Bas, Stipe i ja svakodnevno smo putovali u Osijek u školu.Bas je učio za autolimara. Njegov majstor zvao se Gojko, zet u našem selu,pjesnik, volio je Jesenjina, bio je subotar (vjera koja koristi subotu kao tjedni sveti dan).Već prvoga dana među njima došlo je do nesuglasice.Pitao je on Basa zna li neku pjesmu, Bas mu je odgovorio da ih zna puno, a kad ga je Gojko pozvao da mu "ispiijjeva" jednu,Bas ga je pitao hoće li narodnu ili zabavnu.Tu su se među njima odnosi znatno poremetili.
Jutarnji autobus dolazio je u Osijek oko 7,30, prva kino predstava bila je u kinu "Zvečevo" u 10 h, na programu su često bili "špageti westerni", a nekako tih dana bila je otvorena i osmerostazna automatska kuglana. Svakoga jutra bili smo u dilemi, ići u školu,kino ili na kuglanu. Odluka je mogla pasti samo bacanjem novčića, ako je pismo idemo u kino, glava, na kuglanu, a ako novčić ostane u zraku, idemo u školu. Često smo koristili tu metodu odlučivanja.
Na taj način, propagirali smo "zdrav duh u zdravom tijelu" i "djeco učite strane jezike".
Razrednik i učitelj glazbenog odgoja bio mi je Horst Medić, vrstan pedagog i glazbenik.Svirao je desetak instrumenata i vodio Tamburaški orkestar "Pajo Kolarić". U meni je otkrio pjevački talenat tako da sam odmah upao u školski zbor, pjevao sam prvi sopran. Bio sam njegov obožavani učenik, prikrivao je sve moje nestašluke i izostajanja.
Negativac u školi je bio direktor škole i tajnik škole. Direktor Petar imao je sve ovlasti da me "fino odgaja", ovlasti je dobio od moje mame.
Tajnik škole, ne sjećam mu se imena bio je teški parazit, parazit sa identičnim ovlastima "finog odgoja". Njega sam mogao kupiti vrlo jednostavno, par kesica čvaraka, pokoji struk krvavice i kobasice i naš odnos je bio čak i prijateljski.
Petra se nije moglo kupiti, bar sam tako tada mislio.
Moj styling se nije puno izmijenio, "modni mačak" i dalje je bila mama. U to vrijeme hit su bile rifle. Ko je imao rifle bio je frajer. Nabavio sam ih i ja, više se ne sjećam kako ali se sjećam da sam, prvi puta kada sam ih obukao imao žestoku svađu sa mamom i bakom. Sa bakom sam se još i mogao svađati, sa mamom, hmm, teško. Baka je tvrdila da samo BITLUSI nose takve hlače. U to vrijeme, za starije Beatlesi su bili nešto vrlo negativno. Gledajući njihove snimke i fotografije iz toga vremena, ne kužim zašto. Da bi nosio rifle, morao sam ih sakriti u torbu, otići kod djeda i presvući se i tako je to trajalo i trajalo, sve dok se u istom busu nismo zatekli i mama i ja. Rifle od tada više nitko nije vidio.
Negdje u 7. razredu podigao sam veliku revoluciju. Odbio sam i dalje nositi sestrine kapute. Tih dana u školi se održavala čajanka. Bio sam zasigurno najbolji plesač u razredu i to je bila prilika da malo žešće stisnem Helenu, curu iz moga razreda koja mi se jako sviđala. To što sam bio dobar plesač mogu zahvaliti mojo sestri.
Konačno sam dobio prvi novi kaput u životu. Crni skaj, metalne kopče, sjajio se ko pasja kesa. Najjeftiniji, bolje da ga nisam ni dobio. Užas. ali dobro, sve je bilo bolje nego nositi sestrine, prerađene kapute.
Odlazak u školu sve mi je teže padao, biologija,kemija,fizika,domačinstvo- fuj. Engleski, nisam ništa kužio,bez veze. Moja sestrična Jasmina pokušala mi je dati par satova instrukcija iz engleskog, vrlo brzo je odustala i proglasila me izgubljenim slučajem, bez mogučnosti pronalaska.
Da nebi bilo, bilo je predmeta koje sam volio, matematiku,hrvatski, tjelesni i veliki odmor.
Borba za vođu čopora bila je svakodnevna, bile su to pubertetske godine kada se iz tijela luče razno razni mirisi, curice su bile vrlo osjetljive na to. Optužbe, smrde mu noge i slične bile su svakodnevne, više se nismo ni obazirali na to, imale su one i svojih briga, počele su im sise rasti što smo mi svakodnevno revno bilježili. Moj prijatelj Petko i ja zauzeli smo pozicije u zadnjim klupama da bi cjelokupnu razrednu zajednicu imali pod kontrilom. Naš razred je bio mješoviti, pola rusi, pola englezi, tako da tri dana u tjednu nismo imali prvi sat. E tu je bila greška. Što radti za to vrijeme?
