(sljedeci post napisan je jos u cetvrtak, ali tek ga sad objavljujem)

Snijeg je pao. I sve je tako bijelo. I makar je zima, sve se cini tako toplim, cudesnim danas…
Hodajuci doma s treninga, nakon sto su cure otisle, ostala sam sama ostatak puta. I hodajuci, stalno sam sretala parove s malom djecom, kako sretni i veseli uzivaju u snijegu. Jedni su se u dvoristu grudali, i izgledali su tako sretno, bas kao i onaj tata koji je vukao svog malog sina na saonicama, dok je mama hodala kraj njih. Raznjezila sam se. a jos nije ni Bozic! No osjeti se da je blizu. Ja ga osjecam. Dok je moj mladi brat bio jako mali, jednom je prilikom, dok je stajao kraj prozora i gledao van, odjednom poviknuo: «Mama, dosao je Bozic!!». S takvom se ljubavlju sjecam onog dana prosle godine, uoci Bozica. Ne znam je li bas taj dan bio Bozic, ali znam da je svijet jos uvijek bio sav u bozicnim lampicama i ukrasima. Moji mama, tata, mali brat i ja izisli smo u setnju. To je bio prvi put da smo svi zajedno isli u setnju. Napisala sam cak i cijeli post o tome. U tim sam trenucima bila toliko sretna da, sada, i kad se samo prisjecam toga, nesto divlja u mom srcu. I iako za vrijeme svake zime cesto dozivim trenutke kad se osjecam, tako osamljeno, najosamljenije na svijetu, isto tako cesto dozivim i trenutke ciste srece! Kad bih barem mogla zagrliti trenutak, osjetiti ga. Spremiti u kutijicu sve takve trenutke i sacuvati ih! Mozda je nemoguce, ali na neki nacin ipak nije. Oni jos uvijek zive u meni. Istina, nije kutijica ali… J

Razmisljam i o svim svojim prijateljima. O onima iz razreda, koje vidam svaki dan, o onima koje vidam povremeno (cesce ili rjede), o onima koji su malo dalje ili jako daleko koje nisam vidjela vec prilicno dugo… Volim ih sve… neke vise, neke manje, bez nekih vise ne bih mogla zamisliti zivot. Volim cak i one koji iz nekog, bilo kojeg razloga ne vole mene. Koliko god toga loseg mi ucinili, koliko god puta me povrijedili, ja jos uvijek iznova nekako pronalazim ljubavi i za njih. Gotovo kao da ujedno osjecam neko sazaljenje spram onih koji mi na bilo koji nacin zele zlo. Ne mogu mrziti. Ne vise. I drago mi je zbog toga jer smatram da mi jedan osjecaj koji moze dusu opteretiti takvim teretom koji te poteze dnu sto ga vise nosis u sebi, nimalo ne nedostaje. Jednom sam osjetila mrznju, koja je u tom trenutku bila neizbjezna, i osjecaj je bio toliko grozan… olovno tezak! Plakala sam neutjesno, danima, a sa svakom suzom moja je mrznja postajala sve veca, a bol sve teza. Sve dok jednog dana nisam odlucila prestati plakati, odlucila prestati mrziti i oprostiti. Jednostavno oprostiti. I tada sam odlucila mrznju zamijeniti sazaljenjem. O svom stavu o tom osjecaju mogla bih mnogo toga reci, ali drugom prilikom.

Za kraj, pozdravi:
Pozdrav Nikoli, dragom nasem arijevcu! ;)
I jos pozdrav prijatelju Aliju koji si je uganuo glezanj, i njegovoj djevojci Sanji koja mu je u svacionici, nasamo, revno mazila nogu da ga utjesi. I pozdrav genijalcu Hrvoju (koji ovo vjerojatno niti ne cita), a pozdrav i neizbjeznom Misku, mom bratu po matematici cija me brutalna crna magija iz njegove knjigice o istoj svake noci progoni u snovima!! A poseban pozdrav ide kolegi Ivanu, koji na mobitelu ima narodnjak (???)!!! ;) :P

Eto toliko…