...čitala sam kod jedne drage prijateljice post o uspomenama...potaklo me to da malo pretražim kutije pune uspomena koje držim iza kreveta...svašta tu ima...još od osnovne škole...sve skupljam...desetak kutija je tu...

...pomičem krevet...iza me čeka puno prašine...davno nisam to gledala...zaboravila ja na to...uzimam prvu kutiju...smješak odmah obasja lice...pa to je kutija u koju sam spremala najdraže uspomene još od osnovne...tu su slike...isječci iz novina...kasete...

...slike bivših ljubavi...omot od žvake koju sam podijelila s jednim od mnogih...ispit iz engleskog...također pripadao jednom od mnogih...broj sobe od ekskurzije u osnovnoj...razglednica koju mi je poklonio jedan prijatelj kad smo se tek upoznali...slika s dana kad sam se zaljubila u njega...papirić po kojem sam škrabala kad sam zvala jednog od mnogih...ulaznica za «ja u ljubav vjerujem»....blokić sa porukama prijatelja iz osnovne...slika mog trećeg razreda....hehe...košuljica s kragnom i đemperić...crtež na upisu za školu...haha...zatvaram kutiju sa smješkom na licu....

izvlačim drugu...tu su pisma...još od osnovne škole sam se dopisivala s hrpom ljudi....sve je tu....mi cure iz osnovne smo se čak i međusobno dopisivale...ah, bila su to vremena...ja i dan danas obozavam pisati pisma....i još uvijek radije biram pismo nego mail....

treća kutija....salvete....markice....značke...kalendarići...hahaha...bila sam jedna od onih koji su skupljali sve i svašta....

pitam se što će biti s ovim kutijama jednog dana....hoću li ih zauvijek čuvati...ili će mi jednog dana te sitnice postati beznačajne pa ću ih sve baciti....ko zna....nadam se da neću...to jest, vjerujem da neću, nisam ja takva osoba....
sve čuvam...

ah...idem sad...vratiti krevet na mjesto...ostaviti uspomene tamo gdje im je mjesto...pronaći neke nove uspomene....


...bili dobre ili loše...moje su...i ne dam ih nikome...

uvijek sam željela nekakve promjene...nikad nisam bila zadovoljna s postojećim stanjem...uvijek sam htjela nešto drugačije...takva sam i sad...sve mi brzo dosadi...i onda bi sve mijenjala...

danas sam stigla doma...i čim sam ušla u sobu nisam bila zadovoljna, morala sam bar nešto preurediti...i jesam...

onda sam se pogledala u ogledalo...ni s tim nisam bila zadovoljna...moram nešto mijenjati...i to ne samo izvana...čak više ono iznutra...
nisam zadovljna...

rekao mi je prijatelj da se prestanem stalno brinuti za druge i da počnem gladati sebe...kako ću ja to moći? to nisam ja... uvijek su mi svi bili važniji od sebe same...vrijeme je da se to promijeni jer ovako uništavam samu sebe...
malo pomalo ali sigurno...

promjene...hmmmm....

možda najbolje da promjene počnu s njim...da...volim li ga ili ne, ne želim ni razmišljati o tome...al odaju me riječi, pogledi...sve me odaje...kako dalje, što dalje...to više ni sama ne znam..

...nešto se mora promijeniti...ili moji osjećaji ili naš odnos...a nekako mi se čini da se tu samo jedno može mijenjati...

nažalost...

..jača sam od ovog..
jača sam od svega što me pogađa zadnjih dana...
ja to mogu
ja to hoću
uspjet ću
preskočit ću sve prepreke
okrenit ću opet svemir na svoju stranu
bit će sve dobro
ja vjerujem


da li se vama katkad čini da se cijeli svemir okrenuo protiv vas? čini li vam se ikad da ništa čeg se uhvatite ne uspije? pa što je to, što se događa, zašto padam padam i padam....
pa nisam to zaslužila....definitivno nisam....

ili možda jesam?

hm....

...this is not easy as i thought...
znate tu spiku...nije lako uvijek biti savršen...nasmijan i vesel...uvijek misliti na druge...sebe stavljati sa strane...e, bome nije lako...
uvijek sam bila takva...sad postaje teško...to je gluma, a ja ne želim glumiti...
be yourself...
e da, lako reći... ali kad ja zapravo ni ne znam tko sam ja...
ponekad mi je čak neugodno zbog moje silne prevrtljivosti... mijenjam svoje mišljenje kako puše vjetar i zbog toga često i sama sebi idem na živce... a kako tek neću drugima...
doduše, mlada sam... nisam se još izgradila kao osoba... hmmm...to mi u zadnje vrijeme postaje česta isprika... al neću se uvijek moći na taj račun izvlačiti....
jednom davno sam rekla, i sad ću ponoviti:
NI JA NE MOGU SAMA SEBE SHVATITI, KAKO DA ME ONDA SHVATE DRUGI LJUDI...
ah...imam dojam da opet kompliciram...da opet razmišljam o stvarima o kojima nema smisla razmišljati...idemo...kročila sam u vrtlog...gdje će me on odvesti, vidjet ćemo...

