Prašnjavi, zagušljivi tramvaj. Ulazim u njega. Misli mi besciljno lutaju hvatajući se za sjedalo u tramvaju. Prašnjava tramvajska stolica. Sjedam na nju. Osjećam se tako zanimljivo bijedno promatrajući sve te ljude oko sebe. Neki stoje, neki sjede…Svi tako obični, a svaki za nijansu različiti…neki potpuno. Hvata me elegantno tužan osjećaj dok promatram djevojku spuštene glave, kako sjedi s rukama zgrčenim u krilu. Nervozna je, gleda u svoje ruke i kao da se divi toj tihoj mimici koja ju je obuzela. Stavljam kosu iza uha čije me vlasi škakljaju po licu…po vratu…izazivaju tihu nervozu, koju zagušuje buka tramvaja koji, kao da klizi po traci, ali ne tako glatko kao što to izgleda u stvarnosti. Pogled mi lebdi između djevojke i bake koja sjedi s druge strane tramvaja. Bakica sa ružičastim naočalama. Gleda u mene…sigurno joj izgledam ružičasto. Kao da gleda kroz mene…Tramvaj staje, bakica izlazi prateći me pogledom. Porculanski smiješak ne silazi joj s lica, a oči naborane tim smiješkom, skreću pogled i ona izlazi van…polagano…teškim koracima koji odjekuju starinom i nekom mirnom spontanošću. U tramvaju se smračuje, makar svjetla svijetle, postaje još više zagušljivo, a ja…ja još uvijek sjedim. Sjedi i djevojka. Tek sada obraćam pažnju na nju, nakon nekog vremena…nekako mi je sve još uvijek ružičasto. Djevojka je promijenila položaj. Sada gleda u mene…ruke još uvijek držeći zgrčene u krilu. Tramvaj opet kreće, ovaj put već skoro prazan. Dok se vrata zatvaraju, kroz otvor sklizne jedan valić hladnog zraka. Zadrhtim…koža mi se naježila. Odjednom se osjetim ugodno živom. Vani pada sumrak, te ulične svjetiljke griju zrak oko sebe, a kroz zamagljena stakla tramvaja, zrake svjetla šire se u oblik sunca. Djevojka promatra, nešto valjda veoma čudesno iza moga ramena, jer izraz lica joj je u obliku intenzivnog čuđenja, a oči joj iskre svetom spoznajom…Ogledam se iza, a pogled mi pade na obično tramvajsko, prašnjavo sjedalo, baš poput onoga na kojem i ja sjedim. Ponovno pogledam djevojku, a ona se blago smiješi, još uvijek gledajući u onu imaginarnu točku iza moga ramena. Shvaćam da joj pogled, zapravo, nije usmjeren na ništa određeno. Dubok, isprazan pogled…ona razmišlja. Tramvaj staje, a ona se naglo ustaje, te trčećim korakom, ne osvrćući se na nikoga u tom polu-punom tramvaju, izlazi van…Pratim ju pogledom dok trči, a dah joj se svakim izdisajem, u obliku malih oblačića, raspršuje zrakom…Ona i dalje trči…i zatim se gubi na kraju ulice. Prisjećam se starice s ružičastim naočalama, djevojke sa zgrčenim rukama u krilu…i kao da me obuzima neka tajanstvena spoznaja, dijelova moje percepcije, sklopljenih u cjelinu. Zrak kao da je nabijen emocijama, u prsima osjećam pritisak. Očaj, grč, smiješak, prazan pogled, odlazak…i sve to odsvirano tihom melodijom života. Jer vidjela sam život…Tramvaj staje, vrata se otvaraju…Ostala sam sama u tramvaju. Prašnjava, tramvajska stolica. Ustajem sa nje, izlazim van…a porculanski smiješak ne silazi mi s lica…