Prvi školski dani poklopili su se sa otvaranjem ugostiteljskog objekta u našoj kući.Bio je to podrum, točiona vina i rakije. Već tih godina sam naučio da se vino mora "često krstiti" (dolijevati voda), ljuta rakija razblažiti, da nebi štetno utjecala na jetru. Klijentela koja je dolazila bila je nadasve reprezentativna, go ološ i pijanac do pijanca. Iz tog vremena ne sjećam se puno detalja osim da je jedna od stalnih mušterija bila baba Rozika koja se redovno olešila od rakije tako da bi pijana pala ispred naše kuće, e tu je po maminom strogom naređenju nastupao moj brat koji je imao zadatak babu ukrcati na taličke (kolica, šukare) i odvesti ju kući. Redovito je babu ukrcavao tako da joj noge budu dovoljno raširene, a pošto baba nije (kao ni mnoge u to vrijeme) nosila gaće, imao je redovitu podršku svojih vršnjaka. Nekada su sa babom znali napraviti i po tri kruga prije iskrcavanja kod njene kuće. Tada još nisam shvaćao zašto to rade. Nakon nekoliko godina, to je postao moj zadatak. Onda sam shvatio.

Podrum nije dugo radio, zbog nezakonitog točenja na malo (na čaše) i plaćenih nekoliko kazni, mama je odlučila otvoriti gostionicu, točnije krčmu. Zvala se "KRČMA KOD POŠTARA". U to vrijeme, muškarci su puno pili.

Moji školski dani tekli su uobičajeno, bio sam odličan učenik iako je moj razrednik i učitelj bio Matija, naš kućni prijatelj, nisam imao posebnih beneficija kod njega, naprotiv.
Matija je volio jako zaviriti u čašu, tako da, u dane kada je imao svoje faze, nismo imali nastave bar dan dva u tjednu. To mu se nije uzimalo za zlo pošto je bio izvrstan učitelj. Bio je i redoviti gost u našoj gostioni tako u dane kada bi ja imao za naučiti neku pjesmicu, bio sam ispitan u gostioni pred svim gostima. Imalo je to i svojih prednosti. Svijetla pozornice obasjavala su me već u ranoj mladosti.

Tv je stigao u našu kuću negdje 1968 godine. Bio je to prvi privatni Tv u selu, radio je kupljen 1962.g., naravno,
prvi radio u selu,peglu, veš mašinu,inkubator to sam već spomenio ali nisam spomenio da su i oni bili prvi u selu, mama je morala imati sve prva u selu.
Tv je donio veliki nemir, najviše je bila uznemirena baka. Nikako joj nije bilo jasno da mi vidimo čovijeka koji čita vijesti na dnevniku, a da on nas ne vidi. Uvijek je govorila "mir djeco, šta će taj čovijek misliti o nama". Mene je baš i bilo briga što će on misliti o nama ali moja sestra Anica, "intelektualka", redovito je pokušavala objasniti baki da on nas ne može vidjeti.
Sestra je krenula u srednju glazbenu školu u Osijek, kupljen je klavir, veliki crni, visokog sjaja. Moj krevet bio je odmah zaglavljem pored klavira. Sestra je marljivo vježbala. Prve dvije godine nije ni otvarala poklopac tipki već je danima tukla po poklopcu olovkom i ponavljala "prva, druga, treća četa" i tako iz dana u dan. Ma jeble te čete, počni već jednom svirati. A kad je počela svirati, bilo je to neslušljivo.
I dan danas smatram da je iz solfegia imala pozitivnu ocjenu samo zahvaljujući meni. Naime, u dane kada je neki od pijanista imao koncert u glazbenoj školi, u koliko bi neko od učenika poveo još nekoga na koncert dobio bi ocjenu više. Pogodite koga je vodila moja sestra. Prvih odlazaka na koncert sam se dosađivao, dobio od sestre pokoju čušku, kad niko ne vidi, ali onda sam pronašao smisao pračenja koncerta. Zanimljivo mi je bilo kako pijanisti dok sviraju tresu i mlate glavom u transu, to mi je bilo cool, samo sam čekao kada će ih udariti infarkt. Ok, ne mogu reći da mi je bilo mrsko ići na koncert, dogovor je bio, koncert, čevapi, kokta.
Sa setrom sam bio prilično povezan, čak mogu reći da je ponekad stala na moju stranu i branila me kada su ostali imali namjeru nadamnom izvršiti genocid, jer to više ne mogu zvati batine.
Posebna veza između nas stvorila se onoga dana kada sam od nje naslijedio lijepi crveni kaput. Bio je to moj prvi kaput. Mama je dala zadatak čika Fišeru (btw. on je od rata živio prvo kod nas, a nakon toga kod djeda i bake) da se na njemu izvrše preinake. Zadatak je bio da se dugmad prebace sa lijeve na, mušku, desnu stranu. Mislim da niti dugmad nisu mijenjali. Govorili su: "ma to je odlično za njega, ni tako od njega neće biti ništa". To sestrinsko nasljeđivanje potrajalo je sve do moje "velike bune" u 7. razredu O.Š.
Nisam bio te sreće da mi kupuju nove stvari, ali i kada bi mi nešto kupili bilo je to 2-3 broja veće uz obrazloženje
" neka, izrast će".

