Da je bio dan, svi bi redom vidjeli,
Te smo noći sakriveni, skupa plakali.
...možda se sve to i trebalo dogoditi...
…suze su klizile niz moje obraze…al ni tvoje oči nisu bile suhe…bio je to kraj…ti si odlučio…pokraj nas su prolazili zagljeni parovi…a mi smo sjedili jedno kraj drugog…sad kao nekakvi stranci…tama nas je polako obavijala…a ja nisam skidala pogleda s jedne točke…nisam htjela da u mojim očima pročitaš tugu…nisam htjela da vidiš koliko boli…željela sam samo da odeš…da me ostaviš samu…kao što sam bila već milijun puta prije tebe…
…nisi odlazio…nisi htio otići dok ti nisam obećala da će prijateljstvo I dalje ostati…
nisam to htjela…dok nije zazvonio tvoj mobitel i dok nisam vidjela suze kako klize niz tvoje obraze…bacio si mobitel daleko od sebe i bio si toliko bespomoćan...toliko tužan...vidjela sam da ni tebi nije lako...
...zagrlila sam te...i nastavila šutjeti...nisam ti mogla uzeti najbolju prijateljicu, ne nakon toga...ne nakon što sam vidjela da sam ti zapravo potrebna...da ti je potreban prijatelj...
...morala sam ostati...mada me sada svaki pogled na tebe boli, svaka tvoja ružna riječ, čak i ona izrečena u šali, donese suze na oči...
...rekao si da previše mislim na druge, premalo na sebe...a ti si na vrhu...za tebe sam sve spremna napraviti...sve...a boli, boli i boli...slušati tebe da pričaš o njoj...ne vidjeti u tvojim očima ni djelić sebe...boli...
...da te bar nikad nisam imala...
...da te bar nikad nisam upoznala...
tužno, al istinito...
...biti najbolja prijateljica nekom koga voliš više od sebe...nikom ne bi poželila takvu sudbinu...nikom...
|