Kolođvar ili Kolodjvar, nemam pojma ali znam da su to bile zidine pored mjesta Jovanovac (danas Ivanovac). Često smo znali "prošetati" do tih mističnih zidina. Šetnja bi trajala po 2 sata u jednom smijeru, naime tvrđava je bila udaljena oko 7-8 km. Slušali smo mistične priče o blagu koje je tamo skriveno, o vili koja se pojavljivala u noći punog mjeseca. Neki su tvrdili da su je osobno i vidjeli. Moš mislit. Odlazak na zidine je bio trenutak koji smo svi očekivali s nestrpljenjem. Nema tlačenja roditelja, uživancija. Svako od nas je morao ponijeti dostatne količine hrane za dva - tri dana. Doći do hrane moglo se samo na dva načina. Prvi: zamoliti roditelje da dozvole odlazak i da daju da se uzme hrana, što je uvijek bilo upitno i rizično, drugo: snađi se druže i lapi.
Naravno, mi smo se često morali "snaći". Bilo je tu svega, suhog mesa, kobasica, povrća, voća i naravno po koja kokoš. Za guske i patke su se "snalazili" stariji. Kokoš je bila glupa, malo kukuruza, mamiš je i onda kvrc, ode vrat i u torbu. Ponovo kriva lasica ili lisica. Guske i patke bile su ko na dlanu. Puna ih je bila Jamača. Trebalo je samo naći pravi mamac, a to je bila ribica koja bi se stavila na udicu i bacila među patke. Zna se da su to proždrljive životinje i nakon što bi se upecala trebalo ih je samo "smiriti- Krc".
Stariji su pričali o tome kako su najbolje pečene po ciganskom receptu. Iskopa se rupa, navlaži se zemlja te se cijela kokoš premaže blatom, ukopa se u zemlju i prekrije granjem koje se zapali. Nakon 2 sata kokoš je pečena. Samo se sa nje skine blato za koje se zaljepilo i perje. Stvarno super, lijepo je pečena, samo nešto smo zaboravili, izvaditi crijeva i iznutrice. Kokoš je smrdila ko kuga, ali koga briga. Pa to je delicija koja se jede u prirodi, sa društvom. Na tim izletima jeli smo puževe, koprive i šta sve ne.
Potraga za blagom bila je neuspješna ali zato u večernjim satima pričale su se zastračujuće priče. Nakon tih priča radio se raspored za stražu. Mi najmlađi imali smo one najgore smjene, od ponoći do jutra. Stražareći, u mašti, vidjeli smo svašta. Neki su ponovo tvrdili da su vidili lijepu vilu. Ja sam vidio samo mrkle mrakane.Ujutro su svi nešto gunđali da smrdi, ja sam samo mudro šutio. U povratku, bio sam prilično usamljen.

Zapalit cigaretu, bilo je cool. Osječao si se stariji. Iako je okus nakon toga bio odvratan. Ma ko te pita, curice su uvijek patile za starijim cool frajerima, bar smo mi tako mislili. Znam neke koji su gurali klipove kukuruza u gaće. Kao ima se. Nakon par dana bi se češali od svrbeža, a u gaćama, nema se.
Jednoga dana maznuli smo od djede Fišera cigarete. To i nije bio problem. Svaki dan me slao u trgovinu u kupovinu. Kutija Drave i 10 dkg ljutih bombona. Kada bi donio naručeno, prebrojao bi bombone, plus - minus 2. Cigarete nije brojao. Tada još nisu bile u celofanu tako da sam mogao maznuti 2, a da se to ne primjeti.
Toga smo dana Guljo i ja sa još par "pušača" otišli do Jamače da počibučimo onih par cigareta koje smo maznuli. Već nam se mutilo u glavi, Guljo, nenaučen, bio je blijed ko krpa. Jednog trenutka čuo se glas njegove mame kako ga zove. On se ukipio, cigareta mu je bila u ustima. Ona je odmah to primjetila. Ja sam paradom sletio u grmlje, siguran da mene nije vidjela. I nije. Ali onda sam čuo Gulju, "Fred, idemo kući".Čula ga je i njegova mama. Mulac. Znao sam da me čeka udba, ozna,kgb.Red ispitivanja, red batina. Odlučio sam po cijenu života ne priznati. Ma tu sam odluku uvijek imao na umu dok nisu počele batine: Naučio sam da je bolje odmah priznati, kraće traje, "predaj se neprijatelju, odmah".
Bila je jedna teorija, miris od cigarete, kada si pušio, može se neutralizirati ako dovoljno dugo pušeš u okrečeni zid. Toga sam dana puhao toliko snažno i dugo da je malo falilo da padnem u nesvijest.Došavši kući, prvo sam sreo sestru, pozdravila me , "ćao pušaču". Odlučio sam se odmah predati neprijatelju i sve priznati. Kraće će trajati. Kraće da, ali i bolnije. Tada sam drugi puta prestao pušiti.

Već spomenuti inkubator ponekada i nije bio tako loš. Kada bi se cijela tura jaja pokvarila, a to je bilo 2-3 košare, ili 300-400 jaja, u mojim rukama postajalo je močno oružje. Upravo tih dana mama je izbacila sva jaja, a i upravo tih dana, jedna baba nas je optužila da smo joj pokrali sve ljubenice i dinje. Stara ludara, di bi mi. Zbog te njene optužbe dobili smo lijepih batina iako je mama rekla da nas i nije jako tukla nego da je folirala da nas tuče. Pa jbt. ko je ovdje lud. Meni guza utrnila od batina, a ona kaže, folirala.
Osveta je morala biti strašna, ljetno popodne, a omorina samr tajm, nigdje pasa. Pravi trenutak za osvetu, samo mi djeca, na ulici.Mole me da im dam nekoliko jaja. Prvo ih odbijam, tražim dil. Deset mučkih za jedno zdravo. Treba se opskrbit za sladoled kod Sulje. Djeca se rastrčala, trgovina je počela. Dogovor je bio, još bonus deset jaja ako razbiju 5 jaja u babinu kuću. Svi su bili hepi, i ja. Kratko. Cijela je ulica smrdila, omorina je.Mama je brzo saznala. Nije prihvaćala moja opravdanja da ja to nisam napravio. Klinci su se razbježali. Osta junak na bojnom polju, sam. Je junak. Mama je morala platiti novo frajkanje fasade. Baba je postala neprijatelj br. 1.Ja sam odrađivo 1555 kaznu.


Krčma "Kod Poštara" radila je dobro. Borba za svaku mušteriju bila je bespoštedna, u selu su bile još dvije birtije i svako se na svoj način borio. Na tv-u se tih dana s nestrpljenjem očekivao boksački meč, Klej ( Muhamed Ali) i još neko. Odluka je pala, tv iz stana seli u birtiju. Pokazalo se to kao dobar potez, birtija je bila dupko puna. Sutradan se kupio novi tv. Stari ostao u birtiji.
Bila su to vremena teškoga rada. Radnici su u obližnjoj tvornici odlično zarađivali. U vrijeme kada su bile plate trošilo se na veliko. Cijeli se mjesec pilo na "knjigu", taj dan su se poravnavali računi. Bilo je i puno nepismenih. Naravno kome god je račun bio previsok prigovarao je da mu se "dopisalo". Mnogi su tražili da im se krupne novčanice zamijene u manje apoene. Jedan mađar je to tako objasnio: "Što oki nevidi, srce ne boli". Naravno, žena mu je bila nepismena i gledala je samo koliku hrpu para muž donosi kući.
Proradila je i kuhinja. Petkom na posni dan, kuhao bi se u velikom kazanu fiš paprikaš od ribljih glava i repova, a ostatak bi se pohao uz krompir salatu. Subotom bi se kuhao čorbanac i pekao odojak, naravno sve to u tjednu plaća.
Tv je odrađivao svoj posao, mnogi ga još nisu imali u svojim kućama pa su svako veće dolazili na dnevnik,piva, dvije, pa tri, pomalo se ponapijali i evo ti frke. Moga brata Bucu samo je bilo strah da neko ne baci stolicu ili bocu u tv. On je od nekog čuo, kada eksplodira tv, može raznijeti cijelu kuću kao bomba. Kad god je izbila tuća on bi stao pred tv i svojim tijelom ga čuvao. Bio je naš heroj ko Sava Kovačević na Sutjesci.
"Radio" je u birtiji taj tv nekoliko godina. Nikada nije nastradao unatoč brojnim tučama i onda mu je došao kraj. Naime, prvo je počela skakati slika, opališ ga odozgo i skakanje slike stane, jedino je bilo nezgodno kada je slika išla prema dolje. E onda ga lupaj cijeli dan, ništa ne pomaže. Rješenje, treba pozvati Mlađu.
Mlađo je bio selski ili bolje rečeno, međuselski majstor, svaštar. On je popravljao vodovod, pravio ograde,vario, popravljao radio aparate. Modernizacijom, moderniziro se i on. Počeo je poravljati i tv-e. Sjećam se jako dobro toga dana. Rastavio je naš omiljeni tv, izvadio lemilicu i bjesomučno počeo lemiti.Bio je vraški koncentriran na lemljenje, tada ga je neko pozvao: "Mlađo štaš popit"? On se naglo okrenio, gurnio lemilicu u tv, nešto je eksplodiralo,Mlađo je odletio 3 metra u nazad, bio je sav čađav, a kosa mu i dan danas stoji nakostrešena.Televizor je nakon toga izgledao kao Pantelija.

Očevi mojih prijatelja, Stipe, Ive, Mike, Letca i još neki koji su u selo doselili ranih 60-tih iz Bosne, radili su u Njemačkoj. Za svaki veći vjerski praznik dolazili bi kući. Aaa koji su to bili pokloni koje su moji prijatelji dobijali od očeva. Bio sam ljut na svoga što i on ne ide raditi u Njemačku. Svaki svetac dolazili su vlakom. Njihova djeca su ih dočekivala, a postojao je i "Muštuluk", glas koji prva osoba donese u kuću o dolasku gosta.
Tu sam vidio dobar biznis, oni su svi išli na željeznički kolodvor, koji je bio udaljen 3 km od sela, biciklima, a ja, ja sam imao moj Solex. Bio sam brži, izdržljiviji, bio sam prvi. Radovao sam se i ja predstojećim blagdanima. Ušičariću i ja koji muštuluk. Ma htjeli su oni mijenjati pravila, kao, muštuluk može javiti samo rodbina i te fore. Pokušali su svašta, od gađanja kamenjem do pretnji da će me prebiti. Nisu me prebili, ali sredili su motor moga Solexa. Neko je u rezervoar usipo petrolej. Solex je postao bicikli. Muštuluk je za mene bio kratkotrajan biznis. Nikada nisam saznao ko je sipao petrolej, postojale su sumnje ali ......

Domaći svježe pećeni kruh, ooo kako je to fino. Baka ga je pekla sama. Miris koji se širio kućom bio je omamljujući. Volim i danas taj miris, često poželim domaći kruh, a svaki odlazak u pekarnicu budi u meni uspomene iz djetinjstva. Nekada, peći kruh, to je značilo mučiti se cijeli dan. Pekao se za cijeli tjedan. Bila je to velika vangla puna tijesta. Naravno, racionalna domačica odmah je uskisla tijesto i za gužvare i pite. Ma bio je to težak posao. Danas, u pekač za kruh ubaciš sve sastojke i za 3,5 sati evo ti svježeg kruha.
Djeca kao djeca, sjedili smo pored peći, pogotovo u hladnim zimskim danima i očekivali da jedemo taj svježe pećeni kruh.
Nakon što bi baka izvadila kruh iz pećnice, zamatala ga je ćistu, mokru kuhinjsku krpu. Ko golupčići smo čekali trenutak kada će baka "žrtvovati" jednu veknu, a to je značilo po jedna šnita svakome. Tražili smo mi još, ali nismo dobili. Obrazloženje je bilo: "jedan čovijek iz Šodolovaca je tako pojeo sam jednu veknu toplog kruha, napio se hladne vode i umro".Pošto nam se baš i nije umiralo, nismo se puno ni bunili.
Danas shvaćam te čudne priče starijih. Pa mi bi isto veče pojeli sav onaj svježi kruh.

