
Cak i kad vise nemas nista o cemu da brines
Sto te mori i stvara more, kad tones, padas, ponires, klizis, u san
Sto te kopka od jutra cim postanes svjestan sebe i situacije u kojoj se nalazis
Nekoliko trenutaka nakon sto otvoris oci, cujes
Pticice danas opet pjevaju skladbe,
Sve je isto
Sve je dobro
Ali ipak, ima nesto, jer mora biti nesto
Sto ce zaokupiti, otkupiti, ukrasti tvoju paznju
Samo da ne bude praznina
Tragas za pozivnicom, a nisi pozvan
Ali ipak ides
Hodas, trcis, stepas, svejedno… glavno da ides, da se kreces
Jer takav je i zivot, vjecni vrtlog istih situacija, jednakih rijeci, izraza ljudi
Ista mimika, isti pokreti, iste fraze, iste stare izlizane fore, isti hrapavi osmjesi sto te pikaju
Poput ledenog mraza sto stipa kozu
Ako imalo zastanes, kazu, pregazit ce te vrijeme, i pregazit ce te ljudi.
Ja vec duze vrijeme stojim
I dobro mi je.
Sasvim mi je… dobro.
Stojim i uzivam, u ovom snopu svjetla sto pada na moj stol i obasjava ono sto jest, upravo sada, moja vlastita i jedina stvarnost.
Kazu, da… kazu.
A ja im ne vjerujem!
Ha.
Post je objavljen 12.10.2005. u 07:55 sati.