sanjala sam nocas jedan san. lijep san, cudnovat san, i pomalo bolan, jer... bio je tako lijep i poseban, a isto tako naizgled daleko, razlicit od stvarnosti. kad sam se probudila ostala sam lezati u krevetu duze nego sto obicno ostajem. samo da bih mogla razmisljati o snu i sto duze ga prozivljavati. dozivljavati ga opet i opet iznova sve dok ne izblijede one jasne potankosti koje su mu davale oblik. i sada ga se jos sjecam, ali ne toliko jasno kao onda. sanjala sam jednu osobu, s kojom sam prije vise tjedana uspostavila kontakt, sasvim slucajno. uvijek sam mislila da je posebna osoba i oduvijek mi je bila nekako draga srcu iako se nikada nismo druzili, provodili vremena zajedno - nista. za vrijeme tog sasvim slucajnog kontakta (iako ja ne vjerujem da je ista slucajno, pogotovo takve stvari koje mnogo toga promijene) ja sam, pricajuci s tom osobom, ostala kao zatecena njenom osobnoscu, koja je toliko snazna i dojmljiva, u toliko stvari sam uvidjela slicnosti s njom i osjetila sam se toliko bliskom, kako njoj, tako i svemu sto je pricala. u nekim trenucima, kao da sam slusala samu sebe. i nakon tog razgovora kao da sam bila prosvijetljena. pronasla sam osobu koja je tu, korak dalje, ide u skolu sa mnom, i razumije. ne na nacin, "oh, napokon netko tko me razumije...", jer davno sam prestala razmisljati na taj nacin. dok te ljudi ne razumiju, to moze biti cak i dobro. glavno da imas par onih koji znaju, poznaju te i znaju kako dises, i tu su. ma dovoljan je makar samo jedan, i tvoj je cijeli svijet! ali, tako mi je drago bilo vidjeti da postoji netko tko je toliko razlicit od drugih i ne boji se biti! to je pravo osvjezenje. jer, imam osjecaj kao da sam okruzena samo onima koji se trude biti slika i prilika nekoga drugoga, svega drugoga osim njih samih. i zato su mi ovakvi pojedinci nesto posebno. prema njima osjecam veliko postovanje, iznimno ih cijenim, a ujedno prema osjecam toliku ljubav i zahvalnost... neki su mi prijatelji, neki samo poznanici. iako bih voljela da i oni poznanici postanu priijatelji. zaista bih vise vremena htjela provoditi u njihovom drustvu. strah, upravo je strah ono sto nas prijeci od razvitka i sirenja, strah je ta obmana koja nas preplavljuje i guta nas polako u svoje okrilje. strah od prirodnog, strah od onog sasvim ljudskog, ali i od onog vise, strah od novog, drugacijeg, strah od nepoznatog! zasto je svijet danas ovakav kakav je? zato jer su ljudi u strahu, i u toj agoniji cine svasta. sve sto je pogresno, oni smatraju ispravnim. i tu se gubi svaka moralnost, svaka istinska, iskrena ljubav...
Post je objavljen 30.11.2005. u 09:59 sati.