Higijena u kući morala je biti na nivou. Svaki dan su se prali podovi popločeni vinas pločicama, jednom tjedno u sobama su se mazali parketi, a nakon toga glancali. Dvorište i trotoar meo se svakodnevno. Pogotovo trotoar. Domačice su se ustajale u cik zore da bi pomele trotoar prije susjede. Moj djed je bio lukaviji, ustajao je u 4 sata ujutro, upalio svjetlo i otišao natrag na spavanje. Neka susjedi pate.
Nije bilo lako održavati higijenu, domačice su umjesto vileda spužve suđe prale komadom obične krpe. Naravno bez deterđenta. Voda u kojoj se pralo suđe (što više masnoće to bolje) služila bi kao napoj (uz mljeveni kukuruz-šrot), tako da korištenje detređenta nije dolazilo u obzir, a ruku na srce osim vima i radiona drugog nije ni bilo.
Bolesti, temperature, zubobolje, e to je već bio problem. Doktora nema. Trebalo je upotrijebiti "narodnu medicinu". Stariji su to rješavali rakijom. Rakija je bila lijek za sve. Rane su se dezinficirale rakijom. Povrediš se, popiješ pol litre rakije i dezinficirano, sipati po rani, bože sačuvaj, ko bi lud proljevao tu dragocijenu tekućinu.
Jednoga dana strašno me zabolio zub, rakija nije dolazila u obzir, već sam napisao, rakiju sam prestao piti sa dvije godine. Rješenje je imala baka. Dala mi je onu šugavu krpu kojom je već dva mjeseca prala suđe i rekla: "stavi samo komad te krpe na zub i dobro zagrizi, bol će nestat" i vidi vraga, bol je nestala ali onaj šugav odvratan okus i miris krpe još i danas pamtim. Fuj.

Bilo je rano proljeće 1968., naveliko se pričalo da u Osijek dolazi Tito. Održaće veliki govor u "Parku kulture". Neznam kako i zašto ali odluka je pala da idemo tata i ja. Jako sam se radovao, tata nije bio "židov" ko mama. Imao sam dobro iskustvo kada smo zajedno išli na utakmice po susjednim selima, uvijek bi pao koji sladoš ili kokta, šabeso ili grenadina.Toga dana obukli smo odjeću za crkvu. Mama nam je dala novaca za voznu kartu, dvije porcije čevapa, pivo i koktu. Nije bilo loše, mogli smo i gore proći. Sišavši sa vlaka dočekali su nas brojni fotografi. Škljocali su fotoaparatima. Verziraniji su samo prošli, moj tata ne. Bio je pošten čovjek. Stao je na stranu, tada nam je prišao jedan fotograf, namjestio nas je pored jednog natpisa " TITO U OSIJEKU 1968 G.". Odoše naši čevapi. Upravo toliko su stajale dvije fotografije. Uzeo je od tate podatke i adresu i rekao da će poslati slike.
U Parku kulture bilo je mnoštvo svijeta. Od glavne bine bili smo udaljeni 500-600 m. Čuo se huk, aplauz, galama. Nikada nisam vidio toliku masu ljudi,tata me tako čvrsto držao za ruku da mi je poplavila. Jednog trenutka me podigao i rekao: "Vidi, onaj u bijelom na bini je Tito", Nisam vidio nikoga u bijelom, nisam vidio Tita, na pameti mi je bio samo fotograf koji nam je maznuo novce za čevape.
Dolaskom kući odmah sam mami ispričao da sam gladan i da zbog fotografa nismo jeli čevape. Mama je, po starom dobrom običaju, izvređala tatu i rekla da te fotografije nikada neće stići. Prevarila se. Nakon nekoliko dana su stigle. Danas mi nije žao što nisam jeo čevape. Ostala mi je fotografija za uspomenu i jedina slika sa ocem.

Završetak školske godine za svu djecu je velika radost, bili oni dobri ili manje dobri učenici. To je značilo 2,5 mjeseci uživanja, Vrijeme kada ne moraš paziti na čiste nokte, čiste uši, opterečenje da li ti je zadaća dobra i da li si naučio pjesmicu, drugim riječima, slijedi uživanje.

Mislim da sam te godine završio 2. ili 3. razred, dogovor sa djedom je bio, čim završi škola, pravimo kolica kojima ću ja prevoziti zemlju sa jedne hrpe na drugu. Zašto? Pojma nemam, ma bilo je bitno da se djeca nečime zabave.
Radovi su dobro započeli, ručna bušilica, ručna pila, čekić, nekoliko čavala, malo mašte i kolica su bila gotova. Ali, problem, nakon nekoliko đirova drveni kotaći su se raspali. Pravili smo mi svakodnevno nove kotaće, ali ..... Kako riješiti taj problem? Danas bi to riješili u sekundi. Odeš na internet, neki forum i rješenje za 5 minuta.
Naravno, riješili smo i mi problem, naime, doručkovali smo paštetu namazanu na svježi bakin kruh i rješenje, pašteta. Kako? Jednostavno. U limenku od 250 gr. nabije se drvo, izbuši u centru za osovinu i to je to.
Danima sam prebacivao (prevozio) zemlju sa jedne hrpe na drugu, kao da sam radio na Golom otoku. Sličan princip bio je primijenjen i u zimi kada se prevozio snijeg samo tada su se pravile sanke.

Pašteta,ooooo, to je bio san svih nas koji smo živili na selu, Ma jeli smo mi paštetu, nije da nismo, zapravo, mama bi kupila paštetu u gradu, nama djeci bi namazali na kruh prilično debelo, da, samo namazali, pričekalo bi se da kruh upije paštetu, nakon toga bi se skinuo (ostrugao) višak paštete, tako da bi samo kruh poprimio miris paštete. Bili smo sretni, Kako biti sretan ako tu sreću ne možeš s nekim i podijeliti? Naravno, postojala je varijanta ostati kod kuće i sam pojesti kruh sa mirisom paštete ili ponijeti sa sobom van, na ulicu, pohvaliti se prijateljima i dati svakom od njih po griz. Griz po griz i ode kruh. Neka, taj dan si sigurno bio kapiten nogometne ekipe na obližnjem igralištu.
Neponovljivu sreću doživio sam kada nam je u školi rečeno da za prvi dan proljeća idemo u Osijek u posjetu zoološkom vrtu. Uzbuđenje na vrhuncu. Vožnja vlakom, vožnja kompom (skelom) preko Drave. Prvi susret sa još do sada, neviđenim, životinjama.Majmuni, slonovi, tigrovi i još puno toga uzbudljivog. Ali užas, neko je rekao da mu je neko rekao da se prije par dana otkačila kompa i da se prevrnula u hladnu Dravu, naravno, svi su se ugušili osim valjda jednog, koji je to sve ispričao nekom koji je to ispričao nekom da bi taj sve to ispričao nama.Naravno, sve je to bila laž, ali u našoj dječijoj mašti, užas, strah.
Naravno, putovanje vlakom, kompom, sve je bilo fantastično. Toga dana u zoou je vladala velika gužva, puno škola je odlučilo dovesti djecu. Cijelo vrijeme su se čuli povici i dozivanje nervoznih učitelja. Djeca su bila uzbuđena. Cika, vriska,smijeh i onda užas. Neko je rekao da je lav odgrizao ruku nekom nepažljivom dječaku.Naravno, nova laž. Negdje oko podne čula se naredba. Ručak!! Svi smo odmah pootvarali svoje brocake (ruksake), izvadili tko je što imao, od masnog kruha sa alevom paprikom, do kobasa, kuhanih jaja, šunke.
Meni je baka spremila lijepi komad kobasice, dva kuhana jaja i domaći svježi kruh. Upravo kada sam se spremao na prvi griz kobasice, dječak koji je sjeo preko puta mene izvadio je iz torbe Gavrilovićevu paštetu i svježi gradski kruh (gradski kruh je također bio artikal naših želja). Dječak preko puta mene gledao je u moj ručak, ja u njegov. Buljenje je bilo očito. Pomislio sam, ako mi da samo jednu šnitu gradskog kruha i paštete ja ću mu dati cijeli moj ručak. Trebalo je napraviti prvi korak, a kada je klopa u pitanju, prodao bih i vlastitu mater. Nije mi puno trebalo, konkurencija kibicera je postajala sve jača. Trebalo je hitno djelovati. Pogledao sam ga pogledom Wayat Erpa i upitao: "hoćeš se mijenjati",imao sam ja i rezervni plan, opalit mu šamar, maznit paštetu i kruh i begaj. Ma ko bi me našao u toj gužvi. Ali vidi vraga, dječak je samo klimnio glavom, gurnio prema meni gradski kruh i paštetu i uzeo ispred mene kobasicu i jaja. Bio je oduševljen bakinim domaćim kruhom.
Bilo je malo problema dok sam nožićem za konzerve otvorio paštetu, nisam imao iskustva, ali kada sam je otvorio opio me opojni miomiris. Namazao sam gradski kruh sa dva prsta paštete, bio sam neizmjerno sretan, znao sam da mi niko neće ostrugati višak. Ostatak sam podijelio sa svojim prijateljima. Nisam im zaboravio napomenuti da su mi dužnici. A jbg. pašteta je pašteta. Nisam se htio umiti nakon ručka, bio sam musav, ali želio sam što duže zadržati taj fini miris.

Guljo je bio dobar bratić i prijatelj ali mogao sam ga vrtiti oko malog prsta, na sve moje prijedloge je pristajao. Sredstava za igru baš i nismo imali, mašta je bila presudna. On je kao i ja odlučio biti kočijaš kada naraste tako da smo se često igrali kočijaša i konja. Kauboja se više nije htio igrati pošto sam mu u jednom saloonskom obračunu razbio glavu. Zapravo, igrajući se kauboja, došlo je do žestokog obračuna između šerifa (mene) i bandita Gulje. Nakon što nam je nestalo metaka jedina šansa da uhapsim opasnog bandita bila je da ga opalim pištoljem po glavi. Ja sam ga malo jače opalio. Bilo je i krvi. Dugo je još nosio ožiljak na glavi. Njegov tata me tražio nekoliko dana, a ja se povukao u "planine". Naravno sve je on to brzo zaboravio za razliku od njegovog starog.
Igrajući se kočijaša i konja predložio sam da, prvo on bude konj, a ja kočijaš, naravno, on je pristao na taj prijedlog.Bio je nestašan konj pa je morao dobiti i batine dobro upletenom kandžijom. Dobro se naradio, a i od batina se smirio. Došlo je vrijeme ručka, kako svaki dobar gazda mora brinuti o svojim konjima zna svaki seljak. U podne sam predložio Gulji da se zamijenimo. Da on bude kočijaš, a ja konj. Naravno s radošću prihvaćeno. Pristao sam da i ja dobijem koji udarac bičem, zanemarivo koliko je on dobio. Zvono na crkvi je dalo znak da je podne, vrijeme ručka. Guljo, kao gazda morao se pobriniti da dobro nahrani konja, da bi mogao popodne dobro raditi i dobre batine primiti. Ovaj konj je jako volio kobasice, pa je Guljo morao otići u pušnicu, mazniti par kobasica, nabrati finog voća u voćnjaku. Ako želiš da konj dobro radi mora i dobro jesti, to sam mu ponavljao cijelo vrijeme. Izuzetno se trudio da mi ugodi, razmišljajući kako mi mora vratiti sve one batine koje je jutros dobio.
Nakon dobrog i obilnog ručka konji se moraju i odmoriti. Guljo je bio prilično strpljiv. Naravno, došao je i kraj odmora, trebalo je krenuti i odraditi svoj dio uloge. Sada tu nastupaju moje glumačke sposobnosti. "Joooj, boli trbuh, vrti mi se u glavi, pojeo sam nešto otrovno, ako umrem on će biti kriv". Guljo u panici, počinje plakati, kune se da me nije htio otrovati. Naravno, bježi kući, a ja sit i odmoran odlazim kući na ručak. Pa već sam ručao? Neeee, to je konj ručao sada je red na mene. Nije loš taj konjski život.

