Preseljenje u drugi dio sela za mene je bio stresan iako je veći dio moje rodbine živio u tom dijelu, nismo se baš poznavali. Razlog je bio vrlo banalan, jedan, najpismeniji član očeve obitelji koji je pravio testament (oporuku) malo je iskrivio izjavu pokojne prababe pa je njenu cjelokupnu imovinu upisao na ime svoje majke oštetivši tako drugi dio obitelji. Kada se to saznalo, bilo je sve po spisku, između sebe svi su bili posvađani. Tako se i moj otac, ni kriv ni dužan našao na jednoj od sukobljenih strana. Ali kako to obično biva, mi djeca o tome baš i nismo puno znali , nama je bilo normalno da se mi zajedno igramo i družimo.

U tom dijelu sela živilo je puno mojih vršnjaka i rođaka. Guljo, on je moj bratić,pripadao je onoj drugoj strani rodbine. Majka mu je bila draga žena (moja strina), ali otac, valjda zbog moje pripadnosti suprostavljenom klanu, nije me baš volio.Svim je silama pokušao spriječiti naše druženje tako da sam sa Guljom u početku imao velikih problema.
Koristio je svaku podršku starijih da mi pokaže gdje mi je mjesto dijeleći mi čvrge i čuške, a kada sam ja i htio da mu se suprostavim onda su tu nastupali Trišo i Grga, puno stariji, a i opasniji mangupi. Ta Guljina tortura trajala je mjesec, dva, dok ga nisam sačekao u zasjedi, samog, bez podrške drugih i dobro ga namlatio. Od toga dana, Guljo i ja postali smo nerazdvojni.Naše druženje, u večini slučajeva, odvijalo se na neutralnom terenu. Kod mene, kući, mogli smo dolaziti i igrati se bez problema, ali kod moje mame je moralo biti sve po P:S-u. Kod njega baš i nismo odlazili, kao što sam već rekao, njegov me otac baš i nije volio. S toga, ulica je bila naš poligon za igru.

Useljenjem u novu kuću, nastala je i velika revolucija kupovine novih elektroničkih uređaja. Prvo je kupljena pegla na struju, koja je imala strujni kabel koji se u potpunosti mogao odvojiti od pegle. Ko god da je to izmislio, jebala ga takva pegla. Moja mama je taj dio zvala "žnura od pegle". E ta žnura, postala je sastavni dio moga života.
U to vrijeme sobe su imale jednu, najviše dvije utičnice, zato su i te žnure bile dugačke 3-4 metra. Kada se presaviju, taman. Ako si tip poput moga brata koji se znao zavući ispod nečega, kada ga je mama išla ispičiti,, onda se žnura produžavala, pa se presavijala na duplo, ja, naivac koji sam mislio da će batine kraće trajati, namještao sam se ko maneken, a žnuru se presavijala 3-4 puta, da bi bila što preciznija.I dan danas mrzim peglu, a i žnuru na njoj. Hvala bogu danas je uljepljena sa peglom, baš se pitam kako bi nas tukla da je tada pegla izgledala ko danas, valjda sa peglom.
Drugi elektro uređaj bila je veš mašina. To je bila ludnica od mašine. Sastojala se iz dva dijela.Prvi dio bio je bubanj za pranje, a drugi dio centrifuga. Ma ta veš mašina je bila obična pizdarija. U bubanj ubaciš veš, onda sa bunara moraš (vodovoda još tada nije bilo) donijeti 20-tak kanti vode, onda ona 2 sata nešto drulja mulja, nekoliko puta se mijenja voda (naravno, moraš i izbaciti toliko prljave vode), tek onda ide na centrifugu dok ne izžmiče i poslijednju kap vode. Za to vrijeme, naravno, neko mora i nadgledati njen rad, a taj netko sam u večini slučajeva bio ja.Pa donesi vodu, pa odnesi vodu, pa pazi da ne izbije osigurač, pa gledaj da nije ubačeno više radiona
( tadašnji detergent), a sranje bi bilo kad bi ju se predoziralo radionom, onda bi pjenila ko luda, a ja sam, naravno, bio krivac ( nije da nisam ponekada i sam dodavao malo više radiona da bi se igrao sa pjenom). Tu veš mašinu sam mrzio i zbog njenih gumenih crijeva, em su bila ružna, em su u maminim rukama bila mobilna, još i danas osjećam bol na mom najisturenijem dijelu tijela, što je sve ova jadna moja guza pretrpila.