..katkad je potrebno skupiti zadnje komadiće snage dok je još imamo u našem iscrpljenom tijelu...i zatim krenuti dalje...bez okretanja...bez žaljenja za prošlošću...treba vjerovati u vrijeme...u njegovu ljekovitu moć...nema stvari koje vrijeme neće izliječiti...ali treba biti strpljiv...ne treba žuriti....rome wasn't built in a day...osjećaji ne mogu nestati preko noći...to ne smijemo očekivati...jer onda ćemo se razočarati...i pasti još dublje...u mračnu provaliju iz koje nema izlaza...u koju ne prodire ni tračak sunca...
ništa nije toga vrijedno...sve je prolazno...trebamo obrisati suze, nasmijati se i ponovo kročiti u vrtlog života...

i'm still the same...
još uvijek sam preplašena djevojčica koja se boji svega oko sebe...
još uvijek sanjam iste snove...
još uvijek imam iste ideale...
hoće li se to ikad promijeniti?
mislim da neće...a uostalom, mislim da čak i ne želim da se to promijeni...
mislim da želim uvijek biti ovakva...
voljela bih kad bi se manje bojala svega...
kad bih se manje bojala samoće...
ali ja sam takva...
strah me da svojim ponašanjem ne otjeram od sebe ljude koji me nekim čudom vole...strah me toga...jer sam sposobna za to...počnu me pucati nekakvi filmovi...i paf...otjeram od sebe one najvažnije...
znate, uvijek sam se smatrala posebnom... drugačijom... i znate što još, ja u biti i jesam POSEBNA, baš kao i vi svi...
ako se ne osjećate posebnima to je samo zato što ste sakrili od svijeta i od sebe samoga te svoje posebne dijelove...ali svi mi imamo to...
joj... opet filozofiram i skrećem s teme...
zadnjih dana sve je protiv mene, ništa mi ne ide...
dobro je...
nije dobro...
zbunjena sam...
e da...like always...

danas me pucaju neke sentimentalne faze...eh, nešto me često to puca u zadnje vrime...željela bih već jednom sama sa sobom riješiti neke stvari...ali kad ne ide..ponekad pomislim da si ja stvaram neki svoj vlastiti imaginarni svijet koji nema ni najmanje veze s realnošću...ko zna...možda to i je tako...možda su zapravo svi moji osjećaji iluzija...jao, što ja kompliciram... možete me slobodno zvati miss complicated...ja mogu zakomplicirati i najjednostavniju situaciju...kraljica drame...da...
danas sam se sjetila nekih stvari iz prošlosti zbog kojih sam tad suza i suza isplakala...danas tek shvaćam koje su to gluposti bile...
ah, jesmo mi zajebani...sto na kvadrat....al eto, znam da nisam jedina...pa je lakše...
danas se vraćam...i jedva čekam...i missed him...i to jako...ako ništa drugo, mogu ga nazvati najboljim prijateljem...jer mi on to stvarno i je...
učiti...treba početi učiti...a ne se zabrinjavati nekim glupim sitnicama...učiti....sve drugo će doći samo od sebe...da...lako reći...al ko će mene natirati?? moram....moram....i moram....
želim li postići sve ono što sa naumila, moram početi učiti....naći ću si motiv....sve će biti kako treba biti...znam to...

život je samo komadić gline koji mi sami oblikujemo..radimo od te bezlične mase nešto posebno..nešto samo naše..
danas sam opet razmišljala o njemu..uvukao se u svaku poru moga tijela..njegov miris kao da me posvuda prati..a njegove oči kao da stalno sjaje u mojoj blizini..uskoro ću ga vidjeti..hoće li se išta promijeniti sad kad smo se malo odmorili jedno od drugog? hoće li prijateljstvo i dalje biti kao i prije? ili će i to izblijediti? hoće li naši osjećaji izblijediti? hoćemo li s vremenom prestati značiti ovoliko jedno drugom?
s vremenom..bojim se vremena..prebrzo ide..imam dojam kao da ništa neću stići..kao da će me vrijeme progutati..ne želim to..to ne smijem dopustiti..
još malo..jesam li mu falila? ko zna..on meni je..
toliko pitanja...a nigdje odgovora...

..evo htjedoh napisati nešto logično i pametno...ali zadnjih dana ništa o čemu razmišljam nije logično ni pametno...je li moj život kompliciran zato što sam ga ja takvim učinila? ili to jednostavno tako treba biti? što da napravim da bude lakše? da manje boli?
hoću li se ja jednog dana probuditi sa pravim smješkom, s onim za kojeg ću znati da će ostati?
umorna sam već....od života...od suza....umorna sam čak od razmišljanja.....neprestano razmišljam...o prošlosti, budućnosti i sadašnjosti....umara me to...voljela bi moći osloboditi svoje misli bar na pet minuta....kakav bi to bio osjećaj, pitam se?
ah..evo..opet ja filozofiram...ništa pametno od mene, po običaju...idem leći...adio

vjerujete li u muško-žensko prijateljstvo?
ako da, jel samo vjerujete ili imate primjer?
a ako ne, zašto? razočarali ste se ili?
ja sam uvijek vjerovala, i protivila bi se žestoko kad bi netko rekao da ne postoji....ali u zadnje vrijeme počela sam i ja sumnjati.... jednostavno, ako se s nekim toliko dobro slažeš kao prijatelj, mora tu s vremenom nastati nešto više...bar moji primjeri kažu....da čujem vas...što mislite??