Kolođvar ili Kolodjvar, nemam pojma ali znam da su to bile zidine pored mjesta Jovanovac (danas Ivanovac). Često smo znali "prošetati" do tih mističnih zidina. Šetnja bi trajala po 2 sata u jednom smijeru, naime tvrđava je bila udaljena oko 7-8 km. Slušali smo mistične priče o blagu koje je tamo skriveno, o vili koja se pojavljivala u noći punog mjeseca. Neki su tvrdili da su je osobno i vidjeli. Moš mislit. Odlazak na zidine je bio trenutak koji smo svi očekivali s nestrpljenjem. Nema tlačenja roditelja, uživancija. Svako od nas je morao ponijeti dostatne količine hrane za dva - tri dana. Doći do hrane moglo se samo na dva načina. Prvi: zamoliti roditelje da dozvole odlazak i da daju da se uzme hrana, što je uvijek bilo upitno i rizično, drugo: snađi se druže i lapi.
Naravno, mi smo se često morali "snaći". Bilo je tu svega, suhog mesa, kobasica, povrća, voća i naravno po koja kokoš. Za guske i patke su se "snalazili" stariji. Kokoš je bila glupa, malo kukuruza, mamiš je i onda kvrc, ode vrat i u torbu. Ponovo kriva lasica ili lisica. Guske i patke bile su ko na dlanu. Puna ih je bila Jamača. Trebalo je samo naći pravi mamac, a to je bila ribica koja bi se stavila na udicu i bacila među patke. Zna se da su to proždrljive životinje i nakon što bi se upecala trebalo ih je samo "smiriti- Krc".
Stariji su pričali o tome kako su najbolje pečene po ciganskom receptu. Iskopa se rupa, navlaži se zemlja te se cijela kokoš premaže blatom, ukopa se u zemlju i prekrije granjem koje se zapali. Nakon 2 sata kokoš je pečena. Samo se sa nje skine blato za koje se zaljepilo i perje. Stvarno super, lijepo je pečena, samo nešto smo zaboravili, izvaditi crijeva i iznutrice. Kokoš je smrdila ko kuga, ali koga briga. Pa to je delicija koja se jede u prirodi, sa društvom. Na tim izletima jeli smo puževe, koprive i šta sve ne.
Potraga za blagom bila je neuspješna ali zato u večernjim satima pričale su se zastračujuće priče. Nakon tih priča radio se raspored za stražu. Mi najmlađi imali smo one najgore smjene, od ponoći do jutra. Stražareći, u mašti, vidjeli smo svašta. Neki su ponovo tvrdili da su vidili lijepu vilu. Ja sam vidio samo mrkle mrakane.Ujutro su svi nešto gunđali da smrdi, ja sam samo mudro šutio. U povratku, bio sam prilično usamljen.
Zapalit cigaretu, bilo je cool. Osječao si se stariji. Iako je okus nakon toga bio odvratan. Ma ko te pita, curice su uvijek patile za starijim cool frajerima, bar smo mi tako mislili. Znam neke koji su gurali klipove kukuruza u gaće. Kao ima se. Nakon par dana bi se češali od svrbeža, a u gaćama, nema se.
Jednoga dana maznuli smo od djede Fišera cigarete. To i nije bio problem. Svaki dan me slao u trgovinu u kupovinu. Kutija Drave i 10 dkg ljutih bombona. Kada bi donio naručeno, prebrojao bi bombone, plus - minus 2. Cigarete nije brojao. Tada još nisu bile u celofanu tako da sam mogao maznuti 2, a da se to ne primjeti.
Toga smo dana Guljo i ja sa još par "pušača" otišli do Jamače da počibučimo onih par cigareta koje smo maznuli. Već nam se mutilo u glavi, Guljo, nenaučen, bio je blijed ko krpa. Jednog trenutka čuo se glas njegove mame kako ga zove. On se ukipio, cigareta mu je bila u ustima. Ona je odmah to primjetila. Ja sam paradom sletio u grmlje, siguran da mene nije vidjela. I nije. Ali onda sam čuo Gulju, "Fred, idemo kući".Čula ga je i njegova mama. Mulac. Znao sam da me čeka udba, ozna,kgb.Red ispitivanja, red batina. Odlučio sam po cijenu života ne priznati. Ma tu sam odluku uvijek imao na umu dok nisu počele batine: Naučio sam da je bolje odmah priznati, kraće traje, "predaj se neprijatelju, odmah".