Treći elektro uređaj koji je ušao u kuću bio je i najrevolucionarniji. Inkubator ( stroj za lijeganje pilića). Ubaciš 200 jaja, nakon tri tjedna izlijegu se mali pilići. Da, malo mur, izlijegu se u koliko se poklope svi idealni uvjeti, a ti uvijeti se nikada nisu poklopili. Pod idealnim se smatralo, da ima dovoljno struje da bi grijači mogli grijati,da dobiju dovoljno vlage, to se moralo dodavati ručno itd. Bile su to godine kada je tek električna energija bila u povojima, mnoga domaćinstva nisu je niti imali u svojim kućama, a i oni koji su je imali bili su svjesni da će u tijeku dana nekoliko puta nestati struje. A kad je nestalo struje onda nastupamo moj brat Ivan i ja (sestra Anica je bila oslobođena tih obaveza).Da bi se održala toplina jaja prilikom nestanka struje, zametak je trebao ostati u toplom. Rješenje je bilo jedino, logično, jaja pod perinu (perina je pokrivalo napravljeno od guščijeg perja debljine i do pola metra), naravno, trebalo je prerinu zagrijati i održavati toplinu,e tada smo brat i ja morali leći u krevet, mama bi između nas stavila jaja i mi smo tako morali, na miru, ležati sve dok ne dođe ponovo struja. To je ponekad znalo trajati i po nekoliko sati. U dane kada je brat bio u školi, kvočka (kokoš koja sjedi na jajima dok se ne izlijegu pilići) bio sam ja.
Sada shvaćam da je taj inkubator bio bez veze,ali tada je to bio hit, čak su i "škole" dolazile da vide kakva je to kvočka na struju.

Podizao sam ja bune, nije da nisam, ali bile su kratkog daha, ugušene u začetku, a posljedice, zna se, batine.
Moja sestrična Marija, kći sestre moje mame, tetke Juliške, bila je starija od mene 6 mjeseci, uvijek je bila bolešljiva i cendrava. Iako su oni živili preko puta, većinu vremena je provodila kod nas. Uvijek smo se dobro slagali tako da između nas nije bilo nekih većih svađa i trzavica ali kada je do toga i došlo, redovito me isprašila, ja sam, naravno, uvijek tvrdio da sam joj pustio da me natuče, kao "žao mi je tući ju", yes brus.
Naravno imala je i ona slabu točku, a to je bila gadljivost. Pošto sam ja obožavao meso kad god bi zajedno ručali ja bi napravio hrčka, a ona bi, onako gadljiva, pobjegla iz kuhinje i onda jupiii, sve meso moje.

Kao i sva djeca i ja sam bio lakovijeran, pravila koja je postavila mama morala su se strogo poštivati. Kada je vrijeme ručka, svi smo morali biti za stolom, redovan odlazak u crkvu na misu, obavljati svakodnevnih obaveza itd.
Bila je nedjelja, vrijeme u iščekivanju ručka moja baka ( majka moje mame) koja je živila s nama bila je vrsna kuharica, a nedjelja je bio dan kada su jedna ili dvije, od bezbroj kokoši, ispustile dušu za naše uživanje u ručku. Na stolu se očekivala domaća kokošja juha, kuhano meso i paradaz (rajčica) sos, pohanci i za desert šne nokle (ukuhani žutanjci i bjelanjci u mlijeko pa rashlađeno).Pošto u to vrijeme nije bilo hladnjaka, hrana se čuvala u podrumu u kojem je temperatura bila puno niža od sobne.
