Završetak školske godine za svu djecu je velika radost, bili oni dobri ili manje dobri učenici. To je značilo 2,5 mjeseci uživanja, Vrijeme kada ne moraš paziti na čiste nokte, čiste uši, opterečenje da li ti je zadaća dobra i da li si naučio pjesmicu, drugim riječima, slijedi uživanje.

Mislim da sam te godine završio 2. ili 3. razred, dogovor sa djedom je bio, čim završi škola, pravimo kolica kojima ću ja prevoziti zemlju sa jedne hrpe na drugu. Zašto? Pojma nemam, ma bilo je bitno da se djeca nečime zabave.
Radovi su dobro započeli, ručna bušilica, ručna pila, čekić, nekoliko čavala, malo mašte i kolica su bila gotova. Ali, problem, nakon nekoliko đirova drveni kotaći su se raspali. Pravili smo mi svakodnevno nove kotaće, ali ..... Kako riješiti taj problem? Danas bi to riješili u sekundi. Odeš na internet, neki forum i rješenje za 5 minuta.
Naravno, riješili smo i mi problem, naime, doručkovali smo paštetu namazanu na svježi bakin kruh i rješenje, pašteta. Kako? Jednostavno. U limenku od 250 gr. nabije se drvo, izbuši u centru za osovinu i to je to.
Danima sam prebacivao (prevozio) zemlju sa jedne hrpe na drugu, kao da sam radio na Golom otoku. Sličan princip bio je primijenjen i u zimi kada se prevozio snijeg samo tada su se pravile sanke.

Pašteta,ooooo, to je bio san svih nas koji smo živili na selu, Ma jeli smo mi paštetu, nije da nismo, zapravo, mama bi kupila paštetu u gradu, nama djeci bi namazali na kruh prilično debelo, da, samo namazali, pričekalo bi se da kruh upije paštetu, nakon toga bi se skinuo (ostrugao) višak paštete, tako da bi samo kruh poprimio miris paštete. Bili smo sretni, Kako biti sretan ako tu sreću ne možeš s nekim i podijeliti? Naravno, postojala je varijanta ostati kod kuće i sam pojesti kruh sa mirisom paštete ili ponijeti sa sobom van, na ulicu, pohvaliti se prijateljima i dati svakom od njih po griz. Griz po griz i ode kruh. Neka, taj dan si sigurno bio kapiten nogometne ekipe na obližnjem igralištu.
Neponovljivu sreću doživio sam kada nam je u školi rečeno da za prvi dan proljeća idemo u Osijek u posjetu zoološkom vrtu. Uzbuđenje na vrhuncu. Vožnja vlakom, vožnja kompom (skelom) preko Drave. Prvi susret sa još do sada, neviđenim, životinjama.Majmuni, slonovi, tigrovi i još puno toga uzbudljivog. Ali užas, neko je rekao da mu je neko rekao da se prije par dana otkačila kompa i da se prevrnula u hladnu Dravu, naravno, svi su se ugušili osim valjda jednog, koji je to sve ispričao nekom koji je to ispričao nekom da bi taj sve to ispričao nama.Naravno, sve je to bila laž, ali u našoj dječijoj mašti, užas, strah.
Naravno, putovanje vlakom, kompom, sve je bilo fantastično. Toga dana u zoou je vladala velika gužva, puno škola je odlučilo dovesti djecu. Cijelo vrijeme su se čuli povici i dozivanje nervoznih učitelja. Djeca su bila uzbuđena. Cika, vriska,smijeh i onda užas. Neko je rekao da je lav odgrizao ruku nekom nepažljivom dječaku.Naravno, nova laž. Negdje oko podne čula se naredba. Ručak!! Svi smo odmah pootvarali svoje brocake (ruksake), izvadili tko je što imao, od masnog kruha sa alevom paprikom, do kobasa, kuhanih jaja, šunke.
Meni je baka spremila lijepi komad kobasice, dva kuhana jaja i domaći svježi kruh. Upravo kada sam se spremao na prvi griz kobasice, dječak koji je sjeo preko puta mene izvadio je iz torbe Gavrilovićevu paštetu i svježi gradski kruh (gradski kruh je također bio artikal naših želja). Dječak preko puta mene gledao je u moj ručak, ja u njegov. Buljenje je bilo očito. Pomislio sam, ako mi da samo jednu šnitu gradskog kruha i paštete ja ću mu dati cijeli moj ručak. Trebalo je napraviti prvi korak, a kada je klopa u pitanju, prodao bih i vlastitu mater. Nije mi puno trebalo, konkurencija kibicera je postajala sve jača. Trebalo je hitno djelovati. Pogledao sam ga pogledom Wayat Erpa i upitao: "hoćeš se mijenjati",imao sam ja i rezervni plan, opalit mu šamar, maznit paštetu i kruh i begaj. Ma ko bi me našao u toj gužvi. Ali vidi vraga, dječak je samo klimnio glavom, gurnio prema meni gradski kruh i paštetu i uzeo ispred mene kobasicu i jaja. Bio je oduševljen bakinim domaćim kruhom.
Bilo je malo problema dok sam nožićem za konzerve otvorio paštetu, nisam imao iskustva, ali kada sam je otvorio opio me opojni miomiris. Namazao sam gradski kruh sa dva prsta paštete, bio sam neizmjerno sretan, znao sam da mi niko neće ostrugati višak. Ostatak sam podijelio sa svojim prijateljima. Nisam im zaboravio napomenuti da su mi dužnici. A jbg. pašteta je pašteta. Nisam se htio umiti nakon ručka, bio sam musav, ali želio sam što duže zadržati taj fini miris.