Djed i baka su pričali mađarski, kao i svi starosjedioci sela. Tako smo i mi djeca naučili uz njih taj jezik iako smo ga nerado pričali, naime, moje selo naseljeno je 1948.g. "vlakom bez voznog reda", dalmatincima iz dalmatinske zagore, mahom ljudima iz okolice Sinja. Oni su bili prilično rodbinski povezani, tada jako složni, svi od reda borci NOB-a, a to se rješavalo jednostavo, sa dva svjedoka. Sve je bilo idilično sve dok im država nije počela dijeliti besplatne placeve i zemljišta. Tu su nastali prvi problemi i svađe, tko je bolje prošao, a kad je svađa onda se odaju i neke tajne. Koga je ubola krava, a ne pogodila granata, ko je bio Ustaša itd.
Nisam tada puno toga razumio ali znam da smo mi, djeca, vodili svoje bitke i ratove protiv dalmoša. Mađaroni - Dalmoši. Dalmoši su živili u južnom, novom dijelu sela. Mi smo tamo išli u kino, prikazivali su se mahom partizanski filmovi. Odlazak u kino bio je događaj mjeseca, mi djeca nosili smo male stolice, a odrasli velike stolice. Oni koji su stanovali u blizini bili su u prednosti, kuhala se kava koja se nosila sa sobom u kino, koštice su bile nezaobilazna zanimacija pri gledanju filma. Tarzan! Bio je to prvi strani film koji sam gledao.Nezaboravno.

O školi ne pričam puno i dalje sam redovno nastupao recitirajući pjesmice u gostioni po naredbi mog učitelja Matije.Slavu sam doživio obranivši (paradama) svih pet penala na jednoj utakmici između našeg razreda i razreda iz Čepina, taj moj talenat prepoznale su i neke curice iz razreda, tako da sam jedno vrijeme bio prilično popularan. Ta popularnost nije dugo trajala. Pronevjerio sam, kao razredni blagajnik, lovu za "Modru lastu" (tadašnje dječije novine). Zapravo, gledajući neki kaubojac, čvrsto sam odlučio, kada porastem biću kauboj.Intenzivno sam vježbo kaubojski jezik. Ham, švam, gam "ruke u vis", uvijek sam bio pozitivac, Guljo je bio odmetnik, a jesam ga mlatio i ubijao, dnevno po 10-tak puta.
Kupio sam parama "Modre laste", pištolj sa koricama od Deze, koji je bio majstor za te stvari, u jedne hlače uvukao sam žicu na kraj nogavica, namjestio noge u položaj O, hladnog i opasnog pogleda, sa rukama spremnim na potezanje šetao sam po kući, pričajući kaubojski.Je, tada sam prvi puta shvatio značenje izreke "sve što je lijepo kratko traje". U toj mojo opasnoj šetnji naletio sam na mamu koja je već dobila informaciju o mojo kupovini od "cinkaroša" moga brata, a kad je još vidjela šta sam napravio sa hlačama (za crkvu), veselje je bilo na vrhuncu. Ma, nisu meni bile problem batine, već to, što je to trajalo u par činova. Prvo batine, pa mamina galama, nabrajanje moje cijele obitelji na koga sam, pa opet iziritirana, udri po meni, pa njen plač, pa opet batine, to bi trajalo po par sati. Kao sredsvo "finog odgoja" izmjenjivala bi žnuru od pegle, šlauf od veš mašine, a najgori je bio ceker od pletene špage. Uuuuu, to je vražje bolilo.
Taj dug za "Modru lastu" odrađivo sam duže nego da sam opljačko neku banku. Sve beneficije (kao da sam ih i imao) bile su mi ukinute, tako da sam sve više vremena provodio u društvu djeda ( baku nisam baš puno volio, bila je škrta, a loše je i kuhala).