Jamača je bara koja se nalazila tik do ograde groblja. Niža od ograde nekoliko metara, a nastala je iskopavanjem gline koja je nekada služila ljudima za gradnju kuća. Zapravo, od gline koja se miješala sa sitno isjeckanom slamom, pravila se cigla koja se nije pekla, zvala se "prijesna cigla".Sve starije kuće u selu su bile građene takvom ciglom.
Koliko je jamača bila duboka niko nije znao, pričalo se da je duboka i do 10 m. Obilovala je ribom i bila je naša Copacabana. Mnogi su naučili plivati u Jamači. Zimi nam je služila za igranje hokeja. Debljina leda je uvijek bila upitna, pa se baš i ne sjećam da neko od nas nije propao kroz led. Bilo nas je strah, ali kako pokazati strah. Ljeto i kišni dani bili su znak da će razina vode porasti ali i da će oborine isprati iz zemlje masnoću koja se stvarala od mrtvaca. Masne fleke bile su na površini vode, mirisi su bili intenzivni ali koga je to bila briga. Kada smo mi poskakali u vodu, voda se izmiješala, ronili smo, plivali, gutali tu vodu. U Jamači bi se ljeti dovodili na kupanje, svinje, krave, konji, a patke i guske su bile redoviti stanovnici jamače. Moram li spomenuti kako su ribe iz jamače bile jako ukusne. Dali se neko razbolio, dobio neku crijevnu bolest, žuticu? Ne pamtim.

Na jamači sam naučio roniti, a plivati sam naučio na Bajeru. Bajer je kompleks nekoliko umjetnih jezera nastalih iskopavanjem gline za potrebe obližnje ciglane. Eeee, Bajer je već bio za nas Ocean. Dubina 30 m, utapljanja česta. Puno razbijenih glava u grede koje su bile ispod površine vode. Obala je bila visoka, cca 5m, tako da su skakači bili pravi lafovi koji su mamili uzdahe djevojaka. Vrhunac za skakače bila je jedna visoka vrba sa koje su skakali samo najodvažniji.
Moj kurs plivanja trajajo je jako kratko. Instruktor plivanja bio je moj brat Buco. Pomoćnici bratić Jole i njihov prijatelj Mika.
Na Bajeru je bio i jedan čamac kojim su se služili ribiči. Toga dana navedeni trojac odlučio je da se ide na kupanje na Bajer. Brat je imao zadatak da me čuva. Imao sam 6-7 godina. Ako ide on idem i ja. Moja greška ili ...? Baka nam je , kao i svaki puta rekla: "ako se utopite nemojte mi se živi vraćati kući jer će te dobiti batina".
Bajer je bio udaljen oko tri kilometra od naše kuće, dečki su imali bicikle,ja, ja ne, ja sam trčao pored njih. Bilo je pakleno vruće, ali ko te pita, sam odlazak sa starijima bilo je nešto najljepše za mlađu braću. Slušati njihove priče o osvajačkim aktivnostima. Koje će butre danas doći na Bajer itd. Bratu sam dosadio , morao je paziti da se ne ugušim. Kada je odluka pala neznam, ali jednog trenutka su me pozvali da se idem s njima provozati u čamcu. Bio sam mulac. Veselilo me da me provozaju. Došavši do polovine Bajera, brat me uhvatio bacio u vodu i rekao: "ili plivaj ili se udavi". Brzo su zaveslali prema obali. Ja sam bio u šoku. Vrištao sam, plakao i plivao. Naravno, toga sam dana naučio plivati.
Danas se pitam dali je to bio pokušaj ubojstva ili .....
Bajer je postao u mom kasnijem životu vrlo bitno mjesto. Uvijek sam rado provodio ljetne praznika na kupanju, a ujedno to je bilo i mjestu za edukaciju i upoznavanje anatomije ljepšeg spola.

Pračka, luk i strijela bilo je to oružje koje je imalo svako dijete u svom arsenalu. Svi smo bili prilično dobri u baratanju tim oružjem. Ko nije znao baratati s njime, za njega je bilo jako opasno. Moj djed je išao odspavati svako poslijepodne poslije ručka, naravno, kada sam bio s njim i ja sam morao "malo odmoriti". Kao i sva djeca, to mi se baš i nije sviđalo. Bilo je ljeto, maltretirao sam ga gađajući iz pračke sa kamenčićima kokoške po dvorištu. Jednog trenutka poželio je i on da malo "puca". Uzeo je jedan svježi dud (murvu), okrenio pračku naopačke i pogodio sam sebe u oko. Zreli dud se razlio po njegovom licu, odmah si je stavljao hladan oblog, meni ga je bilo jako žao, plakao sam, on je samo rekao: "ne brini proći će čim malo odspavamo". Naravno, bez riječi sam legao s njim. Danas kada se sjetim toga sa smješkom mogu reći, koliko je samo takta i obzira bilo kod njega. Roditelji bi to riješili sa naredbom, pokojim šamarom, a on je to elegantno riješio samoranjavanjem.

Jedno poslijepodne društvo je gluvarilo na ulici, štos je bio napiti guske, naime, guskama se natrese duda. Kada se guske dobro najedu, dud u njima brzo počne fermentirati (pretvarati se u alkohol).Opijene teturaju ulicom, refleksi su im usporeni, a mi tada vježbamo gađanje iz pračke.
Gađajući tako nismo ni primjetili da prema nama ide baba jednog našeg prijatelja, dalmatinka. Bile su to njene guske. Počela je vikati na starije dečke koji su se sklonili. Kada nas je baba prošla 20-30 m neko od starijih je rekao "da vidimo ko može pogoditi babu". Naravno, moja pračka je već bila spremna, potegnio sam gumu do kraja. Opalio. Pogodio babu po sred leđa, baba je samo klenula na koljena, koji šus. Dok sam se divio svom pogotku nisam ni primjetio da su svi nestali oko mene, ostao sam sam na streljani. Baba se okrenila i kada me vidjela počeka je kleti: "dabog da ti vrag sriću izjia, dabog da ti vrana oči iskopala, dabog.....dabog....." i trajalo je to.
Odmah je ustala i otišla me cinkati mami. Nije dugo trebalo, kuća nam je bila blizu i vidio sam mamu kako sa nekim predmetom za "fino ponašanje" ide u potragu zamnom.
Već sam ranije rekao da je Guljina mama bila jedna dobra žena.Kada me vidila onako uplašenog pitala me što se desilo. Kada sam joj objasnio odmah je pristupila spašavanju. Panično je tražila mjesto gdje bi me sakrila. Nije bilo puno vremena. Na brzinu me gurnila u rupu za odlaganje pepela ispod krušne peći. S obzirom da je bilo ljeto, onako uznojen, prekriven pepelom bio sam nevidljiv. Čuo sam mamu kako pita strinu gdje sam ja, strina me branila, pljuvala po babi, smirivala mamu, ali to sve nije pomoglo. Nakon sat vremena traženja, iskoristila je zadnji adut. Počela je plakat i rekla da će sada umrijet. Pala je u nesvijest. Izletio sam ispod krušne peći plačuć da ne umre. Opet sam nasjeo. Naglo se osvjestila i guma od veš mašine poletila je prema mojim leđima.Sve sam shvatio, opet sam ispao magarac. Ono što me čekalo kod kuće bilo je strašno. Odjednom su svi bili ljuti na mene, kao, uvijek sramotim familiju.Batine i nisu bile toliko strašne, naviko sam na njih. Strašno je bilo kupanje, trebalo me oribati od pepela i čađi.

Za potrebe održavanja dnevne higijene, po sredini dvorišta, iznijeto je korito za šurenje svinja pri svinjokolji. Svako se jutro trebalo napuniti vode i ona bi se grijala na suncu po cijeli dan. Dolaskom kući, u večernje sate, uskakalo bi se u korito i kupanje i uživancija. Sapun je bio domaći, odvratnog mirisa, a ako se prljavština nije mogla skinuti redovnim putem onda se primjenilo pravilo: "ribaj ribačom četkom dok ne budeš čist". Ponekad se ribalo do krvi.

Danas kada pogledam nokte na nožnim prstima, vidim užas. Naravno, sva djeca iz onoga vremena imaju isto mišljenje o svojim noktima. Od kasnog proljeća do rane jeseni hodali smo bosi, ne zato što nismo imali, svi su hodali bosi. Prvih nekoliko dana ko baletani, ali već nakon nekoliko dana koža na tabanima bi nam toliko otvrdnila da smo bez problema hodali po bockavim površinama. Nokte na oba palca gubio sam redovno svake godine. Krivi šut, pogodiš kamen i ode nokat ili pola nokta. Nikada nije bilo nekog trovanja, već kao mali sam naučio od djeda: "ranu odmah treba popišati" na nju odmah staviti mokru (popišanu) lepinjicu od prašine i to je to. Koji tetanus, infekcije, ne pamtim da sam ikada imao problema te vrste. Redovito sam bio izranjavan, što od bitaka koje sam vodio, što od mojih golmanskih ambicija. Nogometno igralište u školskom dvorištu bilo je od šljake. Napraviti paradu značilo je izguliti se od ramena do članaka, ali ako jednom želiš braniti u Dinamu, pih.
Baka me uvijek tješila: "dok se budeš ženio, sve će to proći".

Bas, Stipe i ja svakodnevno smo putovali u Osijek u školu.Bas je učio za autolimara. Njegov majstor zvao se Gojko, zet u našem selu,pjesnik, volio je Jesenjina, bio je subotar (vjera koja koristi subotu kao tjedni sveti dan).Već prvoga dana među njima došlo je do nesuglasice.Pitao je on Basa zna li neku pjesmu, Bas mu je odgovorio da ih zna puno, a kad ga je Gojko pozvao da mu "ispiijjeva" jednu,Bas ga je pitao hoće li narodnu ili zabavnu.Tu su se među njima odnosi znatno poremetili.

Jutarnji autobus dolazio je u Osijek oko 7,30, prva kino predstava bila je u kinu "Zvečevo" u 10 h, na programu su često bili "špageti westerni", a nekako tih dana bila je otvorena i osmerostazna automatska kuglana. Svakoga jutra bili smo u dilemi, ići u školu,kino ili na kuglanu. Odluka je mogla pasti samo bacanjem novčića, ako je pismo idemo u kino, glava, na kuglanu, a ako novčić ostane u zraku, idemo u školu. Često smo koristili tu metodu odlučivanja.
Na taj način, propagirali smo "zdrav duh u zdravom tijelu" i "djeco učite strane jezike".