Guljo je bio dobar bratić i prijatelj ali mogao sam ga vrtiti oko malog prsta, na sve moje prijedloge je pristajao. Sredstava za igru baš i nismo imali, mašta je bila presudna. On je kao i ja odlučio biti kočijaš kada naraste tako da smo se često igrali kočijaša i konja. Kauboja se više nije htio igrati pošto sam mu u jednom saloonskom obračunu razbio glavu. Zapravo, igrajući se kauboja, došlo je do žestokog obračuna između šerifa (mene) i bandita Gulje. Nakon što nam je nestalo metaka jedina šansa da uhapsim opasnog bandita bila je da ga opalim pištoljem po glavi. Ja sam ga malo jače opalio. Bilo je i krvi. Dugo je još nosio ožiljak na glavi. Njegov tata me tražio nekoliko dana, a ja se povukao u "planine". Naravno sve je on to brzo zaboravio za razliku od njegovog starog.
Igrajući se kočijaša i konja predložio sam da, prvo on bude konj, a ja kočijaš, naravno, on je pristao na taj prijedlog.Bio je nestašan konj pa je morao dobiti i batine dobro upletenom kandžijom. Dobro se naradio, a i od batina se smirio. Došlo je vrijeme ručka, kako svaki dobar gazda mora brinuti o svojim konjima zna svaki seljak. U podne sam predložio Gulji da se zamijenimo. Da on bude kočijaš, a ja konj. Naravno s radošću prihvaćeno. Pristao sam da i ja dobijem koji udarac bičem, zanemarivo koliko je on dobio. Zvono na crkvi je dalo znak da je podne, vrijeme ručka. Guljo, kao gazda morao se pobriniti da dobro nahrani konja, da bi mogao popodne dobro raditi i dobre batine primiti. Ovaj konj je jako volio kobasice, pa je Guljo morao otići u pušnicu, mazniti par kobasica, nabrati finog voća u voćnjaku. Ako želiš da konj dobro radi mora i dobro jesti, to sam mu ponavljao cijelo vrijeme. Izuzetno se trudio da mi ugodi, razmišljajući kako mi mora vratiti sve one batine koje je jutros dobio.
Nakon dobrog i obilnog ručka konji se moraju i odmoriti. Guljo je bio prilično strpljiv. Naravno, došao je i kraj odmora, trebalo je krenuti i odraditi svoj dio uloge. Sada tu nastupaju moje glumačke sposobnosti. "Joooj, boli trbuh, vrti mi se u glavi, pojeo sam nešto otrovno, ako umrem on će biti kriv". Guljo u panici, počinje plakati, kune se da me nije htio otrovati. Naravno, bježi kući, a ja sit i odmoran odlazim kući na ručak. Pa već sam ručao? Neeee, to je konj ručao sada je red na mene. Nije loš taj konjski život.