Bratova sreća i likovanje nije dugo trjalo, on i njegov prijatelj Tamba (sin mog učitelja Matije) uhvaćeni su kako na patikama imaju zaljepljeno ogledalce i vire mladoj učiteljici pod suknju, a i nekoliko dana prije toga šlahtali su neke cure iz razreda po sisama. Učiteljica je pozvala mamu ( škola je preko puta naše kuće), mama je za svaki slučaj ponijela žnuru od pegle. Bilo je veselo, ispičila ga je pred cijelim razredom.Kao nagradu, toga je popodneva morao odvesti staru i pijanu Roziku kući u taličkama. Ne sjećam se položaja Rozikinih nogu.

Sestra je i dalje išla u glazbenu školu, ja sam sa njom odlazio na pijanističke koncerte, tu i tamo u kazalište (kad niko nije htio). Baka ( ova omiljena), molila se svakoga dana po 5 puta, danas mislim da se molila da sestra jednog dana ipak prosvira na klaviru, pa da može umrijeti u miru božijem. Umrla je nakon nekoliko godina, upravo je nekako i u to vrijeme sestra prosvirala. ( joooj, ubiće me).

Brat Buco spremao se tih dana u novi život, odlazak na policijsku akademiju u Sremsku Kamenicu (pored Novog Sada).Bio sam radostan.On ode, sestra u školi po cijeli dan, uživancijaaa. Yes brus, samo sam dobio više zaduženja, a ostao sam jedini kojeg se krivilo za sve loše što se dešavalo. Naravno, kada je brat otišao cijela obitelj i šira familjija plakala je danima, a onda su počela stizati njegova "srce cijepajuća pisma", o hladnim noćima na straži, o očima koje ga promatraju iz mrkle tamne noći, pa jebote kao da je otišao u Vijetnam (tada je tamo bio rat),a ne u školu. Naravno nastalala je uzbuna, štrikale su se fusekle (debele čarape), slale pare na veliko, ejjj, isfoliro ih je (a i mene). Na sam spomen njegova imena svi su padali u bed. Ja sam i dalje bio "pušač".

Lijepi trenutak u to vrijeme bio je Solex. Bicikli sa pomočnim motorom na prednjem točku. To je tata kupio da mu bude lakše raditi posao poštara (pismonoše).Ali pošto ga je kupio u jesen, kad god bi padala kiša, nije ga koristio. Tada bi ga ja kradom izvezao i vozao se. Jedno je vrijeme tata gunđao da motor previše troši goriva. Mic po mic ja sam prisvojio taj motor, bio je coool. I danas kada odem u Trst ( tamo ih još ima) i vidim Solex vratim se u djetinjstvo.

Pošto sam tada već navršio 10 god. često sam sa djedom išao po vašarima (sajmovima), volio sam te trenutke. Nakon uspješne kupoprodaje, slijedio je odlazak pod šator gdje je cajka sa dubokim dekolteom zabavljala goste. Djed bi sa ponosom naručio "za moj unuk čelapčići, a za mene karmenadle i špricer i jedan kokta za unuk".
Po tri dana sam nosio čačkalicu među zubima samo da bi me pitali što sam tako fino jeo.Ti odlasci na vašare bili su nezaboravni, moralo je proći dosta vremena da shvatim da su me sa djedom slali samo zato da nebi potrošio sve zarađene pare, na tamburaše. Naravno, po povratku, baka nikada nije bila zadovoljna, mislim čak da joj djed i nije predavao sve pare od kupoprodaje, imao je on uvijek svoj crni fond.
Na tim putovanjima pričao mi je o svojim ratovanjima i bitkama iz I svj. rata. Dali su bile istinite, neznam, ali gutao sam svaku njegovu riječ.

U to vrijeme na Tv-u počeo se prikazivati crtić Fred i Barni. Ne sjećam se tko je dobio nadimak Barni, ali ja sam postao Fred, taj me nadimak prati do danas.

Bile su to godine kada se u meni počeo buditi muški nagon. Na curama sam počeo primjećivati da su im majice sve uže. Moji prijatelji Stipe, Bas i ja počeli smo se intenzivno družiti. Oni su bili malo stariji tako da je njihov interes za suprotni spol bio i očitiji.