Bila je jedna teorija, miris od cigarete, kada si pušio, može se neutralizirati ako dovoljno dugo pušeš u okrečeni zid. Toga sam dana puhao toliko snažno i dugo da je malo falilo da padnem u nesvijest.Došavši kući, prvo sam sreo sestru, pozdravila me , "ćao pušaču". Odlučio sam se odmah predati neprijatelju i sve priznati. Kraće će trajati. Kraće da, ali i bolnije. Tada sam drugi puta prestao pušiti.
Već spomenuti inkubator ponekada i nije bio tako loš. Kada bi se cijela tura jaja pokvarila, a to je bilo 2-3 košare, ili 300-400 jaja, u mojim rukama postajalo je močno oružje. Upravo tih dana mama je izbacila sva jaja, a i upravo tih dana, jedna baba nas je optužila da smo joj pokrali sve ljubenice i dinje. Stara ludara, di bi mi. Zbog te njene optužbe dobili smo lijepih batina iako je mama rekla da nas i nije jako tukla nego da je folirala da nas tuče. Pa jbt. ko je ovdje lud. Meni guza utrnila od batina, a ona kaže, folirala.
Osveta je morala biti strašna, ljetno popodne, a omorina samr tajm, nigdje pasa. Pravi trenutak za osvetu, samo mi djeca, na ulici.Mole me da im dam nekoliko jaja. Prvo ih odbijam, tražim dil. Deset mučkih za jedno zdravo. Treba se opskrbit za sladoled kod Sulje. Djeca se rastrčala, trgovina je počela. Dogovor je bio, još bonus deset jaja ako razbiju 5 jaja u babinu kuću. Svi su bili hepi, i ja. Kratko. Cijela je ulica smrdila, omorina je.Mama je brzo saznala. Nije prihvaćala moja opravdanja da ja to nisam napravio. Klinci su se razbježali. Osta junak na bojnom polju, sam. Je junak. Mama je morala platiti novo frajkanje fasade. Baba je postala neprijatelj br. 1.Ja sam odrađivo 1555 kaznu.
Krčma "Kod Poštara" radila je dobro. Borba za svaku mušteriju bila je bespoštedna, u selu su bile još dvije birtije i svako se na svoj način borio. Na tv-u se tih dana s nestrpljenjem očekivao boksački meč, Klej ( Muhamed Ali) i još neko. Odluka je pala, tv iz stana seli u birtiju. Pokazalo se to kao dobar potez, birtija je bila dupko puna. Sutradan se kupio novi tv. Stari ostao u birtiji.
Bila su to vremena teškoga rada. Radnici su u obližnjoj tvornici odlično zarađivali. U vrijeme kada su bile plate trošilo se na veliko. Cijeli se mjesec pilo na "knjigu", taj dan su se poravnavali računi. Bilo je i puno nepismenih. Naravno kome god je račun bio previsok prigovarao je da mu se "dopisalo". Mnogi su tražili da im se krupne novčanice zamijene u manje apoene. Jedan mađar je to tako objasnio: "Što oki nevidi, srce ne boli". Naravno, žena mu je bila nepismena i gledala je samo koliku hrpu para muž donosi kući.
Proradila je i kuhinja. Petkom na posni dan, kuhao bi se u velikom kazanu fiš paprikaš od ribljih glava i repova, a ostatak bi se pohao uz krompir salatu. Subotom bi se kuhao čorbanac i pekao odojak, naravno sve to u tjednu plaća.