Razrednik i učitelj glazbenog odgoja bio mi je Horst Medić, vrstan pedagog i glazbenik.Svirao je desetak instrumenata i vodio Tamburaški orkestar "Pajo Kolarić". U meni je otkrio pjevački talenat tako da sam odmah upao u školski zbor, pjevao sam prvi sopran. Bio sam njegov obožavani učenik, prikrivao je sve moje nestašluke i izostajanja.
Negativac u školi je bio direktor škole i tajnik škole. Direktor Petar imao je sve ovlasti da me "fino odgaja", ovlasti je dobio od moje mame.
Tajnik škole, ne sjećam mu se imena bio je teški parazit, parazit sa identičnim ovlastima "finog odgoja". Njega sam mogao kupiti vrlo jednostavno, par kesica čvaraka, pokoji struk krvavice i kobasice i naš odnos je bio čak i prijateljski.
Petra se nije moglo kupiti, bar sam tako tada mislio.

Moj styling se nije puno izmijenio, "modni mačak" i dalje je bila mama. U to vrijeme hit su bile rifle. Ko je imao rifle bio je frajer. Nabavio sam ih i ja, više se ne sjećam kako ali se sjećam da sam, prvi puta kada sam ih obukao imao žestoku svađu sa mamom i bakom. Sa bakom sam se još i mogao svađati, sa mamom, hmm, teško. Baka je tvrdila da samo BITLUSI nose takve hlače. U to vrijeme, za starije Beatlesi su bili nešto vrlo negativno. Gledajući njihove snimke i fotografije iz toga vremena, ne kužim zašto. Da bi nosio rifle, morao sam ih sakriti u torbu, otići kod djeda i presvući se i tako je to trajalo i trajalo, sve dok se u istom busu nismo zatekli i mama i ja. Rifle od tada više nitko nije vidio.
Negdje u 7. razredu podigao sam veliku revoluciju. Odbio sam i dalje nositi sestrine kapute. Tih dana u školi se održavala čajanka. Bio sam zasigurno najbolji plesač u razredu i to je bila prilika da malo žešće stisnem Helenu, curu iz moga razreda koja mi se jako sviđala. To što sam bio dobar plesač mogu zahvaliti mojo sestri.
Konačno sam dobio prvi novi kaput u životu. Crni skaj, metalne kopče, sjajio se ko pasja kesa. Najjeftiniji, bolje da ga nisam ni dobio. Užas. ali dobro, sve je bilo bolje nego nositi sestrine, prerađene kapute.

Odlazak u školu sve mi je teže padao, biologija,kemija,fizika,domačinstvo- fuj. Engleski, nisam ništa kužio,bez veze. Moja sestrična Jasmina pokušala mi je dati par satova instrukcija iz engleskog, vrlo brzo je odustala i proglasila me izgubljenim slučajem, bez mogučnosti pronalaska.
Da nebi bilo, bilo je predmeta koje sam volio, matematiku,hrvatski, tjelesni i veliki odmor.
Borba za vođu čopora bila je svakodnevna, bile su to pubertetske godine kada se iz tijela luče razno razni mirisi, curice su bile vrlo osjetljive na to. Optužbe, smrde mu noge i slične bile su svakodnevne, više se nismo ni obazirali na to, imale su one i svojih briga, počele su im sise rasti što smo mi svakodnevno revno bilježili. Moj prijatelj Petko i ja zauzeli smo pozicije u zadnjim klupama da bi cjelokupnu razrednu zajednicu imali pod kontrilom. Naš razred je bio mješoviti, pola rusi, pola englezi, tako da tri dana u tjednu nismo imali prvi sat. E tu je bila greška. Što radti za to vrijeme?
Direktor Petar imao me na piku od prvog dana. Bio je ljevak, pamtim to po šamarima koje mi je dijelio, bio kriv ili ne ( dobro, u večini slučajeva sam bio kriv). Imao je blagoslov moje mame "samo ga vi natucite ako ne bude dobar". On je to obilato koristio. Trajalo je to sve do negdije pred 29.11., tadašnji dan republike. Imao sam četiri čvrste jedinice, hrpu neopravdanih. Na tretmane "finog odgoja" redovno sam išao kod Petra, gadila mi se škola.
Jednoga jutra kasnio sam na sat engleskog, znajući da Petar lamunja po hodnicima škole nebi li negdje našao nekog učenika izbačenog iz razreda, odlučio sam do razreda doći hodnikom koji prolazi pored dvorane, odmah na kraju tog hodnika nalazio se i kabinet engleskog, bila je to već, više puta prokušana metoda. Izlazeći iz hodnika bio sam samo koji metar do kabineta, dijelio me samo ugao. Oduvijek sam bio oprezan, (pa prošao sam ja školu kauboja i indijanaca).Provirivši iza ugla vidim direktora Petra kako gura glavu među sise učiteljice engleskog. Promatrao sam taj fajt minutu, dvije, a onda me primjetila učiteljica koja je prevrtala očima preko Petrovog ramena. Naglo je odgurnula Petra koji u prvi mah nije shvacao o cemu se radi, a kad je shvatio, shvatio sam i ja. Učiteljica je brzo kopčala grudnjak i košulju, a ja sam već bio u Petrovim velikim šakama. Kuku majko al me išamaro, ma sve bi mu ja oprostio da me na kraju nije uhvatio za pas i šutom u guz ubacio u razred. Sve cure su to vidjele. Bila je to njegova velika greška. Plan je bio, nesjećam se koji, al ružan.

Na velikom odmoru po mene je došao dežurni učenik koji mi je rekao da me zove direktor. Frka, znao sam da slijede teške batine, telefonski poziv mami, pa batine kod kuće, 1 iz engleskog, dobro to sam već imao zacementirano.
Kada sam pokucao na vrata kabineta direktora, po dobrom starom običaju, on bi otvorio vrata, opalio mi s lijeva i desna šamar, pitao me šta sam napravio, pa nova dva šamara, malo galame, pa dva putna. Tako je to bilo u redovnim situacijama.
Ova je bila čini mi se vanredna. Nakon što sam ušao u kabinet, Petar je sijedio za stolom, opa, razlika derastična.
Nakon što mi je rekao da sjednem počeo mi je objašnjavati da on shvaća moje probleme, da će mi on od danas pomoći, da ja mislim da sam u hodniku nešto vidio ali sam krivo vidio, da je učiteljici engleskog pozlilo, a da joj je on davao prvu pomoć i još more bljezgarija.Da, u koliko o tome budem šutio i nikome ništa ne budem govorio on može puno toga napraviti dobroga za mene. Da neće zvati moju mamu i bla bla bla. Na kraju me pitao, "možeš li zaboraviti šta si vidio"?. Ja sam ga pogleda hladno, očima Wayat Erpa "Neznam o čemu pričate", bio sam ponosan na sebe. Ipak nisam uzalud pročitao na stotine romana Wayat Erpa. Zagora,Kapetan Marka.

Drastične razlike, u mom statusu u školi, bile su već sa prvim satom engleskog jezika, pisao se diktat, učiteljica je počela diktirati: "naša škola ima nogometnu momčad, vratar naše nogometne momčadi je ", tu je pogledala u ostale učenike, svi su u glas rekli "FRED", bila je kao jako iznenađena, funjara stara. Naravno, na sljedećem satu moj diktat je bio odlično ocijenjen i javno pohvaljen, tada me zaista krenilo u školi. Odnos mene i Petra bio je idiličan.S vrata mi je skinio i parazita tajnika, nisam više morao nositi čvarke i ostale delicije.

Krčma "kod poštara" dobila je novu poluautomatsku kuglanu.Poluautomatsku u smislu, ti baciš kuglu, automatski ja, kao postavljač čunjeva, postavim iste i rukom ti vratim kuglu kroz žlijeb koji ima kosinu.
Bila je to prva betonska kuglana na 9 čunjeva. Otvorena je "Nagradnim kuglanjem", pet hitaca na čiščenje. Prva nagrada: pečeno prase, druga gajba piva i treća litra Badel konjaka. Obično bi na kraju sastavili sva trojica svoje nagrade pa sa cijelim društvom sve to pojeli i popili. Oni koji nisu u tom učestvovali rekli su da je sve to obična namještaljka, a drugi su rekli da je sve bilo pošteno.
Gradnjom kuglane počelo je i moje samofinanciranje. Svake večeri kuglalo bi se za novce, takozvane "šnjure". U jednu kutiju svi bi stavljali po npr. 100 dinara, onaj koji u tri hitca sruši najviše čunjeva nosi sve, a postavljaču čunjeva daje 100 dinara. Taj postavljač, u večini slučajeva bio sam ja. Puno puta, upravo ja sam odnio najviše para. Kada bi se kuglači malo ponapijali onda sam se i ja uključivao u "šnjure". Buđet mi se drastično poboljšao.
Bilo je tu i razno raznih smislica, sijalice od 100 w nisu baš najbolje osvjetljavale cijelu stazu, ponekad je koja sijalica i izgorila tako da je postavljač bio osoba od povjerenja svih, pogotovo onih za koje je kratkim štapom ručno porušio koji čunj.

Odluka je pala. Sestra i ja idemo u podstanarstvo u Osijek. Tada su nam se roditelji prvi puta rastali.Mama je otišla na rad u Nizozemsku. Brat je još bio na Policijskoj akademiji. Iznajmljen je stan , stan sa klavirom, zapravo jedna soba. Vlasnici su bili "krem dela krem", sin liječnik, kći profesorica, gazda umirovljeni liječnik. Izdavali su još jednu sobu, u njoj je bila Marina, studentica, mala, zgodna crnka koja me, valjda, u nedostatku brata, jako voljela.Vodila bi me u kino, zoovrt, korzo. U Marinu sam bio zaljubljen do ušiju. Jednoga dana vračajući se iz popodnevne školske smjene, naletio sam na Marinu, kako se sa nekim tipom ljubi u haustoru.Bio je to užasan trenutak za mene.Cijeli svijet mi se srušio.Za Marinu više nisam htio čuti. Ni poziv na kolače i čevape nije me mogao smekšati.
A kada ja nekoga odbijem za čevape, tada sam stvarno ljut.

Održavalo se veliko finale školskih zborova u Zagrebu, imali smo velike šanse da pobijedimo.Pjevali smo jednu uspavanku, sjećam se da je moj visoki glas bio vrlo bitan. Muški su morali kupiti plave hlače, bijelu košulju i imati leptir mašnu. Mama je obečala da će sve to poslati. Stiglo je u zadnji trenutak, jedino mi je pasala leptir mašna, sve ostalo bilo je malo.Narastao sam u tih 6 mj. koliko me nije vidjela. Pomoći, a ni para nije bilo da se kupi ponovo. Učitelj me morao, zbog nedostatka plavih hlača (košulju mi je neko posudio), preseliti među baritone. Nismo pobijedili. Neko je rekao da sam ja kriv. Da sam ostao pjevati sopran sigurno bi pobijedili. Bio sam tužan i osramoćen.