Gugica je već išao u ugostiteljsku školu u Osijeku, učio je njemački i engleski.Pričalo se da je Nadi (vrlo zgodnoj curi, koja je ujedno bila sestra njegovog prijatelja Mike) rekao " I love you". Ta rečenica se ponavljala među curama iako mnoge baš i nisu znale što znači.
Moja generacija o sexu znala je nešto, teoretski, praktično baš i ne. Spas od totalnog neznanja došao je u vidu "dobrog duha" Jajara. On se "intenzivno" družio sa izvjesnom gospođom Fosnom, bliski susreti dešavali su se u večernjim satima na travnjaku školskog igrališta. Neznam točno ko? Mislim Bas, ugovorio je sa Jajarom da, ako skupimo lovu za pivo, možemo sa pristojne udaljenosti, gledati njihov "bliski susret".
Činjenica je da u tom mrklom mraku nismo ništa vidjeli osim dvije sjene koje se hrvaju.Fosna bi povremeno i vrisnula, stariji su objašnjavali da to ona uživa, sve dok jednom nismo čuli kako viče na njega "budalo šta me štipaš".

Završio sam četvrti razred. U kući se na veliko pričalo kako ću ostatak školovanja nastaviti u Osijeku, iako je škola bila preko puta naše kuće. Razlog? Učenje engleskog jezika. Moš mislit, svima je odjednom stalo do mog obrazovanja. Zar dva intelektualca u kući nisu dovoljna?
Kasnije sam saznao da se mama počupala sa ženom direktora škole, Marijom, ja sam bio kolaterarna žrtva. Ustajanje u 6,00 h, autobusom prepunim putnika svako jutro u Osijek, škola, povratak u kasnim poslijepodnevnim satima. Užas. Ali, engleski je engleski. Jebal vas engleski, dajte mi ruski. Danas ko priča ruski, zlata vrijedi.

Oduvijek sam bio prilično uporan u svojim naumima. Teško me je odgovoriti kada si nešto utuvim u glavu.
Toga proljeća u goste nam je došao Lacika Fridri, bratić moje mame, naš poznati hrvatski trubač. Došao je u neke svatove i ponio trubu. Čuvši ga kako svira, odluka je pala, biću trubač kao i moj ujak. Navalio sam na mamu i sestru da me upišu u glazbenu školu. Nisu htjele ni da čuju, al kako rekoh, kad ja nešto naumim onda.....
Napokon su pristale. Za prijemni morao sam otpjevati jednu pjesmu i naučiti notnu skalu. Nije mi to bio problem i mutav bi za tih godina naučio na klaviru odsvirati i otpjevati notnu skalu bez greške. Problem je nastao u odabiru pjesme koju ću pjevati na prijemnom.Sestra je predlagala neku dječiju pjesmu, ja sam htio pjevati od Crvenih Koralja "za moj život mnogo značiš draga", fina, lagana pjesma, ali ne, u odluku se umiješao moj brat koji je inzistirao da otpjevam koračnicu "mornari hrabri ko legende glas". Jebote tu pjesmu pjeva cijeli mornarički zbor pa i oni nekad pogriješe.Kompromis smo našli u pjesmi Arsena Dediča- "Kad bi svi ljudi na svijetu".
Došao je i dan prijemnog ispita. Otpjevao sam pjesmu bez greške (čak sam i zaplesao) kao i notnu skalu, ali, ali na kraju su mi rekli da dođem za par godina pošto sam počeo mutirati. Pa jebote nisam ja na prijemnom za pjevanje nego za sviranje trube. Sada mi je jasno zašto su se mama (a i sestra) intenzivno nešto došaptavale sa komisijom. Mom razočarenju nije bilo kraja Btw., u školi sam naredne četiri godine u zboru pjevao prvi sopran
( visoki ženski glas). Toliko o mom mutiranju.

Kirbaj je u to vrijeme bio najznačajniji društveni i kulturni događaj. U te dane mi djeca dobijali smo lovu od rodbine. Planovi su bili veliki. Kupiti sat,naočale (sve plastično), pojesti slastice, odigrati "karike na marike", voziti se na ringišpilu, pojesti sladoled kod drugog Sulje (Suljo-slastičar, svi su nazivani jednim imenom- Suljo ma kako se zvali) i naravno otići popiti koktu. Noćima pred kirbaj maštalo se o svemu tome.