Tv je odrađivao svoj posao, mnogi ga još nisu imali u svojim kućama pa su svako veće dolazili na dnevnik,piva, dvije, pa tri, pomalo se ponapijali i evo ti frke. Moga brata Bucu samo je bilo strah da neko ne baci stolicu ili bocu u tv. On je od nekog čuo, kada eksplodira tv, može raznijeti cijelu kuću kao bomba. Kad god je izbila tuća on bi stao pred tv i svojim tijelom ga čuvao. Bio je naš heroj ko Sava Kovačević na Sutjesci.
"Radio" je u birtiji taj tv nekoliko godina. Nikada nije nastradao unatoč brojnim tučama i onda mu je došao kraj. Naime, prvo je počela skakati slika, opališ ga odozgo i skakanje slike stane, jedino je bilo nezgodno kada je slika išla prema dolje. E onda ga lupaj cijeli dan, ništa ne pomaže. Rješenje, treba pozvati Mlađu.
Mlađo je bio selski ili bolje rečeno, međuselski majstor, svaštar. On je popravljao vodovod, pravio ograde,vario, popravljao radio aparate. Modernizacijom, moderniziro se i on. Počeo je poravljati i tv-e. Sjećam se jako dobro toga dana. Rastavio je naš omiljeni tv, izvadio lemilicu i bjesomučno počeo lemiti.Bio je vraški koncentriran na lemljenje, tada ga je neko pozvao: "Mlađo štaš popit"? On se naglo okrenio, gurnio lemilicu u tv, nešto je eksplodiralo,Mlađo je odletio 3 metra u nazad, bio je sav čađav, a kosa mu i dan danas stoji nakostrešena.Televizor je nakon toga izgledao kao Pantelija.
Očevi mojih prijatelja, Stipe, Ive, Mike, Letca i još neki koji su u selo doselili ranih 60-tih iz Bosne, radili su u Njemačkoj. Za svaki veći vjerski praznik dolazili bi kući. Aaa koji su to bili pokloni koje su moji prijatelji dobijali od očeva. Bio sam ljut na svoga što i on ne ide raditi u Njemačku. Svaki svetac dolazili su vlakom. Njihova djeca su ih dočekivala, a postojao je i "Muštuluk", glas koji prva osoba donese u kuću o dolasku gosta.
Tu sam vidio dobar biznis, oni su svi išli na željeznički kolodvor, koji je bio udaljen 3 km od sela, biciklima, a ja, ja sam imao moj Solex. Bio sam brži, izdržljiviji, bio sam prvi. Radovao sam se i ja predstojećim blagdanima. Ušičariću i ja koji muštuluk. Ma htjeli su oni mijenjati pravila, kao, muštuluk može javiti samo rodbina i te fore. Pokušali su svašta, od gađanja kamenjem do pretnji da će me prebiti. Nisu me prebili, ali sredili su motor moga Solexa. Neko je u rezervoar usipo petrolej. Solex je postao bicikli. Muštuluk je za mene bio kratkotrajan biznis. Nikada nisam saznao ko je sipao petrolej, postojale su sumnje ali ......
Domaći svježe pećeni kruh, ooo kako je to fino. Baka ga je pekla sama. Miris koji se širio kućom bio je omamljujući. Volim i danas taj miris, često poželim domaći kruh, a svaki odlazak u pekarnicu budi u meni uspomene iz djetinjstva. Nekada, peći kruh, to je značilo mučiti se cijeli dan. Pekao se za cijeli tjedan. Bila je to velika vangla puna tijesta. Naravno, racionalna domačica odmah je uskisla tijesto i za gužvare i pite. Ma bio je to težak posao. Danas, u pekač za kruh ubaciš sve sastojke i za 3,5 sati evo ti svježeg kruha.
Djeca kao djeca, sjedili smo pored peći, pogotovo u hladnim zimskim danima i očekivali da jedemo taj svježe pećeni kruh.
Nakon što bi baka izvadila kruh iz pećnice, zamatala ga je ćistu, mokru kuhinjsku krpu. Ko golupčići smo čekali trenutak kada će baka "žrtvovati" jednu veknu, a to je značilo po jedna šnita svakome. Tražili smo mi još, ali nismo dobili. Obrazloženje je bilo: "jedan čovijek iz Šodolovaca je tako pojeo sam jednu veknu toplog kruha, napio se hladne vode i umro".Pošto nam se baš i nije umiralo, nismo se puno ni bunili.