Direktor Petar imao me na piku od prvog dana. Bio je ljevak, pamtim to po šamarima koje mi je dijelio, bio kriv ili ne ( dobro, u večini slučajeva sam bio kriv). Imao je blagoslov moje mame "samo ga vi natucite ako ne bude dobar". On je to obilato koristio. Trajalo je to sve do negdije pred 29.11., tadašnji dan republike. Imao sam četiri čvrste jedinice, hrpu neopravdanih. Na tretmane "finog odgoja" redovno sam išao kod Petra, gadila mi se škola.
Jednoga jutra kasnio sam na sat engleskog, znajući da Petar lamunja po hodnicima škole nebi li negdje našao nekog učenika izbačenog iz razreda, odlučio sam do razreda doći hodnikom koji prolazi pored dvorane, odmah na kraju tog hodnika nalazio se i kabinet engleskog, bila je to već, više puta prokušana metoda. Izlazeći iz hodnika bio sam samo koji metar do kabineta, dijelio me samo ugao. Oduvijek sam bio oprezan, (pa prošao sam ja školu kauboja i indijanaca).Provirivši iza ugla vidim direktora Petra kako gura glavu među sise učiteljice engleskog. Promatrao sam taj fajt minutu, dvije, a onda me primjetila učiteljica koja je prevrtala očima preko Petrovog ramena. Naglo je odgurnula Petra koji u prvi mah nije shvacao o cemu se radi, a kad je shvatio, shvatio sam i ja. Učiteljica je brzo kopčala grudnjak i košulju, a ja sam već bio u Petrovim velikim šakama. Kuku majko al me išamaro, ma sve bi mu ja oprostio da me na kraju nije uhvatio za pas i šutom u guz ubacio u razred. Sve cure su to vidjele. Bila je to njegova velika greška. Plan je bio, nesjećam se koji, al ružan.
Na velikom odmoru po mene je došao dežurni učenik koji mi je rekao da me zove direktor. Frka, znao sam da slijede teške batine, telefonski poziv mami, pa batine kod kuće, 1 iz engleskog, dobro to sam već imao zacementirano.
Kada sam pokucao na vrata kabineta direktora, po dobrom starom običaju, on bi otvorio vrata, opalio mi s lijeva i desna šamar, pitao me šta sam napravio, pa nova dva šamara, malo galame, pa dva putna. Tako je to bilo u redovnim situacijama.
Ova je bila čini mi se vanredna. Nakon što sam ušao u kabinet, Petar je sijedio za stolom, opa, razlika derastična.
Nakon što mi je rekao da sjednem počeo mi je objašnjavati da on shvaća moje probleme, da će mi on od danas pomoći, da ja mislim da sam u hodniku nešto vidio ali sam krivo vidio, da je učiteljici engleskog pozlilo, a da joj je on davao prvu pomoć i još more bljezgarija.Da, u koliko o tome budem šutio i nikome ništa ne budem govorio on može puno toga napraviti dobroga za mene. Da neće zvati moju mamu i bla bla bla. Na kraju me pitao, "možeš li zaboraviti šta si vidio"?. Ja sam ga pogleda hladno, očima Wayat Erpa "Neznam o čemu pričate", bio sam ponosan na sebe. Ipak nisam uzalud pročitao na stotine romana Wayat Erpa. Zagora,Kapetan Marka.
Drastične razlike, u mom statusu u školi, bile su već sa prvim satom engleskog jezika, pisao se diktat, učiteljica je počela diktirati: "naša škola ima nogometnu momčad, vratar naše nogometne momčadi je ", tu je pogledala u ostale učenike, svi su u glas rekli "FRED", bila je kao jako iznenađena, funjara stara. Naravno, na sljedećem satu moj diktat je bio odlično ocijenjen i javno pohvaljen, tada me zaista krenilo u školi. Odnos mene i Petra bio je idiličan.S vrata mi je skinio i parazita tajnika, nisam više morao nositi čvarke i ostale delicije.
Krčma "kod poštara" dobila je novu poluautomatsku kuglanu.Poluautomatsku u smislu, ti baciš kuglu, automatski ja, kao postavljač čunjeva, postavim iste i rukom ti vratim kuglu kroz žlijeb koji ima kosinu.
Bila je to prva betonska kuglana na 9 čunjeva. Otvorena je "Nagradnim kuglanjem", pet hitaca na čiščenje. Prva nagrada: pečeno prase, druga gajba piva i treća litra Badel konjaka. Obično bi na kraju sastavili sva trojica svoje nagrade pa sa cijelim društvom sve to pojeli i popili. Oni koji nisu u tom učestvovali rekli su da je sve to obična namještaljka, a drugi su rekli da je sve bilo pošteno.
Gradnjom kuglane počelo je i moje samofinanciranje. Svake večeri kuglalo bi se za novce, takozvane "šnjure". U jednu kutiju svi bi stavljali po npr. 100 dinara, onaj koji u tri hitca sruši najviše čunjeva nosi sve, a postavljaču čunjeva daje 100 dinara. Taj postavljač, u večini slučajeva bio sam ja. Puno puta, upravo ja sam odnio najviše para. Kada bi se kuglači malo ponapijali onda sam se i ja uključivao u "šnjure". Buđet mi se drastično poboljšao.