Iznenada sam čuo bratov glas kako me zove. Glas je dolazio iz podruma, "ej dođi, daću ti nešto", naravno, ja naivan uletim u podrum, on mi opali šamar i izađe, naravno, za sobom zaključa vrata. Prvog trena nisam se baš ni snašao ali dok sam oplakivao dobijeni šamar primjetio sam zdjelu u kojo su bile šne nokle od 12 jaja, bila je skoro prazna, tek nešto malo na dnu je ostalo od svega. Znao sam da sam nagrabusio, do sada sam već nekoliko puta ulovljen u krađi kobasa koje su bile pod ključem, uništio sam cijelu zalihu paradajza ukuhanog u boce, tako da sam pootvarao sve boce i iz svake popio po gutljaj, naravno, u boce je ušao zrak i sve se pokvarilo. Kako bi ja to sa 6 godina mogao znati, a zapravo, to sam učinio samo zato jer su me svi namlatili kada sam ukrao samo jednu bocu soka od paradajza i popio, a bila je namijenjena da se taj dan kuha paradajz juha.
Dok sam sjedio u podrumu smišljao sam strategiju kako što bezbolnije riješti se ove bezizlazne situacije.Prije ili poslije račun će doći na naplatu. Biće upisano velikim slovima "UHVAĆEN NA DIJELU". Jedino pametno što mi je padalo na pamet bilo je da pojedem ostatak šne nokli. Naravno, pošto nisam imao žlicu bio sam musav od tjemena do vrata. Da ne pričam dalje u što se sve to izrodilo, čak je i pas režao na mene nakon tri dana, a psi baš i ne jedu šne nokle.
Buco (nadimak mog brata) je došao na crnu listu, postao je klasni neprijatelj br. 1. Smišljao sam mnoge načine osvete, ništa mi pametno nije padalo na pamet. I onda bingo, rješenje je došlo iznenada.
Brat i sestra su bili odlikaši, a i da nisu, kod mame bi bili, nesmijem ni pomisliti šta bi im se dešavalo, jednostavno, to se podrazumjevalo. Njena djeca su morala biti najbolja, tako da, uz svakodnevne obaveze koje im je nametala, zadaća i učenje došlo je na red tek u večernjim satima. Moram priznati da smo kao djeca morali puno raditi, brat i sestra će vam reći da su oni puno radili, ne i ja, ali to je čista laž. Ja sam bio zadužen za onaj intelektualni dio obaveza.
Vratimo se na osvetu. Te večeri sestra i brat su pisali domaće zadaće. Tada se zadaća pisala perom i tintom. Gospodin Penkala još nije plasirao svoj proizvod kod nas tako da se pisalo uz pomoć tinte, a tinta je postalo moje sredstvo osvete. Tako, dok su oni pisali domaće zadaće, meni, pošto još nisam išao u školu, bilo je dosadno. Dosađujući se otišao sam do brata da vidim što on to radi, pošto sam već znao brojke i slova počeo sam slovkati što je njega iznervirao, pa mi je, po starom dobrom običaju, opalio čušku. Eeee, to mu je bila greška. Od bijesa sam uzeo njegovu bočicu tinte i naiskap popio, tada je sestra počela vrištati, a ja sam popio i njenu tintu. Usta su mi bila plava. Nastala je panika, tražili su od mene da izbacim iz sebe tintu, ali nisam se dao, bio sam ponosan. Da skratim, svi su mislili da ću umrijeti, da je tinta otrovna. Baka se čak i molila. Naravno nije mi bilo ništa. Sestra i brat su otišli bez zadaća u školu, a to im je bila opomena da samnom nema zezanja. Od tada, kada bih prolazio pored njih,a oni pisali zadaću, odmah bi sklanjali tintu.
Mulci jedni, vi će te mene bez razloga marisati.