Oduvijek sam bio "dinamovac", čak sam si šibicama na podlaktici izribao slovo D. Dugo se vidio taj ožiljak, ali kada su igrali N.K. Osijek i Dinamo, navijao sam za Osijek. redovito sam išao na utakmice, preskakao ogradu, derao hlaće.Bio sam ponosan na to da je u ulici u kojoj sam stanovao živio vratar Osijeka Pavo Majer i Ivica Grnja.
Dolazak Dinama bila je fešta, taj dan se redovito bježalo iz škole na tekmu. Uzimali autogrami dinamovaca. Naravno, ti autogrami završavali su u nakoliko kopiranih primjeraka i preprodavani "štreberima" koji se nisu usudili pobjeći iz škole taj dan.Neopravdani sati, pokoji šamar, ma jebeš to, tekma je tekma.

Ekskurzija, 8. razred. Odlazak u Veliku na nekoliko dana. Razrednica mi je tada bila gđa. Magda Dupor, istinska dama. Bio sam drag toj ženi, pomagala mi je uvijek kada sam upadao u bezazlene nevolje. Jedno vrijeme je bilo aktualno da me presele u neku drugu školu, ona se energično suprostavila tome.
Boravak na ekskurziji bio je za pamćenje. Od strane razrednice proglašen sam za učenika sa najljepšim manirima,da se najbolje služim priborom za jelo, da sam najpristojniji itd.
Ta ekskurzija ostala je u sjećanju još po nečemu.Djevojka po imenu Ančica i ja počeli smo hodati. Jedno popodne pobjegli smo sa bazena u Velikoj i cijelo popodne smo se ljubili, na trenutak sam pomislio da ću pasti u nesvijest. Zaboravljo sam uzeti zraka.Drugi dan oko usta oboje smo dobili prišteve. Povratkom sa ekskurzije, ubrzo mi je uvalila nogu. bila je to prva noga u nizu.

Zadnji su dani škole. Priprema mnogih za srednjoškolsko školovanje. Svi prave neke planove. Ja planova nemam.
Postajem buntovnik, skladam pjesmu za završetak osmogodišnjeg školovanja.

Glazba: "Lenjinov posmrtni marš"
Riječi:

kad svršimo školu
taj prokleti dan
za nama će žaliti
nastavnički zbor
idiota hor

vijence će nositi štreberi svi
a mi dovoljnaši
slavu slaviti

sa tugom vas pratimo
u hladan grob
svaki bugeraš je
pobunjeni rob

Tih dana obitelj se potpuno raspala. Slijede moji novi ratovi i nove bitke.

Prvi školski dani poklopili su se sa otvaranjem ugostiteljskog objekta u našoj kući.Bio je to podrum, točiona vina i rakije. Već tih godina sam naučio da se vino mora "često krstiti" (dolijevati voda), ljuta rakija razblažiti, da nebi štetno utjecala na jetru. Klijentela koja je dolazila bila je nadasve reprezentativna, go ološ i pijanac do pijanca. Iz tog vremena ne sjećam se puno detalja osim da je jedna od stalnih mušterija bila baba Rozika koja se redovno olešila od rakije tako da bi pijana pala ispred naše kuće, e tu je po maminom strogom naređenju nastupao moj brat koji je imao zadatak babu ukrcati na taličke (kolica, šukare) i odvesti ju kući. Redovito je babu ukrcavao tako da joj noge budu dovoljno raširene, a pošto baba nije (kao ni mnoge u to vrijeme) nosila gaće, imao je redovitu podršku svojih vršnjaka. Nekada su sa babom znali napraviti i po tri kruga prije iskrcavanja kod njene kuće. Tada još nisam shvaćao zašto to rade. Nakon nekoliko godina, to je postao moj zadatak. Onda sam shvatio.

Podrum nije dugo radio, zbog nezakonitog točenja na malo (na čaše) i plaćenih nekoliko kazni, mama je odlučila otvoriti gostionicu, točnije krčmu. Zvala se "KRČMA KOD POŠTARA". U to vrijeme, muškarci su puno pili.

Moji školski dani tekli su uobičajeno, bio sam odličan učenik iako je moj razrednik i učitelj bio Matija, naš kućni prijatelj, nisam imao posebnih beneficija kod njega, naprotiv.
Matija je volio jako zaviriti u čašu, tako da, u dane kada je imao svoje faze, nismo imali nastave bar dan dva u tjednu. To mu se nije uzimalo za zlo pošto je bio izvrstan učitelj. Bio je i redoviti gost u našoj gostioni tako u dane kada bi ja imao za naučiti neku pjesmicu, bio sam ispitan u gostioni pred svim gostima. Imalo je to i svojih prednosti. Svijetla pozornice obasjavala su me već u ranoj mladosti.

Tv je stigao u našu kuću negdje 1968 godine. Bio je to prvi privatni Tv u selu, radio je kupljen 1962.g., naravno,
prvi radio u selu,peglu, veš mašinu,inkubator to sam već spomenio ali nisam spomenio da su i oni bili prvi u selu, mama je morala imati sve prva u selu.
Tv je donio veliki nemir, najviše je bila uznemirena baka. Nikako joj nije bilo jasno da mi vidimo čovijeka koji čita vijesti na dnevniku, a da on nas ne vidi. Uvijek je govorila "mir djeco, šta će taj čovijek misliti o nama". Mene je baš i bilo briga što će on misliti o nama ali moja sestra Anica, "intelektualka", redovito je pokušavala objasniti baki da on nas ne može vidjeti.
Sestra je krenula u srednju glazbenu školu u Osijek, kupljen je klavir, veliki crni, visokog sjaja. Moj krevet bio je odmah zaglavljem pored klavira. Sestra je marljivo vježbala. Prve dvije godine nije ni otvarala poklopac tipki već je danima tukla po poklopcu olovkom i ponavljala "prva, druga, treća četa" i tako iz dana u dan. Ma jeble te čete, počni već jednom svirati. A kad je počela svirati, bilo je to neslušljivo.
I dan danas smatram da je iz solfegia imala pozitivnu ocjenu samo zahvaljujući meni. Naime, u dane kada je neki od pijanista imao koncert u glazbenoj školi, u koliko bi neko od učenika poveo još nekoga na koncert dobio bi ocjenu više. Pogodite koga je vodila moja sestra. Prvih odlazaka na koncert sam se dosađivao, dobio od sestre pokoju čušku, kad niko ne vidi, ali onda sam pronašao smisao pračenja koncerta. Zanimljivo mi je bilo kako pijanisti dok sviraju tresu i mlate glavom u transu, to mi je bilo cool, samo sam čekao kada će ih udariti infarkt. Ok, ne mogu reći da mi je bilo mrsko ići na koncert, dogovor je bio, koncert, čevapi, kokta.
Sa setrom sam bio prilično povezan, čak mogu reći da je ponekad stala na moju stranu i branila me kada su ostali imali namjeru nadamnom izvršiti genocid, jer to više ne mogu zvati batine.
Posebna veza između nas stvorila se onoga dana kada sam od nje naslijedio lijepi crveni kaput. Bio je to moj prvi kaput. Mama je dala zadatak čika Fišeru (btw. on je od rata živio prvo kod nas, a nakon toga kod djeda i bake) da se na njemu izvrše preinake. Zadatak je bio da se dugmad prebace sa lijeve na, mušku, desnu stranu. Mislim da niti dugmad nisu mijenjali. Govorili su: "ma to je odlično za njega, ni tako od njega neće biti ništa". To sestrinsko nasljeđivanje potrajalo je sve do moje "velike bune" u 7. razredu O.Š.
Nisam bio te sreće da mi kupuju nove stvari, ali i kada bi mi nešto kupili bilo je to 2-3 broja veće uz obrazloženje
" neka, izrast će".

Djed i baka su pričali mađarski, kao i svi starosjedioci sela. Tako smo i mi djeca naučili uz njih taj jezik iako smo ga nerado pričali, naime, moje selo naseljeno je 1948.g. "vlakom bez voznog reda", dalmatincima iz dalmatinske zagore, mahom ljudima iz okolice Sinja. Oni su bili prilično rodbinski povezani, tada jako složni, svi od reda borci NOB-a, a to se rješavalo jednostavo, sa dva svjedoka. Sve je bilo idilično sve dok im država nije počela dijeliti besplatne placeve i zemljišta. Tu su nastali prvi problemi i svađe, tko je bolje prošao, a kad je svađa onda se odaju i neke tajne. Koga je ubola krava, a ne pogodila granata, ko je bio Ustaša itd.
Nisam tada puno toga razumio ali znam da smo mi, djeca, vodili svoje bitke i ratove protiv dalmoša. Mađaroni - Dalmoši. Dalmoši su živili u južnom, novom dijelu sela. Mi smo tamo išli u kino, prikazivali su se mahom partizanski filmovi. Odlazak u kino bio je događaj mjeseca, mi djeca nosili smo male stolice, a odrasli velike stolice. Oni koji su stanovali u blizini bili su u prednosti, kuhala se kava koja se nosila sa sobom u kino, koštice su bile nezaobilazna zanimacija pri gledanju filma. Tarzan! Bio je to prvi strani film koji sam gledao.Nezaboravno.

O školi ne pričam puno i dalje sam redovno nastupao recitirajući pjesmice u gostioni po naredbi mog učitelja Matije.Slavu sam doživio obranivši (paradama) svih pet penala na jednoj utakmici između našeg razreda i razreda iz Čepina, taj moj talenat prepoznale su i neke curice iz razreda, tako da sam jedno vrijeme bio prilično popularan. Ta popularnost nije dugo trajala. Pronevjerio sam, kao razredni blagajnik, lovu za "Modru lastu" (tadašnje dječije novine). Zapravo, gledajući neki kaubojac, čvrsto sam odlučio, kada porastem biću kauboj.Intenzivno sam vježbo kaubojski jezik. Ham, švam, gam "ruke u vis", uvijek sam bio pozitivac, Guljo je bio odmetnik, a jesam ga mlatio i ubijao, dnevno po 10-tak puta.
Kupio sam parama "Modre laste", pištolj sa koricama od Deze, koji je bio majstor za te stvari, u jedne hlače uvukao sam žicu na kraj nogavica, namjestio noge u položaj O, hladnog i opasnog pogleda, sa rukama spremnim na potezanje šetao sam po kući, pričajući kaubojski.Je, tada sam prvi puta shvatio značenje izreke "sve što je lijepo kratko traje". U toj mojo opasnoj šetnji naletio sam na mamu koja je već dobila informaciju o mojo kupovini od "cinkaroša" moga brata, a kad je još vidjela šta sam napravio sa hlačama (za crkvu), veselje je bilo na vrhuncu. Ma, nisu meni bile problem batine, već to, što je to trajalo u par činova. Prvo batine, pa mamina galama, nabrajanje moje cijele obitelji na koga sam, pa opet iziritirana, udri po meni, pa njen plač, pa opet batine, to bi trajalo po par sati. Kao sredsvo "finog odgoja" izmjenjivala bi žnuru od pegle, šlauf od veš mašine, a najgori je bio ceker od pletene špage. Uuuuu, to je vražje bolilo.
Taj dug za "Modru lastu" odrađivo sam duže nego da sam opljačko neku banku. Sve beneficije (kao da sam ih i imao) bile su mi ukinute, tako da sam sve više vremena provodio u društvu djeda ( baku nisam baš puno volio, bila je škrta, a loše je i kuhala).