Bilo je tu i razno raznih smislica, sijalice od 100 w nisu baš najbolje osvjetljavale cijelu stazu, ponekad je koja sijalica i izgorila tako da je postavljač bio osoba od povjerenja svih, pogotovo onih za koje je kratkim štapom ručno porušio koji čunj.
Odluka je pala. Sestra i ja idemo u podstanarstvo u Osijek. Tada su nam se roditelji prvi puta rastali.Mama je otišla na rad u Nizozemsku. Brat je još bio na Policijskoj akademiji. Iznajmljen je stan , stan sa klavirom, zapravo jedna soba. Vlasnici su bili "krem dela krem", sin liječnik, kći profesorica, gazda umirovljeni liječnik. Izdavali su još jednu sobu, u njoj je bila Marina, studentica, mala, zgodna crnka koja me, valjda, u nedostatku brata, jako voljela.Vodila bi me u kino, zoovrt, korzo. U Marinu sam bio zaljubljen do ušiju. Jednoga dana vračajući se iz popodnevne školske smjene, naletio sam na Marinu, kako se sa nekim tipom ljubi u haustoru.Bio je to užasan trenutak za mene.Cijeli svijet mi se srušio.Za Marinu više nisam htio čuti. Ni poziv na kolače i čevape nije me mogao smekšati.
A kada ja nekoga odbijem za čevape, tada sam stvarno ljut.
Održavalo se veliko finale školskih zborova u Zagrebu, imali smo velike šanse da pobijedimo.Pjevali smo jednu uspavanku, sjećam se da je moj visoki glas bio vrlo bitan. Muški su morali kupiti plave hlače, bijelu košulju i imati leptir mašnu. Mama je obečala da će sve to poslati. Stiglo je u zadnji trenutak, jedino mi je pasala leptir mašna, sve ostalo bilo je malo.Narastao sam u tih 6 mj. koliko me nije vidjela. Pomoći, a ni para nije bilo da se kupi ponovo. Učitelj me morao, zbog nedostatka plavih hlača (košulju mi je neko posudio), preseliti među baritone. Nismo pobijedili. Neko je rekao da sam ja kriv. Da sam ostao pjevati sopran sigurno bi pobijedili. Bio sam tužan i osramoćen.
Oduvijek sam bio "dinamovac", čak sam si šibicama na podlaktici izribao slovo D. Dugo se vidio taj ožiljak, ali kada su igrali N.K. Osijek i Dinamo, navijao sam za Osijek. redovito sam išao na utakmice, preskakao ogradu, derao hlaće.Bio sam ponosan na to da je u ulici u kojoj sam stanovao živio vratar Osijeka Pavo Majer i Ivica Grnja.
Dolazak Dinama bila je fešta, taj dan se redovito bježalo iz škole na tekmu. Uzimali autogrami dinamovaca. Naravno, ti autogrami završavali su u nakoliko kopiranih primjeraka i preprodavani "štreberima" koji se nisu usudili pobjeći iz škole taj dan.Neopravdani sati, pokoji šamar, ma jebeš to, tekma je tekma.
Ekskurzija, 8. razred. Odlazak u Veliku na nekoliko dana. Razrednica mi je tada bila gđa. Magda Dupor, istinska dama. Bio sam drag toj ženi, pomagala mi je uvijek kada sam upadao u bezazlene nevolje. Jedno vrijeme je bilo aktualno da me presele u neku drugu školu, ona se energično suprostavila tome.
Boravak na ekskurziji bio je za pamćenje. Od strane razrednice proglašen sam za učenika sa najljepšim manirima,da se najbolje služim priborom za jelo, da sam najpristojniji itd.
Ta ekskurzija ostala je u sjećanju još po nečemu.Djevojka po imenu Ančica i ja počeli smo hodati. Jedno popodne pobjegli smo sa bazena u Velikoj i cijelo popodne smo se ljubili, na trenutak sam pomislio da ću pasti u nesvijest. Zaboravljo sam uzeti zraka.Drugi dan oko usta oboje smo dobili prišteve. Povratkom sa ekskurzije, ubrzo mi je uvalila nogu. bila je to prva noga u nizu.
Zadnji su dani škole. Priprema mnogih za srednjoškolsko školovanje. Svi prave neke planove. Ja planova nemam.
Postajem buntovnik, skladam pjesmu za završetak osmogodišnjeg školovanja.
Glazba: "Lenjinov posmrtni marš"
Riječi:
kad svršimo školu
taj prokleti dan
za nama će žaliti
nastavnički zbor
idiota hor
vijence će nositi štreberi svi
a mi dovoljnaši
slavu slaviti
sa tugom vas pratimo
u hladan grob
svaki bugeraš je
pobunjeni rob
Tih dana obitelj se potpuno raspala. Slijede moji novi ratovi i nove bitke.
Post je objavljen 10.11.2011. u 14:35 sati.