Danas shvaćam te čudne priče starijih. Pa mi bi isto veče pojeli sav onaj svježi kruh.
Higijena u kući morala je biti na nivou. Svaki dan su se prali podovi popločeni vinas pločicama, jednom tjedno u sobama su se mazali parketi, a nakon toga glancali. Dvorište i trotoar meo se svakodnevno. Pogotovo trotoar. Domačice su se ustajale u cik zore da bi pomele trotoar prije susjede. Moj djed je bio lukaviji, ustajao je u 4 sata ujutro, upalio svjetlo i otišao natrag na spavanje. Neka susjedi pate.
Nije bilo lako održavati higijenu, domačice su umjesto vileda spužve suđe prale komadom obične krpe. Naravno bez deterđenta. Voda u kojoj se pralo suđe (što više masnoće to bolje) služila bi kao napoj (uz mljeveni kukuruz-šrot), tako da korištenje detređenta nije dolazilo u obzir, a ruku na srce osim vima i radiona drugog nije ni bilo.
Bolesti, temperature, zubobolje, e to je već bio problem. Doktora nema. Trebalo je upotrijebiti "narodnu medicinu". Stariji su to rješavali rakijom. Rakija je bila lijek za sve. Rane su se dezinficirale rakijom. Povrediš se, popiješ pol litre rakije i dezinficirano, sipati po rani, bože sačuvaj, ko bi lud proljevao tu dragocijenu tekućinu.
Jednoga dana strašno me zabolio zub, rakija nije dolazila u obzir, već sam napisao, rakiju sam prestao piti sa dvije godine. Rješenje je imala baka. Dala mi je onu šugavu krpu kojom je već dva mjeseca prala suđe i rekla: "stavi samo komad te krpe na zub i dobro zagrizi, bol će nestat" i vidi vraga, bol je nestala ali onaj šugav odvratan okus i miris krpe još i danas pamtim. Fuj.
Bilo je rano proljeće 1968., naveliko se pričalo da u Osijek dolazi Tito. Održaće veliki govor u "Parku kulture". Neznam kako i zašto ali odluka je pala da idemo tata i ja. Jako sam se radovao, tata nije bio "židov" ko mama. Imao sam dobro iskustvo kada smo zajedno išli na utakmice po susjednim selima, uvijek bi pao koji sladoš ili kokta, šabeso ili grenadina.Toga dana obukli smo odjeću za crkvu. Mama nam je dala novaca za voznu kartu, dvije porcije čevapa, pivo i koktu. Nije bilo loše, mogli smo i gore proći. Sišavši sa vlaka dočekali su nas brojni fotografi. Škljocali su fotoaparatima. Verziraniji su samo prošli, moj tata ne. Bio je pošten čovjek. Stao je na stranu, tada nam je prišao jedan fotograf, namjestio nas je pored jednog natpisa " TITO U OSIJEKU 1968 G.". Odoše naši čevapi. Upravo toliko su stajale dvije fotografije. Uzeo je od tate podatke i adresu i rekao da će poslati slike.
U Parku kulture bilo je mnoštvo svijeta. Od glavne bine bili smo udaljeni 500-600 m. Čuo se huk, aplauz, galama. Nikada nisam vidio toliku masu ljudi,tata me tako čvrsto držao za ruku da mi je poplavila. Jednog trenutka me podigao i rekao: "Vidi, onaj u bijelom na bini je Tito", Nisam vidio nikoga u bijelom, nisam vidio Tita, na pameti mi je bio samo fotograf koji nam je maznuo novce za čevape.
Dolaskom kući odmah sam mami ispričao da sam gladan i da zbog fotografa nismo jeli čevape. Mama je, po starom dobrom običaju, izvređala tatu i rekla da te fotografije nikada neće stići. Prevarila se. Nakon nekoliko dana su stigle. Danas mi nije žao što nisam jeo čevape. Ostala mi je fotografija za uspomenu i jedina slika sa ocem.
Post je objavljen 22.11.2011. u 12:16 sati.