Jutro na dan kirbaja, buđenje u svitanje, iščekivanje prvih rođaka, žene ubrzano kuhaju, danima su se pekli kolači, te noći su se u pekari pekli odojci.Dok su se hladili, neko je maznio i pojeo rep i uši.Svi se pitaju tko, sumnjičavi su pogledi upereni u mene. Pa ja sam već UHVAĆEN NA DJELU, nekoliko puta, ubijte me al ja ne priznajem. Ulijeće prva lova, gibam u selo na kirbaj, prva stanica, rulet,Zvijezda, Dinamo, Hajduk, Partizan, gledam procijenjujem. Frajer dobija dva puta, ne poznajem ga. Odlučim i ja oploditi lovu. Stavljam sve na Dinamo. Paf, pušiona, dobio Partizan. Vračam se kući razočaran, tješim se, tek je počeo dan. Nikad više rulet, karike na marike su prava stvar, tamo mogu baciti na rudara (5.000), vježbao sam od prošlog kirbaja, ide me, dobar sam. Dolaze novi gosti i nova lova. Trčeći odlazim u selo. Kupujem karike za marike. Siguran sam u sebe i dobitak. Bacam na šampanjac (10.000), crvendać, skoro sam nabacio kariku na grlić boce, bacam ponovo i ponovo i ponovo.Ništa. Potrošena je i ta lova, razočaran vračam se kući. Ovo je repriza od prošle,predprošle i mnogih godina u nazad. Dan prolazi, nema naočala,sata, ringišpila. Stiže ponuda,"mali vozi ringišpil 5 puta, jedna vožnja badave". Penjem se po masnom dječijem ringišpilu i ko Samson hodam u krug, odvezao sam već 6 vožnji a ringišpilaš ne da dolje, nije još pronašao gologuza kao ja da me zamijeni.Uporan sam da siđem,dobijam jednu gratis vožnju i nogom u tur, gužva je, ljudi čekaju s lovom da im se djeca provozaju. Suznih očiju gledam na veliki motorni ringišpil,oooo kako taj samo visoko leti.
Ojađen, mastan, prljav odlazim kod Sulje, "može jedan sladoled na dug"? Sažalio se i dao mi sladoled, ajd neka, kirbaj baš i nije propao do kraja.
Gladan kao vuk vraćam se kući, pomisao na krem šnite tjera mi sline. Pitam mamu mogu li dobiti kremšnitu, a ona kaže, "čekaj da gosti uzmu prvi pa ćeš ti dobiti".Gledam goste, gledam kremšnite, nestaje jedna po jedna, tepsija se prazni, ostale su još tri, pa dobro meni dosta: Jedan od gostiju,žderonja, dabog da mu prisjelo. Uzme pred sebe cijelu tepsiju i kaže "idem ja ovo pojesti da se ne baci,baš volim ove sa kraja", "volim i jaaaaa" dreknio sam. E to mi je bila velika greška. Mama me natukla ko vraga, da sam osramotio obitelj, da se ponašam kao divljak koji nikada nije jeo kremšnite, da sam ovo i ono. Otišao sam spavati,prljav,mastan i gladan u suzama.
Jebeš takav kirbaj.

Suljo je bio važna karika u našem odrastanju. Dva puta dnevno, na biciklu, prolazio je selom uz povike "sladoled friški med", to je bio trenutak uzbune. Sladoled se mogao dobiti samo na dva načina ili lova ili jaje. Love nije bilo, a jaja, jaja je bilo ako ih ukradeš. Bilo je druže snađi se.Ustajao sam u cik zore da si osiguram nekoliko jaja prije nego se baka probudi. Naravno, to je trajalo jedno vrijeme. Pa, kokoši slabo nesu, pa lasice kradu jaja. Lopov kad tad dolija, tako sam dolijao i ja. Bilo je vatreno i bolno.
Do jaja se moglo doći samo na onim mjestima na kojima ni baka ne može prići. E to su bila opasna mjesna, ali jebeš opasnost. Bio sam izranjavan kao da sam se vratio sa "Bitke na Sutjesci".
U dane kada koke nisu nosile jaja, kod Sulje sam imao otvoren račun. On je sam određivao limit. Kada bi se zadužio za desetak jaja, tada bi rekao "abe komšija, puno duguješ, kad vratiš dug idemo ponovo". Bio je gori od današnjih banaka. Imao sam noćne more. Pod hitno sam morao proširiti tržište potrage za jajima. To nije bio problem, problem je bio što je bilo puno takvih kao ja, a tržište malo. Pao je prijedlog,"može kokoš za dug". Dug je jednim potezom bio otplaćen. Krivac za nestalu kokoš bila je lisica, nju sam osobno vidio kako se šunja oko kuće.