Bratova sreća i likovanje nije dugo trjalo, on i njegov prijatelj Tamba (sin mog učitelja Matije) uhvaćeni su kako na patikama imaju zaljepljeno ogledalce i vire mladoj učiteljici pod suknju, a i nekoliko dana prije toga šlahtali su neke cure iz razreda po sisama. Učiteljica je pozvala mamu ( škola je preko puta naše kuće), mama je za svaki slučaj ponijela žnuru od pegle. Bilo je veselo, ispičila ga je pred cijelim razredom.Kao nagradu, toga je popodneva morao odvesti staru i pijanu Roziku kući u taličkama. Ne sjećam se položaja Rozikinih nogu.

Sestra je i dalje išla u glazbenu školu, ja sam sa njom odlazio na pijanističke koncerte, tu i tamo u kazalište (kad niko nije htio). Baka ( ova omiljena), molila se svakoga dana po 5 puta, danas mislim da se molila da sestra jednog dana ipak prosvira na klaviru, pa da može umrijeti u miru božijem. Umrla je nakon nekoliko godina, upravo je nekako i u to vrijeme sestra prosvirala. ( joooj, ubiće me).

Brat Buco spremao se tih dana u novi život, odlazak na policijsku akademiju u Sremsku Kamenicu (pored Novog Sada).Bio sam radostan.On ode, sestra u školi po cijeli dan, uživancijaaa. Yes brus, samo sam dobio više zaduženja, a ostao sam jedini kojeg se krivilo za sve loše što se dešavalo. Naravno, kada je brat otišao cijela obitelj i šira familjija plakala je danima, a onda su počela stizati njegova "srce cijepajuća pisma", o hladnim noćima na straži, o očima koje ga promatraju iz mrkle tamne noći, pa jebote kao da je otišao u Vijetnam (tada je tamo bio rat),a ne u školu. Naravno nastalala je uzbuna, štrikale su se fusekle (debele čarape), slale pare na veliko, ejjj, isfoliro ih je (a i mene). Na sam spomen njegova imena svi su padali u bed. Ja sam i dalje bio "pušač".

Lijepi trenutak u to vrijeme bio je Solex. Bicikli sa pomočnim motorom na prednjem točku. To je tata kupio da mu bude lakše raditi posao poštara (pismonoše).Ali pošto ga je kupio u jesen, kad god bi padala kiša, nije ga koristio. Tada bi ga ja kradom izvezao i vozao se. Jedno je vrijeme tata gunđao da motor previše troši goriva. Mic po mic ja sam prisvojio taj motor, bio je coool. I danas kada odem u Trst ( tamo ih još ima) i vidim Solex vratim se u djetinjstvo.

Pošto sam tada već navršio 10 god. često sam sa djedom išao po vašarima (sajmovima), volio sam te trenutke. Nakon uspješne kupoprodaje, slijedio je odlazak pod šator gdje je cajka sa dubokim dekolteom zabavljala goste. Djed bi sa ponosom naručio "za moj unuk čelapčići, a za mene karmenadle i špricer i jedan kokta za unuk".
Po tri dana sam nosio čačkalicu među zubima samo da bi me pitali što sam tako fino jeo.Ti odlasci na vašare bili su nezaboravni, moralo je proći dosta vremena da shvatim da su me sa djedom slali samo zato da nebi potrošio sve zarađene pare, na tamburaše. Naravno, po povratku, baka nikada nije bila zadovoljna, mislim čak da joj djed i nije predavao sve pare od kupoprodaje, imao je on uvijek svoj crni fond.
Na tim putovanjima pričao mi je o svojim ratovanjima i bitkama iz I svj. rata. Dali su bile istinite, neznam, ali gutao sam svaku njegovu riječ.

U to vrijeme na Tv-u počeo se prikazivati crtić Fred i Barni. Ne sjećam se tko je dobio nadimak Barni, ali ja sam postao Fred, taj me nadimak prati do danas.

Bile su to godine kada se u meni počeo buditi muški nagon. Na curama sam počeo primjećivati da su im majice sve uže. Moji prijatelji Stipe, Bas i ja počeli smo se intenzivno družiti. Oni su bili malo stariji tako da je njihov interes za suprotni spol bio i očitiji.

Gugica je već išao u ugostiteljsku školu u Osijeku, učio je njemački i engleski.Pričalo se da je Nadi (vrlo zgodnoj curi, koja je ujedno bila sestra njegovog prijatelja Mike) rekao " I love you". Ta rečenica se ponavljala među curama iako mnoge baš i nisu znale što znači.
Moja generacija o sexu znala je nešto, teoretski, praktično baš i ne. Spas od totalnog neznanja došao je u vidu "dobrog duha" Jajara. On se "intenzivno" družio sa izvjesnom gospođom Fosnom, bliski susreti dešavali su se u večernjim satima na travnjaku školskog igrališta. Neznam točno ko? Mislim Bas, ugovorio je sa Jajarom da, ako skupimo lovu za pivo, možemo sa pristojne udaljenosti, gledati njihov "bliski susret".
Činjenica je da u tom mrklom mraku nismo ništa vidjeli osim dvije sjene koje se hrvaju.Fosna bi povremeno i vrisnula, stariji su objašnjavali da to ona uživa, sve dok jednom nismo čuli kako viče na njega "budalo šta me štipaš".

Završio sam četvrti razred. U kući se na veliko pričalo kako ću ostatak školovanja nastaviti u Osijeku, iako je škola bila preko puta naše kuće. Razlog? Učenje engleskog jezika. Moš mislit, svima je odjednom stalo do mog obrazovanja. Zar dva intelektualca u kući nisu dovoljna?
Kasnije sam saznao da se mama počupala sa ženom direktora škole, Marijom, ja sam bio kolaterarna žrtva. Ustajanje u 6,00 h, autobusom prepunim putnika svako jutro u Osijek, škola, povratak u kasnim poslijepodnevnim satima. Užas. Ali, engleski je engleski. Jebal vas engleski, dajte mi ruski. Danas ko priča ruski, zlata vrijedi.

Oduvijek sam bio prilično uporan u svojim naumima. Teško me je odgovoriti kada si nešto utuvim u glavu.
Toga proljeća u goste nam je došao Lacika Fridri, bratić moje mame, naš poznati hrvatski trubač. Došao je u neke svatove i ponio trubu. Čuvši ga kako svira, odluka je pala, biću trubač kao i moj ujak. Navalio sam na mamu i sestru da me upišu u glazbenu školu. Nisu htjele ni da čuju, al kako rekoh, kad ja nešto naumim onda.....
Napokon su pristale. Za prijemni morao sam otpjevati jednu pjesmu i naučiti notnu skalu. Nije mi to bio problem i mutav bi za tih godina naučio na klaviru odsvirati i otpjevati notnu skalu bez greške. Problem je nastao u odabiru pjesme koju ću pjevati na prijemnom.Sestra je predlagala neku dječiju pjesmu, ja sam htio pjevati od Crvenih Koralja "za moj život mnogo značiš draga", fina, lagana pjesma, ali ne, u odluku se umiješao moj brat koji je inzistirao da otpjevam koračnicu "mornari hrabri ko legende glas". Jebote tu pjesmu pjeva cijeli mornarički zbor pa i oni nekad pogriješe.Kompromis smo našli u pjesmi Arsena Dediča- "Kad bi svi ljudi na svijetu".
Došao je i dan prijemnog ispita. Otpjevao sam pjesmu bez greške (čak sam i zaplesao) kao i notnu skalu, ali, ali na kraju su mi rekli da dođem za par godina pošto sam počeo mutirati. Pa jebote nisam ja na prijemnom za pjevanje nego za sviranje trube. Sada mi je jasno zašto su se mama (a i sestra) intenzivno nešto došaptavale sa komisijom. Mom razočarenju nije bilo kraja Btw., u školi sam naredne četiri godine u zboru pjevao prvi sopran
( visoki ženski glas). Toliko o mom mutiranju.

Kirbaj je u to vrijeme bio najznačajniji društveni i kulturni događaj. U te dane mi djeca dobijali smo lovu od rodbine. Planovi su bili veliki. Kupiti sat,naočale (sve plastično), pojesti slastice, odigrati "karike na marike", voziti se na ringišpilu, pojesti sladoled kod drugog Sulje (Suljo-slastičar, svi su nazivani jednim imenom- Suljo ma kako se zvali) i naravno otići popiti koktu. Noćima pred kirbaj maštalo se o svemu tome.

Jutro na dan kirbaja, buđenje u svitanje, iščekivanje prvih rođaka, žene ubrzano kuhaju, danima su se pekli kolači, te noći su se u pekari pekli odojci.Dok su se hladili, neko je maznio i pojeo rep i uši.Svi se pitaju tko, sumnjičavi su pogledi upereni u mene. Pa ja sam već UHVAĆEN NA DJELU, nekoliko puta, ubijte me al ja ne priznajem. Ulijeće prva lova, gibam u selo na kirbaj, prva stanica, rulet,Zvijezda, Dinamo, Hajduk, Partizan, gledam procijenjujem. Frajer dobija dva puta, ne poznajem ga. Odlučim i ja oploditi lovu. Stavljam sve na Dinamo. Paf, pušiona, dobio Partizan. Vračam se kući razočaran, tješim se, tek je počeo dan. Nikad više rulet, karike na marike su prava stvar, tamo mogu baciti na rudara (5.000), vježbao sam od prošlog kirbaja, ide me, dobar sam. Dolaze novi gosti i nova lova. Trčeći odlazim u selo. Kupujem karike za marike. Siguran sam u sebe i dobitak. Bacam na šampanjac (10.000), crvendać, skoro sam nabacio kariku na grlić boce, bacam ponovo i ponovo i ponovo.Ništa. Potrošena je i ta lova, razočaran vračam se kući. Ovo je repriza od prošle,predprošle i mnogih godina u nazad. Dan prolazi, nema naočala,sata, ringišpila. Stiže ponuda,"mali vozi ringišpil 5 puta, jedna vožnja badave". Penjem se po masnom dječijem ringišpilu i ko Samson hodam u krug, odvezao sam već 6 vožnji a ringišpilaš ne da dolje, nije još pronašao gologuza kao ja da me zamijeni.Uporan sam da siđem,dobijam jednu gratis vožnju i nogom u tur, gužva je, ljudi čekaju s lovom da im se djeca provozaju. Suznih očiju gledam na veliki motorni ringišpil,oooo kako taj samo visoko leti.
Ojađen, mastan, prljav odlazim kod Sulje, "može jedan sladoled na dug"? Sažalio se i dao mi sladoled, ajd neka, kirbaj baš i nije propao do kraja.
Gladan kao vuk vraćam se kući, pomisao na krem šnite tjera mi sline. Pitam mamu mogu li dobiti kremšnitu, a ona kaže, "čekaj da gosti uzmu prvi pa ćeš ti dobiti".Gledam goste, gledam kremšnite, nestaje jedna po jedna, tepsija se prazni, ostale su još tri, pa dobro meni dosta: Jedan od gostiju,žderonja, dabog da mu prisjelo. Uzme pred sebe cijelu tepsiju i kaže "idem ja ovo pojesti da se ne baci,baš volim ove sa kraja", "volim i jaaaaa" dreknio sam. E to mi je bila velika greška. Mama me natukla ko vraga, da sam osramotio obitelj, da se ponašam kao divljak koji nikada nije jeo kremšnite, da sam ovo i ono. Otišao sam spavati,prljav,mastan i gladan u suzama.
Jebeš takav kirbaj.

