Zasto potajne poruke u namjeri nekome drugome davanja do znanja njegove nesmotrenosti postupaka? Zasto ne iskrenost? Uvijek cijenim iskrenost, jer ona je dokaz postojanja istinitosti u covjeku i mnogo govori o njemu. Potrebna je da bi se izbjegla ona bolna dvosmislenost i osjecaj zastranjenja. Neprihvacanja i odbijanja iako ne postoji niti najmanja namjera nametanja. A onda se ipak tako osjecate. Nametnuto i odbijeno, bas poput zrake sunca od blistavo cistog stakla. Takav osjecaj uvijek pobudi jos mnogo njih, koji slijede zatim, nizuci se jedan za drugim, sve dok ne postanu toliko zgusnuti da se jedan ne razabire od drugoga, vec svaki postaje primjesom onoga drugoga koji mu je susjed. Previse pitam. Zasto? A i sama cinim opet to isto. Kad bi barem mogli nacas zaboraviti sve razlicitosti trenutaka koji postoje. Jednostavno ih dozivjeti ne razvrstavajuci ih po kosevima, ne svrstavajuci svaki u svoju ladicu. Razvrstavajuci stvarnost na jednu i na drugu odricemo se svakog kompromisa, odbijamo svaku mogucnost prihvacanja novog, drugacijeg. Postajemo cinicni, gubimo svaku mjeru i osjecaj za ono sto je dobro a sto lako. I u tako poljuljanoj ravnotezi uma i svjesnog djelovanja, mi igramo igru zivota na sve moguce nacine koji nam se cine ispravnima. Glumimo bogove, oblikujemo skulpture svojim zaslugama, podizemo zivotne rate, a kamate se nakupljaju u vlaznosti nasih hrapavih rubova na oblaku postojanja. S visine pratimo prolaznike zivotinjskim pogledom kao da ih zelimo zatociti u trenutku, a zatim ih tako zaledene guramo niz slap gejzira.
Zaista je potreban samo jedan jedini je*eni trenutak. Za plahu dusu da se uzburka, za srce da zatitra od nevjerice i stida, za bijesnog djecaka da zakrvavi sakama zid.
Snijeg se otopio, ali ista ona siva svakodnevnica je potom opet isplivala na povrsinu blijedo zelene trave i rupavog plocnika. Prolaznici se susrecu, kao ovisnici o kokainu, gurajuci se u trgovinu uzasa, staklenim pogledom umjesto pozdrava i sjenkama koje, prateci njihova tijela u stopu, zapinju jedna o drugu.
Ovakve inspiracije pronadu put do moga uma i bivaju ostvarene obicno u trenucima ljutnje, bijese, tuge ili razocaranja. Ovaj put tesko je odluciti sto je u pitanju.

Prepustajuci se osjecajima i nekim smijesnim zeljama uspostave kontakta, ostvarilo se ono cega sam se prije, za vrijeme takve iste euforije osjecaja, bojala. Strahovala od napada stvarnosti, od napada profinjene grubosti i razlicitosti individualnih zelja i ocekivanja. Preuzela sam rizik, koji se zatim ucinio glup, i ne razmisljajuci sam svojim djetinjim, nerazboritim umom pohrlila jednom novom izvoru zadovoljstva. Euforija koja je u svojem punom zamahu poletjela, ubrzo se izgubila, a zamijenila ju je obicna praznina. Moja, naglasavam ponovo, djetinja dusa nasla se uvrijedenom kako lezi na podu vlastite sobe, dok je iznad nje stajao blijedi obris razuma, koji kao da je titrao u zraku od svoje nemoci i slabosti. Razum je, s mnogo ulozenog truda, primio dusu u narucje i poljubio je, polegnuo na topli kauc i pokrio je. Zaspala je. I spava. I spava… Sto se dalje dogodilo, ne mogu reci, jer jos se uvijek nije dogodilo. jos uvijek spava. Titrajucim snom punim kolebanja i refleksnog trzanja.
No, zapravo nije ni bitno sto ce biti dalje. Biti ce, to je ono sto je bitno. I sto god to bude, dovoljno je za dalje.
No, nadam se, samo, da ono djetinje u meni nikada nece zaspati. Makar po cijenu bilo kojeg bola, pa cak i onog najveceg na svijetu.

Nevezano za to, i sve ovo prije: u posljednje vrijeme osjecam kao da se moje granice ega sire. Postajem nesto vise od samozadovoljnog pojedinca koji tezi ispunjenju samo vlastitih snova i nadanja. Prije se ucinilo samo kao kratkotrajni bljesak, koji je zatim nastavio lagano tinjati nekim znacajem, ne izgubljenim niti nevaznim, vec taman dovoljno jakim da opstane. A sada, opet tinja (jer ne smijem dopustiti da izgori i nestane),ali znacajem koji je sada vec mnogo veci od samo dovoljnoga, i tako je lijepo i divno i cini se bezvremenskim, besprostornim, toliko besprostornim da se bojim da opet ne bljesne, ali ovaj put nestane, zauvijek. I strah me graditi sigurnost, riskirati opet, pouzdati se u to i prepustiti, jer bojim se kakvo ce tek biti razocaranje i sto ce ostati od moga srca ako je sreca ovoliko velika, stvarajuca, sireca i zraceca, blistajuca… Bojim se i pomisliti kakva ce tek biti tuga i razocaranje, dok se jednom desi. Ne znam. Biti oprezna i pazljiva, ili jednostavno riskirati, prepustiti se bez prevelikog racionaliziranja i analiziranja. Vise sam sklona ovom prvom, ali ovaj put tezim riziku, koliko god moguce posljedice teske i bolne bile.