Bio je to petak 16.svibnja, vrijeme 17,45, trenutak mog rođenja (bar su mi tako rekli).Niko nije bio baš previše sretan, 5 godina nakon rođenja brata i 7 godina nakon rođenja sestre . Kažu,desilo se, bože moj.
U trenutku izlaska na svijet imali su još jednu priliku da me se riješe,naime, rodio sam se onesviješten,dlakav i mastan.Neki su babici predlagali, "pustite ga nek ide s milim bogom", "ni tako od njega neće biti ništa".
Ta će me rečenica pratiti kroz cijelo moje djetinjstvo.

U to vrijeme svi smo imali jednako djetinjstvo.Moj otac bio je poštar. Obnašao je tešku i nadasve odgovornu funkciju.Svako jutro u svitanje zore pješke je poštanskom dvokolicom morao otići na 3 km udaljen željeznički kolodvor preuzeti poštu i pakete sa ranog jutarnjeg vlaka,sve to dogurati, razvrstati i podijeliti u tri sela. Sve je to obavljao pješice sve do 1963.g. kada je dobio bicikli, bila je to fešta. Tih detalja se baš i ne sječam najbolje ali ostalo mi je u podsvijesti da je zabranjeno prići tom biciklu.
Pošta je tada, a i danas, smještena u velikom Kaštelu koji je nekada bio vlasništvo jednog od "švabskih židova" kojih je u mom kraju bilo nekoliko do II svjetskog rata.Tu je bio smješten, Matični ured, seoska Zadruga te 5 stanova. U najvećem i najljepšem stanu živila je obitelj šefa pošte koji je imao 2 sina, Vlado i Zvonko i sestra Vesna, oni su bili generacija moga brata i sestre. Njihova majka teta Mara radila je kao blagajnica u seoskoj zadruzi. Mi smo živili u stanu do njih, a do nas stanovala je učiteljica Mila, pored nje obitelj moga prijatelja Brace, čija je majka također bila učiteljica. U poslijednjem stanu živio je čika Zdravko sa obitelji, mislim da su imali jednu kćer.
Zapravo, Braco i ja, kao najmlađi bili smo u velikoj prednosti. Tulumarili smo po cijele dane obilazeći komšiluk tražeći da nam ispeku palačinke. Najslabija karika bila je učiteljica Mila koja nikada nije odbijala naše molbe
(čitaj suze).
Susjed Zdravko bio je stari mangup koji nas je nagovarao na nepodobštine. Tako nas je jednom, imali smo oko 3 godine, nagovorio da odemo loviti zeca. Objasnio nam je da je to vrlo jednostavno, zecu treba samo staviti soli na rep i on odmah legne i preda se. Naravno, već u cik zore, Braco i ja krenuli smo u akciju, kada smo se vratili u kasno poslijepodne u selu je već bila uzbuna. Toga dana fasovali smo i vanredne batine. Bila je to tada redovna metoda "finoga odgoja". Te metode pratile su me još puno godina.

Teta Mara, supruga čika Ljube, šefa pošte bila je energična i vrlo draga žena, stravstvena pušačica, bio sam njen mezimac i uvijek me držala u krilu, umjesto bombona redovito sam dobio da povučem koji dim.Mogu reći da sam prvi puta propušio sa tri godine. Kako su u to vrijeme bile moderne suknje tkzv. šosevi, a da bi ja dobio koji dim morao sam mladim damama i gospođama dizati suknje, naravno na njen nagovor. Mama baš i nije imala smisla za taku vrstu šale ( i njoj sam jednom, na nagovor, digao suknju) pa sam redovno bio "fino odgajan", naravno tom "finom odgoju" redovno se znala pridružiti i moja sestra (kao, sramotim ju), a i brat ( nikada nisam razumio zašto i on). Muški dio populacije bio je na mojoj strani ali u metode odgoja nisu se baš puno miješali.
Već kao trogodišnjak odlučio sam što želim biti kad odrastem. Odluka je bila jasna, "kočijaš". Naime ljubav prema konjima naslijeđena je od moga djeda (očev otac). On je bio trgovac konjima, obilazio je sajmove, najčešće onaj u Đakovu gdje bi kupio mršavog konja, hranio ga dobro mjesec, dva, nakon toga bi ga prodao i kupio novoga. Na djeda i sajmove vratiću se kasnije.

Odluka da budem kočijaš rodila se negdije 1961.g., naime te godine moji roditelji su odlučili početi graditi kuću na parceli koju im je poklonio moj djed,a nalazila se u blizini djedove kuće. Djed i ja, svakoga dana prevozili smo njegovom zapregom, ciglu na gradilište sa ciglane, uz nas to isto je radilo i još nekoliko "furmana" koji su bili angažirani od strane mojih roditelja. Taj posao mi se počeo jako sviđati, tako da sam inetenzivno počeo štediti da si kupim bić u trgovini koja se nalazila u susjedstvu. Šef trgovine je bio čika Duško, svi su govorili da vara.Odlazio sam svakodnevno po nekoliko puta u trgovinu i gledao bićeve koji su bili obješeni na čavle, razlog svakodnevnog odlaska u trgovinu nisu bili samo bićevi već i bomboni koje se moglo dohvatiti ispod polegnutih tegli.Nisam to smatrao krađom, za mene je to bila nadoknada za njegove "prevare". Jednom sam ga pitao, već kao odrasli mladić, dali je on znao da mi uzimamo bombone ispod tegli, na to samo se nasmijao "zar ti misliš da meni može ispasti toliko bonbona, naravno da sam vam ja te bombone namjerno tamo stavljao".