Suljo je bio važna karika u našem odrastanju. Dva puta dnevno, na biciklu, prolazio je selom uz povike "sladoled friški med", to je bio trenutak uzbune. Sladoled se mogao dobiti samo na dva načina ili lova ili jaje. Love nije bilo, a jaja, jaja je bilo ako ih ukradeš. Bilo je druže snađi se.Ustajao sam u cik zore da si osiguram nekoliko jaja prije nego se baka probudi. Naravno, to je trajalo jedno vrijeme. Pa, kokoši slabo nesu, pa lasice kradu jaja. Lopov kad tad dolija, tako sam dolijao i ja. Bilo je vatreno i bolno.
Do jaja se moglo doći samo na onim mjestima na kojima ni baka ne može prići. E to su bila opasna mjesna, ali jebeš opasnost. Bio sam izranjavan kao da sam se vratio sa "Bitke na Sutjesci".
U dane kada koke nisu nosile jaja, kod Sulje sam imao otvoren račun. On je sam određivao limit. Kada bi se zadužio za desetak jaja, tada bi rekao "abe komšija, puno duguješ, kad vratiš dug idemo ponovo". Bio je gori od današnjih banaka. Imao sam noćne more. Pod hitno sam morao proširiti tržište potrage za jajima. To nije bio problem, problem je bio što je bilo puno takvih kao ja, a tržište malo. Pao je prijedlog,"može kokoš za dug". Dug je jednim potezom bio otplaćen. Krivac za nestalu kokoš bila je lisica, nju sam osobno vidio kako se šunja oko kuće.

Preseljenje u drugi dio sela za mene je bio stresan iako je veći dio moje rodbine živio u tom dijelu, nismo se baš poznavali. Razlog je bio vrlo banalan, jedan, najpismeniji član očeve obitelji koji je pravio testament (oporuku) malo je iskrivio izjavu pokojne prababe pa je njenu cjelokupnu imovinu upisao na ime svoje majke oštetivši tako drugi dio obitelji. Kada se to saznalo, bilo je sve po spisku, između sebe svi su bili posvađani. Tako se i moj otac, ni kriv ni dužan našao na jednoj od sukobljenih strana. Ali kako to obično biva, mi djeca o tome baš i nismo puno znali , nama je bilo normalno da se mi zajedno igramo i družimo.

U tom dijelu sela živilo je puno mojih vršnjaka i rođaka. Guljo, on je moj bratić,pripadao je onoj drugoj strani rodbine. Majka mu je bila draga žena (moja strina), ali otac, valjda zbog moje pripadnosti suprostavljenom klanu, nije me baš volio.Svim je silama pokušao spriječiti naše druženje tako da sam sa Guljom u početku imao velikih problema.
Koristio je svaku podršku starijih da mi pokaže gdje mi je mjesto dijeleći mi čvrge i čuške, a kada sam ja i htio da mu se suprostavim onda su tu nastupali Trišo i Grga, puno stariji, a i opasniji mangupi. Ta Guljina tortura trajala je mjesec, dva, dok ga nisam sačekao u zasjedi, samog, bez podrške drugih i dobro ga namlatio. Od toga dana, Guljo i ja postali smo nerazdvojni.Naše druženje, u večini slučajeva, odvijalo se na neutralnom terenu. Kod mene, kući, mogli smo dolaziti i igrati se bez problema, ali kod moje mame je moralo biti sve po P:S-u. Kod njega baš i nismo odlazili, kao što sam već rekao, njegov me otac baš i nije volio. S toga, ulica je bila naš poligon za igru.

Useljenjem u novu kuću, nastala je i velika revolucija kupovine novih elektroničkih uređaja. Prvo je kupljena pegla na struju, koja je imala strujni kabel koji se u potpunosti mogao odvojiti od pegle. Ko god da je to izmislio, jebala ga takva pegla. Moja mama je taj dio zvala "žnura od pegle". E ta žnura, postala je sastavni dio moga života.
U to vrijeme sobe su imale jednu, najviše dvije utičnice, zato su i te žnure bile dugačke 3-4 metra. Kada se presaviju, taman. Ako si tip poput moga brata koji se znao zavući ispod nečega, kada ga je mama išla ispičiti,, onda se žnura produžavala, pa se presavijala na duplo, ja, naivac koji sam mislio da će batine kraće trajati, namještao sam se ko maneken, a žnuru se presavijala 3-4 puta, da bi bila što preciznija.I dan danas mrzim peglu, a i žnuru na njoj. Hvala bogu danas je uljepljena sa peglom, baš se pitam kako bi nas tukla da je tada pegla izgledala ko danas, valjda sa peglom.
Drugi elektro uređaj bila je veš mašina. To je bila ludnica od mašine. Sastojala se iz dva dijela.Prvi dio bio je bubanj za pranje, a drugi dio centrifuga. Ma ta veš mašina je bila obična pizdarija. U bubanj ubaciš veš, onda sa bunara moraš (vodovoda još tada nije bilo) donijeti 20-tak kanti vode, onda ona 2 sata nešto drulja mulja, nekoliko puta se mijenja voda (naravno, moraš i izbaciti toliko prljave vode), tek onda ide na centrifugu dok ne izžmiče i poslijednju kap vode. Za to vrijeme, naravno, neko mora i nadgledati njen rad, a taj netko sam u večini slučajeva bio ja.Pa donesi vodu, pa odnesi vodu, pa pazi da ne izbije osigurač, pa gledaj da nije ubačeno više radiona
( tadašnji detergent), a sranje bi bilo kad bi ju se predoziralo radionom, onda bi pjenila ko luda, a ja sam, naravno, bio krivac ( nije da nisam ponekada i sam dodavao malo više radiona da bi se igrao sa pjenom). Tu veš mašinu sam mrzio i zbog njenih gumenih crijeva, em su bila ružna, em su u maminim rukama bila mobilna, još i danas osjećam bol na mom najisturenijem dijelu tijela, što je sve ova jadna moja guza pretrpila.
Treći elektro uređaj koji je ušao u kuću bio je i najrevolucionarniji. Inkubator ( stroj za lijeganje pilića). Ubaciš 200 jaja, nakon tri tjedna izlijegu se mali pilići. Da, malo mur, izlijegu se u koliko se poklope svi idealni uvjeti, a ti uvijeti se nikada nisu poklopili. Pod idealnim se smatralo, da ima dovoljno struje da bi grijači mogli grijati,da dobiju dovoljno vlage, to se moralo dodavati ručno itd. Bile su to godine kada je tek električna energija bila u povojima, mnoga domaćinstva nisu je niti imali u svojim kućama, a i oni koji su je imali bili su svjesni da će u tijeku dana nekoliko puta nestati struje. A kad je nestalo struje onda nastupamo moj brat Ivan i ja (sestra Anica je bila oslobođena tih obaveza).Da bi se održala toplina jaja prilikom nestanka struje, zametak je trebao ostati u toplom. Rješenje je bilo jedino, logično, jaja pod perinu (perina je pokrivalo napravljeno od guščijeg perja debljine i do pola metra), naravno, trebalo je prerinu zagrijati i održavati toplinu,e tada smo brat i ja morali leći u krevet, mama bi između nas stavila jaja i mi smo tako morali, na miru, ležati sve dok ne dođe ponovo struja. To je ponekad znalo trajati i po nekoliko sati. U dane kada je brat bio u školi, kvočka (kokoš koja sjedi na jajima dok se ne izlijegu pilići) bio sam ja.
Sada shvaćam da je taj inkubator bio bez veze,ali tada je to bio hit, čak su i "škole" dolazile da vide kakva je to kvočka na struju.

Podizao sam ja bune, nije da nisam, ali bile su kratkog daha, ugušene u začetku, a posljedice, zna se, batine.
Moja sestrična Marija, kći sestre moje mame, tetke Juliške, bila je starija od mene 6 mjeseci, uvijek je bila bolešljiva i cendrava. Iako su oni živili preko puta, većinu vremena je provodila kod nas. Uvijek smo se dobro slagali tako da između nas nije bilo nekih većih svađa i trzavica ali kada je do toga i došlo, redovito me isprašila, ja sam, naravno, uvijek tvrdio da sam joj pustio da me natuče, kao "žao mi je tući ju", yes brus.
Naravno imala je i ona slabu točku, a to je bila gadljivost. Pošto sam ja obožavao meso kad god bi zajedno ručali ja bi napravio hrčka, a ona bi, onako gadljiva, pobjegla iz kuhinje i onda jupiii, sve meso moje.

Kao i sva djeca i ja sam bio lakovijeran, pravila koja je postavila mama morala su se strogo poštivati. Kada je vrijeme ručka, svi smo morali biti za stolom, redovan odlazak u crkvu na misu, obavljati svakodnevnih obaveza itd.
Bila je nedjelja, vrijeme u iščekivanju ručka moja baka ( majka moje mame) koja je živila s nama bila je vrsna kuharica, a nedjelja je bio dan kada su jedna ili dvije, od bezbroj kokoši, ispustile dušu za naše uživanje u ručku. Na stolu se očekivala domaća kokošja juha, kuhano meso i paradaz (rajčica) sos, pohanci i za desert šne nokle (ukuhani žutanjci i bjelanjci u mlijeko pa rashlađeno).Pošto u to vrijeme nije bilo hladnjaka, hrana se čuvala u podrumu u kojem je temperatura bila puno niža od sobne.
Iznenada sam čuo bratov glas kako me zove. Glas je dolazio iz podruma, "ej dođi, daću ti nešto", naravno, ja naivan uletim u podrum, on mi opali šamar i izađe, naravno, za sobom zaključa vrata. Prvog trena nisam se baš ni snašao ali dok sam oplakivao dobijeni šamar primjetio sam zdjelu u kojo su bile šne nokle od 12 jaja, bila je skoro prazna, tek nešto malo na dnu je ostalo od svega. Znao sam da sam nagrabusio, do sada sam već nekoliko puta ulovljen u krađi kobasa koje su bile pod ključem, uništio sam cijelu zalihu paradajza ukuhanog u boce, tako da sam pootvarao sve boce i iz svake popio po gutljaj, naravno, u boce je ušao zrak i sve se pokvarilo. Kako bi ja to sa 6 godina mogao znati, a zapravo, to sam učinio samo zato jer su me svi namlatili kada sam ukrao samo jednu bocu soka od paradajza i popio, a bila je namijenjena da se taj dan kuha paradajz juha.
Dok sam sjedio u podrumu smišljao sam strategiju kako što bezbolnije riješti se ove bezizlazne situacije.Prije ili poslije račun će doći na naplatu. Biće upisano velikim slovima "UHVAĆEN NA DIJELU". Jedino pametno što mi je padalo na pamet bilo je da pojedem ostatak šne nokli. Naravno, pošto nisam imao žlicu bio sam musav od tjemena do vrata. Da ne pričam dalje u što se sve to izrodilo, čak je i pas režao na mene nakon tri dana, a psi baš i ne jedu šne nokle.
Buco (nadimak mog brata) je došao na crnu listu, postao je klasni neprijatelj br. 1. Smišljao sam mnoge načine osvete, ništa mi pametno nije padalo na pamet. I onda bingo, rješenje je došlo iznenada.
Brat i sestra su bili odlikaši, a i da nisu, kod mame bi bili, nesmijem ni pomisliti šta bi im se dešavalo, jednostavno, to se podrazumjevalo. Njena djeca su morala biti najbolja, tako da, uz svakodnevne obaveze koje im je nametala, zadaća i učenje došlo je na red tek u večernjim satima. Moram priznati da smo kao djeca morali puno raditi, brat i sestra će vam reći da su oni puno radili, ne i ja, ali to je čista laž. Ja sam bio zadužen za onaj intelektualni dio obaveza.
Vratimo se na osvetu. Te večeri sestra i brat su pisali domaće zadaće. Tada se zadaća pisala perom i tintom. Gospodin Penkala još nije plasirao svoj proizvod kod nas tako da se pisalo uz pomoć tinte, a tinta je postalo moje sredstvo osvete. Tako, dok su oni pisali domaće zadaće, meni, pošto još nisam išao u školu, bilo je dosadno. Dosađujući se otišao sam do brata da vidim što on to radi, pošto sam već znao brojke i slova počeo sam slovkati što je njega iznervirao, pa mi je, po starom dobrom običaju, opalio čušku. Eeee, to mu je bila greška. Od bijesa sam uzeo njegovu bočicu tinte i naiskap popio, tada je sestra počela vrištati, a ja sam popio i njenu tintu. Usta su mi bila plava. Nastala je panika, tražili su od mene da izbacim iz sebe tintu, ali nisam se dao, bio sam ponosan. Da skratim, svi su mislili da ću umrijeti, da je tinta otrovna. Baka se čak i molila. Naravno nije mi bilo ništa. Sestra i brat su otišli bez zadaća u školu, a to im je bila opomena da samnom nema zezanja. Od tada, kada bih prolazio pored njih,a oni pisali zadaću, odmah bi sklanjali tintu.
Mulci jedni, vi će te mene bez razloga marisati.