Jamača je bara koja se nalazila tik do ograde groblja. Niža od ograde nekoliko metara, a nastala je iskopavanjem gline koja je nekada služila ljudima za gradnju kuća. Zapravo, od gline koja se miješala sa sitno isjeckanom slamom, pravila se cigla koja se nije pekla, zvala se "prijesna cigla".Sve starije kuće u selu su bile građene takvom ciglom.
Koliko je jamača bila duboka niko nije znao, pričalo se da je duboka i do 10 m. Obilovala je ribom i bila je naša Copacabana. Mnogi su naučili plivati u Jamači. Zimi nam je služila za igranje hokeja. Debljina leda je uvijek bila upitna, pa se baš i ne sjećam da neko od nas nije propao kroz led. Bilo nas je strah, ali kako pokazati strah. Ljeto i kišni dani bili su znak da će razina vode porasti ali i da će oborine isprati iz zemlje masnoću koja se stvarala od mrtvaca. Masne fleke bile su na površini vode, mirisi su bili intenzivni ali koga je to bila briga. Kada smo mi poskakali u vodu, voda se izmiješala, ronili smo, plivali, gutali tu vodu. U Jamači bi se ljeti dovodili na kupanje, svinje, krave, konji, a patke i guske su bile redoviti stanovnici jamače. Moram li spomenuti kako su ribe iz jamače bile jako ukusne. Dali se neko razbolio, dobio neku crijevnu bolest, žuticu? Ne pamtim.

Na jamači sam naučio roniti, a plivati sam naučio na Bajeru. Bajer je kompleks nekoliko umjetnih jezera nastalih iskopavanjem gline za potrebe obližnje ciglane. Eeee, Bajer je već bio za nas Ocean. Dubina 30 m, utapljanja česta. Puno razbijenih glava u grede koje su bile ispod površine vode. Obala je bila visoka, cca 5m, tako da su skakači bili pravi lafovi koji su mamili uzdahe djevojaka. Vrhunac za skakače bila je jedna visoka vrba sa koje su skakali samo najodvažniji.
Moj kurs plivanja trajajo je jako kratko. Instruktor plivanja bio je moj brat Buco. Pomoćnici bratić Jole i njihov prijatelj Mika.
Na Bajeru je bio i jedan čamac kojim su se služili ribiči. Toga dana navedeni trojac odlučio je da se ide na kupanje na Bajer. Brat je imao zadatak da me čuva. Imao sam 6-7 godina. Ako ide on idem i ja. Moja greška ili ...? Baka nam je , kao i svaki puta rekla: "ako se utopite nemojte mi se živi vraćati kući jer će te dobiti batina".
Bajer je bio udaljen oko tri kilometra od naše kuće, dečki su imali bicikle,ja, ja ne, ja sam trčao pored njih. Bilo je pakleno vruće, ali ko te pita, sam odlazak sa starijima bilo je nešto najljepše za mlađu braću. Slušati njihove priče o osvajačkim aktivnostima. Koje će butre danas doći na Bajer itd. Bratu sam dosadio , morao je paziti da se ne ugušim. Kada je odluka pala neznam, ali jednog trenutka su me pozvali da se idem s njima provozati u čamcu. Bio sam mulac. Veselilo me da me provozaju. Došavši do polovine Bajera, brat me uhvatio bacio u vodu i rekao: "ili plivaj ili se udavi". Brzo su zaveslali prema obali. Ja sam bio u šoku. Vrištao sam, plakao i plivao. Naravno, toga sam dana naučio plivati.
Danas se pitam dali je to bio pokušaj ubojstva ili .....
Bajer je postao u mom kasnijem životu vrlo bitno mjesto. Uvijek sam rado provodio ljetne praznika na kupanju, a ujedno to je bilo i mjestu za edukaciju i upoznavanje anatomije ljepšeg spola.

Pračka, luk i strijela bilo je to oružje koje je imalo svako dijete u svom arsenalu. Svi smo bili prilično dobri u baratanju tim oružjem. Ko nije znao baratati s njime, za njega je bilo jako opasno. Moj djed je išao odspavati svako poslijepodne poslije ručka, naravno, kada sam bio s njim i ja sam morao "malo odmoriti". Kao i sva djeca, to mi se baš i nije sviđalo. Bilo je ljeto, maltretirao sam ga gađajući iz pračke sa kamenčićima kokoške po dvorištu. Jednog trenutka poželio je i on da malo "puca". Uzeo je jedan svježi dud (murvu), okrenio pračku naopačke i pogodio sam sebe u oko. Zreli dud se razlio po njegovom licu, odmah si je stavljao hladan oblog, meni ga je bilo jako žao, plakao sam, on je samo rekao: "ne brini proći će čim malo odspavamo". Naravno, bez riječi sam legao s njim. Danas kada se sjetim toga sa smješkom mogu reći, koliko je samo takta i obzira bilo kod njega. Roditelji bi to riješili sa naredbom, pokojim šamarom, a on je to elegantno riješio samoranjavanjem.

