim odavno stecenim predrasudama. Njima je mozda to smijesno, ali samo njima. I mozda misle da je smijesno onome kome je ta sala upucena, ali ja mislim da definitivno nije. Sigurna sam u to jer sam i ja neko vrijeme bila u slicnoj situaciji. Ja sam, kad sam bila mladja, bila prilicno nesigurna u sebe te sam cesto znala biti izrazito smotana, nespretna i povucena u neki svoj svijet. Cesto su se zbijale sale na moj racun, a pogotovo su to radile cure iz mog drustva. Ja sam uvijek bila spomenuta kad se pricalo o takvim stvarima i uvijek sam bila predmet usporedbe. Ja znam da to sve nije bilo u losoj namjeri i da su to sve bile samo sale, ne neko grubo ismijavanje, vec je sve ispadalo vise simpaticno, ali… postoje u neke granice u svemu, pa i u tome! Meni je to pocelo jako smetati… Pocela sam podcjenjivati sama sebe i znala sam biti nesretna, stome cinilo jos nesigurnijom. No onda sam shvatila da su to samo glupe etikete, te da necu valjda dopustiti glupim etiketama da upravljaju onime sto cu ja biti i mojim zivotom.
Promijenila sam se, s vremenom sam postala zrelija, sigurna sam u sebe i vise ne radim toliko tih «simpaticnih» gluposti, ali ipak mi se ponekad desi da ispadnem zbunjena, no nije li zbunjenost ljudska osobina? Sale na moj racun su se nastavile i onda kada za to vise nije bilo niti povoda. Ja vise nisam isto ono zbunjeno, smotano i nesigurno dijete koje sam prije bila. Nakon nekog vremena je napokon prestalo. Jos se zna desiti pokoji put da netko spomene mene u tom tonu, ali to je prihvatljivo jer nije u tolikoj mjeri kao nekada.
Kako uvijek postoji netko tko bi bio predmet ismijavanja, netko je morao zamijeniti moje mjesto. I svaki put kad netko nabaci foru na racun te osobe, ja ju pogledam i vidim da se osjeca isto kao sto sam se i ja nekad osjecala. U ocima joj vidim neki bijes i razocaranje. Vidi se da ona ne zeli biti smatrana takvom, ali to jednostavno nitko ne gleda, svi vide samo priliku za dobru zezanciju. To mi je tako jadno. A osoba koja je najcesce stimulator toga jest… osoba s pocetka posta. Ja inace ne volim ogovarati ljude jer smatram to sasvim nezanimljivim i bezobraznim, taj cin mi je jednostavno sam po sebi grozan, ali ovo sam morala reci. Barem ovdje to imam pravo izreci. Ona zna za moj blog (a pitam se, zapravo, tko jos i ne zna, no odlucila sam se ne obazirati na to) i ako ovo procita, nadam se da ce se malo zamisliti nad sobom. Ponekad treba potraziti razloge i u sebi, a ne samo drugima. I nije uvijek dobro biti voda, narocito kada za tako nesto nisi kompetentan. Zivot je suradnja, medudjelovanje. Ljudi jednostavno ne mogu izbjeci druge ljude, osudeni smo da zivimo zajedno. No, je li to razlog da drugima zagorcavamo zivot? Ako vec nekome ne mozes biti dobar prijatelj, nemoj se pretvarati da to jesi.

Sto se tice proslog posta, mogu reci samo: ne zelim pricati o tome. Mnogo je toga i zaista se ne bih osjecala ugodno kad bi to citali neki ljudi koje ja osobno poznajem. Ne moraju oni znati sto mene muci. Svatko ima svoje probleme. Mozda cu pisati o tome na drugom blogu, za kojeg ne zna toliko ljudi…
Ne zelim umrijeti, naravno. Barem ne jos. :) Recimo da sam to napisala u afektu. Nisam previse razmisljala o doslovnom znacenju tih rijeci, vec sam ih jednostavno napisala. I bilo mi je mrvicu lakse.
Hvala na komentarima podrske, to u takvim situacijama zaista dobro dode. I pomaze… Pomaze kada znas da nisi sam. Jednom mi je jedan frend rekao: "Kad si u bedu samo nemoj bit sama, idi na kave, nalazi se s ljudima, samo si nemoj dopustit da budes puno sama, iako osjecas da je to ono sto ti je potrebno, nije, zapamti to. Puno se druzi s ljudima koji te vole!"
To zaista jest istina. Kad si s drugima i kada mislis na njih, nije ti toliko tesko jer zaboravljas na sebe i svoje probleme. I kada nekome pomognes, sretan si, i to jednostavno odagna sve one crne misli. Nema ljepseg osjecaja od onoga kada znas da si ucinio nesto zbog cega je netko drugi sretan, a pogotovo kad to ucinis potajice pa promatras iz prikrajka kako se ta osoba veseli.
Divine, just divine…

ne zelim vise zivjeti.
u ovom trenutku zaista zelim umrijeti....

Prvi put u zivotu susrecem se sa osobom koja je potpuno drugacija od mene.
I osjecam se pomalo nesigurno.
Proslo je vec vise od mjesec dana, a stvari jos uvijek idu toliko polako…
Sasvim polako.
Mozda mi to odgovara.
Zapravo, znam da mi odgovara.
Jer… inace se uvijek prestrasim i pobjegnem.
Jer mi se sve cini ubrzano.
Suvise ubrzano.
Uvijek dosad je bilo tako. Osim jednom.
Jednom su stvari isle toliko polako da se gotovo nista nije ni pomicalo
Stajalo je na mjestu.
Lebdjelo je u zraku.
Ponekad tresnulo na zemlju.
No razbilo se nikad nije.
Jucer sam Ga vidjela i opet me obuzeo onaj stari osjecaj.
Uvijek kad ga vidim nesto mi u srcu poskoci
I obuzme me blazenstvo…
Danas je to vec standardno
Nije se promijenilo…
Ipak
No, svejedno, moje ruke su vezane.
Kao da su uvijek i bile.
Strah me obuzimao uvijek i jedino onda kad je on bio u pitanju.
Sa svima drugima bila sam slobodna i opustena, bila sam hrabra.
No, zbog njega
Koljena su klecala, usne drhtale…
Uvijek
Svaki put
Danas koljena ne klecaju, niti usne drhte
No strah je jos uvijek tu.
No sada nije ni bitno.
On nikada nije bio moj,
Iako sam ja uvijek bila njegova
Niti ce ikada biti moj
Iako cu ja uvijek biti njegova
Jedan dio mog srca uvijek ce biti samo njegov.
Voljela bih da nije tako.
Dala bih sve na svijetu da to mogu promijeniti
Da mogu prebaciti na drugi film.
Samo klik i gotovo.
A ovako
Svijetlost me lomi svaki puta
Lomi me
I lomi me
Na dva dijela
Jedan dio je on
A drugi dio je sve ostalo
A sve zajedno sam ja :)
Kako je uopce doslo do toga?
Kako je ovaj post krenuo ovim putem?
Znam,
Kriva je pjesma…