Bio je to petak 16.svibnja, vrijeme 17,45, trenutak mog rođenja (bar su mi tako rekli).Niko nije bio baš previše sretan, 5 godina nakon rođenja brata i 7 godina nakon rođenja sestre . Kažu,desilo se, bože moj.
U trenutku izlaska na svijet imali su još jednu priliku da me se riješe,naime, rodio sam se onesviješten,dlakav i mastan.Neki su babici predlagali, "pustite ga nek ide s milim bogom", "ni tako od njega neće biti ništa".
Ta će me rečenica pratiti kroz cijelo moje djetinjstvo.

U to vrijeme svi smo imali jednako djetinjstvo.Moj otac bio je poštar. Obnašao je tešku i nadasve odgovornu funkciju.Svako jutro u svitanje zore pješke je poštanskom dvokolicom morao otići na 3 km udaljen željeznički kolodvor preuzeti poštu i pakete sa ranog jutarnjeg vlaka,sve to dogurati, razvrstati i podijeliti u tri sela. Sve je to obavljao pješice sve do 1963.g. kada je dobio bicikli, bila je to fešta. Tih detalja se baš i ne sječam najbolje ali ostalo mi je u podsvijesti da je zabranjeno prići tom biciklu.
Pošta je tada, a i danas, smještena u velikom Kaštelu koji je nekada bio vlasništvo jednog od "švabskih židova" kojih je u mom kraju bilo nekoliko do II svjetskog rata.Tu je bio smješten, Matični ured, seoska Zadruga te 5 stanova. U najvećem i najljepšem stanu živila je obitelj šefa pošte koji je imao 2 sina, Vlado i Zvonko i sestra Vesna, oni su bili generacija moga brata i sestre. Njihova majka teta Mara radila je kao blagajnica u seoskoj zadruzi. Mi smo živili u stanu do njih, a do nas stanovala je učiteljica Mila, pored nje obitelj moga prijatelja Brace, čija je majka također bila učiteljica. U poslijednjem stanu živio je čika Zdravko sa obitelji, mislim da su imali jednu kćer.
Zapravo, Braco i ja, kao najmlađi bili smo u velikoj prednosti. Tulumarili smo po cijele dane obilazeći komšiluk tražeći da nam ispeku palačinke. Najslabija karika bila je učiteljica Mila koja nikada nije odbijala naše molbe
(čitaj suze).
Susjed Zdravko bio je stari mangup koji nas je nagovarao na nepodobštine. Tako nas je jednom, imali smo oko 3 godine, nagovorio da odemo loviti zeca. Objasnio nam je da je to vrlo jednostavno, zecu treba samo staviti soli na rep i on odmah legne i preda se. Naravno, već u cik zore, Braco i ja krenuli smo u akciju, kada smo se vratili u kasno poslijepodne u selu je već bila uzbuna. Toga dana fasovali smo i vanredne batine. Bila je to tada redovna metoda "finoga odgoja". Te metode pratile su me još puno godina.

Teta Mara, supruga čika Ljube, šefa pošte bila je energična i vrlo draga žena, stravstvena pušačica, bio sam njen mezimac i uvijek me držala u krilu, umjesto bombona redovito sam dobio da povučem koji dim.Mogu reći da sam prvi puta propušio sa tri godine. Kako su u to vrijeme bile moderne suknje tkzv. šosevi, a da bi ja dobio koji dim morao sam mladim damama i gospođama dizati suknje, naravno na njen nagovor. Mama baš i nije imala smisla za taku vrstu šale ( i njoj sam jednom, na nagovor, digao suknju) pa sam redovno bio "fino odgajan", naravno tom "finom odgoju" redovno se znala pridružiti i moja sestra (kao, sramotim ju), a i brat ( nikada nisam razumio zašto i on). Muški dio populacije bio je na mojoj strani ali u metode odgoja nisu se baš puno miješali.
Već kao trogodišnjak odlučio sam što želim biti kad odrastem. Odluka je bila jasna, "kočijaš". Naime ljubav prema konjima naslijeđena je od moga djeda (očev otac). On je bio trgovac konjima, obilazio je sajmove, najčešće onaj u Đakovu gdje bi kupio mršavog konja, hranio ga dobro mjesec, dva, nakon toga bi ga prodao i kupio novoga. Na djeda i sajmove vratiću se kasnije.

Odluka da budem kočijaš rodila se negdije 1961.g., naime te godine moji roditelji su odlučili početi graditi kuću na parceli koju im je poklonio moj djed,a nalazila se u blizini djedove kuće. Djed i ja, svakoga dana prevozili smo njegovom zapregom, ciglu na gradilište sa ciglane, uz nas to isto je radilo i još nekoliko "furmana" koji su bili angažirani od strane mojih roditelja. Taj posao mi se počeo jako sviđati, tako da sam inetenzivno počeo štediti da si kupim bić u trgovini koja se nalazila u susjedstvu. Šef trgovine je bio čika Duško, svi su govorili da vara.Odlazio sam svakodnevno po nekoliko puta u trgovinu i gledao bićeve koji su bili obješeni na čavle, razlog svakodnevnog odlaska u trgovinu nisu bili samo bićevi već i bomboni koje se moglo dohvatiti ispod polegnutih tegli.Nisam to smatrao krađom, za mene je to bila nadoknada za njegove "prevare". Jednom sam ga pitao, već kao odrasli mladić, dali je on znao da mi uzimamo bombone ispod tegli, na to samo se nasmijao "zar ti misliš da meni može ispasti toliko bonbona, naravno da sam vam ja te bombone namjerno tamo stavljao".

No vratimo se mi mojo odluci da budem kočijaš. Svakog dana odluka je bila sve jača. Moj buđet se dolaskom kirbaja svakoga dana povećavao tako da je došao i dan kada sam imao dovoljno love da kupim bić (ili kandžiju). Taj dan se poklopio sa velikim spremanjem za nadolazeći kirbaj. Mama je, između ostalog, ofarbala hoklice (stolica bez naslona), sjećam se, noge hoklice bile su ofarbane u bijelo, a sjedalo u zelenu boju.
Naravno, oduvijek sam imao bujnu maštu, tako da su stolice postale konji i to ne par konja već četveropreg.Povezao sam kajase (kaiševi kojima se upravlja konjima- kajasi) i tako sam u mašti obilazio sve znane i neznane puteve, odvezao se i do Osijeka, no uživanje u "vožnji" nije dugo trajalo. Opet sam fasovo i to dobro. Isprobala je mama novi bić na meni, još dugo sam nosio masnice po nogama. Najgore me je tek čekalo, morao sam bić vratiti u trgovinu, bila je to teška kazna. Naravno i novac koji sam dobio od povrata bića bio mi je oduzet.
Tom kirbaju sam se toliko veselio i bilo je evidentno da će za mene biti tužan, bez bića, bez love. Spas je stigao u vidu moga bratića Joleta koji mi je donio na poklon drvenog konjića na ljuljanje. Bol je postala manja.

U to vrijeme, imao sam još jedan problem, alkohol. Naime obožavao sam piti rakiju. Gdje god, u bilo kojo prilici, kada bi se domogao boce rakije, ja bih potegao gutljaj. To je bilo primjećeno od strane obitelji tako da se boca (koju je morala imati svaka kuća u slavoniji) od mene skrivala na neko skrovito mjesto. Jednoga dana cunjajući po kući iza ormara primjetio sam bocu, u sekundi sam popio nekoliko gutljaja, ali to nije bila rakija, to je bio petrolej za petrolejsku lampu (bile su to godine kada je često nestajalo struje pa je svako domačinstvo imalo i alternativnu rasvijetu).Sva sreća, moji su bili kod kuće, sjećam se da su u mene nalijevali mlijeko samo da bi iz sebe izbacio petrolej. Od toga dana ne pijem više rakiju. Što sam pio pio.

I dan danas kada prolazim kroz Pitomaču, mjesto sa večinskim stanovništvom roma (cigana), osjećam nelagodu, a to je još jedna trauma iz djetinjstava. Naime, babe u selu, kada god bi bili zločesti, prijetili bi nam se da će nas, kada dođu, odnijeti cigani. U ta vremena cigani su često dolazili i prolazili kroz naše selo.O njima i njihovom načinu života ispričano nam je puno, ne lijepih priča, tako da smo,od njih, imali veliki strah.
Moj susjed Janika i ja bili smo godišnjaci i često smo se igrali zajedno, nismo bili zločesta djeca, bili smo samo, malo življi, danas takvu djecu zovu "hiperaktivna djeca".
Taj dan nikada neću zaboraviti, bilo je proljeće. Već u jutarnjim satima u naše je selo stigla karavana cigana i zaustavila se u centru sela. Baš pred prijateljevom kućom. Strah se uvukao u nas, kroz rupicu na ogradi promatrali smo šta rade, procijenjivali među njihovom djecom dali je neko od njih oteto (ukradeno). Tresli smo se od straha. Jednog trenutka njegova baka je otišla do jednog starijeg cigana i nešto sa njim razgovarala.Nismo mogli čuti o čemu pričaju. Kada se vratila, rekla nam je da se stari cigan raspitivao ima li tu zločeste djece, ako ima, on će ih odvesti. Užas, strah je bio ogroman. Odmah smo se povukli na rezervne položaje, u zadnji dio dvorišta koje nam je pružalo sigurnu odstupnicu ako nešto pođe po zlu. Bili su to strašni trenuci iščekivanja. Ali nismo ni slutili da za nas tek počinje užas. Nakon 10-tak minuta isti taj cigan je došao na kapiju moga prijatelja i jasno smo čuli kako govori baki "gdje su ona dva zločesta dečka, čuo sam u selu da su najzločestiji pa sam došao do njih", svijet nam se srušio, vrišteći, pobjegli smo kroz grmlje u pravcu groblja kraj kojeg se nalazi Jamača, bara u kojoj smo svi naučili plivati. O Jamači će biti još riječi.Do večeri nismo se vračali kući, na kraju,kada smo se vratili, kamen nam je pao sa srca kada smo vidjeli da su cigani otišli. Prokleta baba, bila je to njena namještaljka, a ja nosim i dan danas tu traumu.

Tih dana preselili smo u novu kuću. U istom selu ali na drugom kraju. Za mene počinje drugi život.