Jedno poslijepodne društvo je gluvarilo na ulici, štos je bio napiti guske, naime, guskama se natrese duda. Kada se guske dobro najedu, dud u njima brzo počne fermentirati (pretvarati se u alkohol).Opijene teturaju ulicom, refleksi su im usporeni, a mi tada vježbamo gađanje iz pračke.
Gađajući tako nismo ni primjetili da prema nama ide baba jednog našeg prijatelja, dalmatinka. Bile su to njene guske. Počela je vikati na starije dečke koji su se sklonili. Kada nas je baba prošla 20-30 m neko od starijih je rekao "da vidimo ko može pogoditi babu". Naravno, moja pračka je već bila spremna, potegnio sam gumu do kraja. Opalio. Pogodio babu po sred leđa, baba je samo klenula na koljena, koji šus. Dok sam se divio svom pogotku nisam ni primjetio da su svi nestali oko mene, ostao sam sam na streljani. Baba se okrenila i kada me vidjela počeka je kleti: "dabog da ti vrag sriću izjia, dabog da ti vrana oči iskopala, dabog.....dabog....." i trajalo je to.
Odmah je ustala i otišla me cinkati mami. Nije dugo trebalo, kuća nam je bila blizu i vidio sam mamu kako sa nekim predmetom za "fino ponašanje" ide u potragu zamnom.
Već sam ranije rekao da je Guljina mama bila jedna dobra žena.Kada me vidila onako uplašenog pitala me što se desilo. Kada sam joj objasnio odmah je pristupila spašavanju. Panično je tražila mjesto gdje bi me sakrila. Nije bilo puno vremena. Na brzinu me gurnila u rupu za odlaganje pepela ispod krušne peći. S obzirom da je bilo ljeto, onako uznojen, prekriven pepelom bio sam nevidljiv. Čuo sam mamu kako pita strinu gdje sam ja, strina me branila, pljuvala po babi, smirivala mamu, ali to sve nije pomoglo. Nakon sat vremena traženja, iskoristila je zadnji adut. Počela je plakat i rekla da će sada umrijet. Pala je u nesvijest. Izletio sam ispod krušne peći plačuć da ne umre. Opet sam nasjeo. Naglo se osvjestila i guma od veš mašine poletila je prema mojim leđima.Sve sam shvatio, opet sam ispao magarac. Ono što me čekalo kod kuće bilo je strašno. Odjednom su svi bili ljuti na mene, kao, uvijek sramotim familiju.Batine i nisu bile toliko strašne, naviko sam na njih. Strašno je bilo kupanje, trebalo me oribati od pepela i čađi.

Za potrebe održavanja dnevne higijene, po sredini dvorišta, iznijeto je korito za šurenje svinja pri svinjokolji. Svako se jutro trebalo napuniti vode i ona bi se grijala na suncu po cijeli dan. Dolaskom kući, u večernje sate, uskakalo bi se u korito i kupanje i uživancija. Sapun je bio domaći, odvratnog mirisa, a ako se prljavština nije mogla skinuti redovnim putem onda se primjenilo pravilo: "ribaj ribačom četkom dok ne budeš čist". Ponekad se ribalo do krvi.

Danas kada pogledam nokte na nožnim prstima, vidim užas. Naravno, sva djeca iz onoga vremena imaju isto mišljenje o svojim noktima. Od kasnog proljeća do rane jeseni hodali smo bosi, ne zato što nismo imali, svi su hodali bosi. Prvih nekoliko dana ko baletani, ali već nakon nekoliko dana koža na tabanima bi nam toliko otvrdnila da smo bez problema hodali po bockavim površinama. Nokte na oba palca gubio sam redovno svake godine. Krivi šut, pogodiš kamen i ode nokat ili pola nokta. Nikada nije bilo nekog trovanja, već kao mali sam naučio od djeda: "ranu odmah treba popišati" na nju odmah staviti mokru (popišanu) lepinjicu od prašine i to je to. Koji tetanus, infekcije, ne pamtim da sam ikada imao problema te vrste. Redovito sam bio izranjavan, što od bitaka koje sam vodio, što od mojih golmanskih ambicija. Nogometno igralište u školskom dvorištu bilo je od šljake. Napraviti paradu značilo je izguliti se od ramena do članaka, ali ako jednom želiš braniti u Dinamu, pih.
Baka me uvijek tješila: "dok se budeš ženio, sve će to proći".