No vratimo se mi mojo odluci da budem kočijaš. Svakog dana odluka je bila sve jača. Moj buđet se dolaskom kirbaja svakoga dana povećavao tako da je došao i dan kada sam imao dovoljno love da kupim bić (ili kandžiju). Taj dan se poklopio sa velikim spremanjem za nadolazeći kirbaj. Mama je, između ostalog, ofarbala hoklice (stolica bez naslona), sjećam se, noge hoklice bile su ofarbane u bijelo, a sjedalo u zelenu boju.
Naravno, oduvijek sam imao bujnu maštu, tako da su stolice postale konji i to ne par konja već četveropreg.Povezao sam kajase (kaiševi kojima se upravlja konjima- kajasi) i tako sam u mašti obilazio sve znane i neznane puteve, odvezao se i do Osijeka, no uživanje u "vožnji" nije dugo trajalo. Opet sam fasovo i to dobro. Isprobala je mama novi bić na meni, još dugo sam nosio masnice po nogama. Najgore me je tek čekalo, morao sam bić vratiti u trgovinu, bila je to teška kazna. Naravno i novac koji sam dobio od povrata bića bio mi je oduzet.
Tom kirbaju sam se toliko veselio i bilo je evidentno da će za mene biti tužan, bez bića, bez love. Spas je stigao u vidu moga bratića Joleta koji mi je donio na poklon drvenog konjića na ljuljanje. Bol je postala manja.

U to vrijeme, imao sam još jedan problem, alkohol. Naime obožavao sam piti rakiju. Gdje god, u bilo kojo prilici, kada bi se domogao boce rakije, ja bih potegao gutljaj. To je bilo primjećeno od strane obitelji tako da se boca (koju je morala imati svaka kuća u slavoniji) od mene skrivala na neko skrovito mjesto. Jednoga dana cunjajući po kući iza ormara primjetio sam bocu, u sekundi sam popio nekoliko gutljaja, ali to nije bila rakija, to je bio petrolej za petrolejsku lampu (bile su to godine kada je često nestajalo struje pa je svako domačinstvo imalo i alternativnu rasvijetu).Sva sreća, moji su bili kod kuće, sjećam se da su u mene nalijevali mlijeko samo da bi iz sebe izbacio petrolej. Od toga dana ne pijem više rakiju. Što sam pio pio.

I dan danas kada prolazim kroz Pitomaču, mjesto sa večinskim stanovništvom roma (cigana), osjećam nelagodu, a to je još jedna trauma iz djetinjstava. Naime, babe u selu, kada god bi bili zločesti, prijetili bi nam se da će nas, kada dođu, odnijeti cigani. U ta vremena cigani su često dolazili i prolazili kroz naše selo.O njima i njihovom načinu života ispričano nam je puno, ne lijepih priča, tako da smo,od njih, imali veliki strah.
Moj susjed Janika i ja bili smo godišnjaci i često smo se igrali zajedno, nismo bili zločesta djeca, bili smo samo, malo življi, danas takvu djecu zovu "hiperaktivna djeca".
Taj dan nikada neću zaboraviti, bilo je proljeće. Već u jutarnjim satima u naše je selo stigla karavana cigana i zaustavila se u centru sela. Baš pred prijateljevom kućom. Strah se uvukao u nas, kroz rupicu na ogradi promatrali smo šta rade, procijenjivali među njihovom djecom dali je neko od njih oteto (ukradeno). Tresli smo se od straha. Jednog trenutka njegova baka je otišla do jednog starijeg cigana i nešto sa njim razgovarala.Nismo mogli čuti o čemu pričaju. Kada se vratila, rekla nam je da se stari cigan raspitivao ima li tu zločeste djece, ako ima, on će ih odvesti. Užas, strah je bio ogroman. Odmah smo se povukli na rezervne položaje, u zadnji dio dvorišta koje nam je pružalo sigurnu odstupnicu ako nešto pođe po zlu. Bili su to strašni trenuci iščekivanja. Ali nismo ni slutili da za nas tek počinje užas. Nakon 10-tak minuta isti taj cigan je došao na kapiju moga prijatelja i jasno smo čuli kako govori baki "gdje su ona dva zločesta dečka, čuo sam u selu da su najzločestiji pa sam došao do njih", svijet nam se srušio, vrišteći, pobjegli smo kroz grmlje u pravcu groblja kraj kojeg se nalazi Jamača, bara u kojoj smo svi naučili plivati. O Jamači će biti još riječi.Do večeri nismo se vračali kući, na kraju,kada smo se vratili, kamen nam je pao sa srca kada smo vidjeli da su cigani otišli. Prokleta baba, bila je to njena namještaljka, a ja nosim i dan danas tu traumu.

Tih dana preselili smo u novu kuću. U istom selu ali na drugom kraju. Za mene počinje drugi život.