..dugo me nije bilo..zašto? ne znam....nisam osjećala potrebu za pisanjem...a dogodilo se toliko toga..da bi mogla pisati danima..zaljubila sam se..i napokon onako pravo..posebno..u prijatelja..i priznala mu to..i bili skupa..i prekinili..
jesam li tuzna? ne znam više ni sama.. trudim se ne razmisljati o tome.. trudim se biti sretna jer ga nisam izgubila, jer ga imam kao prijatelja.. nije lako, ali razumijem ga.. svaku rijec koju mi je uputio shvacam ga.. kao da pričam sa svojom srodnom dušom.. je li on moja srodna duša? hoće li naši snovi jednom ponovo postati isti? hoće li se još jednom naše ruke ispreplesti? ko zna..

mala moja...

! ! ! sretan ti rođendan ! ! !
znaš da svaka noć ima svoj dan...i da iza svakog oblaka dolazi sunce...
prolaze dani...bit će dobro... i loše...ali bit će stvarno, i to je sve što ti na kraju ostaje...

nema tih riječi kojima bi mogla opisati što ti želim...mislim da nije ni potrebno pisati...znaš i sama...
hvala ti na svemu...i sjeti se da sam uvijek uz tebe...
volim te...

eto...gotovo je...znala sam da ne može sve biti onako kako sam ja zamislila...znala sam da nisam ja te sreće...pa to sam uvijek i govorila...
ali tako je to u zivotu...zasja sunce...i mi nismo ni svjesni da je to ono lažno zimsko sunce...i prepustimo se...i nasmijani smo...i sretni smo...i onda paf...gotovo je...
suze žele kreniti...ali ja im ne dam...držim sve u sebi...ljudi misle da mi je svejedno...ali nije mi svejedno...ljudi misle da ga nisam zavoljela...ali možda i jesam...
plakati neću...ionako sam navikla na ovo...
kad sam najsretnija znam da će brzo sve nestati...jednostavno znam...i nema više suza...ostaje samo jedno, ostaje bol...bol koja te razdire iznutra...ali izvana se niti ne primjeti...i ljudi misle kako je tebi divno i krasno u životu...a ustvari nosiš toliki teret u duši da te je strah što će se dogoditi kad on jednom ispliva na površinu...
tko zna...vidjet ćemo....bit će bolje...jednom...

..hladno je..
kiša polako pada
njene hladne kapljice dotiču moje umorne obraze
čini se kao da plačem
kao da sam tužna
jesam li?
..mračno je..
hladnoća polako prodire kroz moju kožu
obavija moje srce
ali ono se ne da
gori i gori
i gorjet će sve dok ne izgori
dok ga jadnog malog potpuno ne proguta
ljubav prema NJEMU
je li to dobro?
..tišina..
čuje se samo moje disanje
tiho
usporeno
kao da mi je teško u životu?
je li mi teško?
dosta je..

..zašto me mučiš?
koji ti je gušt u tome
mene to boli
možda je već preksno
možda mi je već previše stalo
ne želim opet plakati
nemam snage o tome razmišljati
a proganja me stalno
jedan pogrešan korak
i ode sve k vragu
zašto nisam postupila drugačije
imao si pravo
istina
uvijek sam ja kriva
za sve što mi se dogodi sama sam kriva
držim svoj život u svojim rukama
radim ono što želim
ovo sam sama upropastila
sama sam kriva
baš kao i uvijek

...sunce je zasjalo...
napokon je sve na mjestu
napokon se sve riješilo
kako je teško nositi teret prošlosti
teško je
vući vući i vući
stalno te prati
i ništa ne može biti kako treba biti
treba se riješiti tereta prošlosti
razgovorom
pogledom
bilo kako
treba se riješiti
i sunce će opet zasjati
meni je zasjalo

...ljudi su mi često znali govoriti kako ja živim u oblacima...
što je tu loše, uvijek sam se znala pitati...
sad tek znam....
život u oblacima je lijep...
ali prije ili kasnije padneš...
a pad zna biti bolan...
zna uništiti dušu koja je navikla vjerovati ljudima...
koja je navikla da su svi uvijek prema njoj dobri...
koja je navikla na iskrenost...
pad je bolan...
i onda tek shvati kako je sve bilo lažno...
sve oko nje...
ljudi su bili lažni
iskrenost je bila lažna...
zar će se povijest ponoviti?
zar će suze opet ići zbog iste stvari?
hoće li ona ikad biti pametnija?
hoće li ikad shvatiti da je sve to život?
hoće li prestati plakati?
toliko pitanja....a gdje su odgovori?

zarobljene u gomili ispraznih rečenica one su čekale pravo vrijeme da iskoče iz mog srca..
te dvije proklete riječi..
izletjele su brzinom munje..
ona je ostala zatečena..
ja još više..
buka oko nas progutala je te riječi..
čula je samo ona..
a i ja sam napokon čula što moje srce svo ovo vrijeme pokušava reći..
nitko tad nije primjetio da se jedna suza skotrljala niz moj obraz..
ostao je samo vlažan trag na obrazu..i izgovorene riječi koje više nisam mogla vratiti nazad..
volim ga..
to sam rekla..
nakon svega što je bilo ja ga još uvijek volim..
prokleta bila sudbina koja me toliko mrzi..

ponekad me strah....
...da će me i on povrijediti
...da će mi i on slomiti srce
...da će mi i on lagati
...da će i on biti kao ti
da, ponekad me strah...
strah me je sreće, ali kad ne bi riskirala,
nikad ne bi bila sretna...
ponekad me strah....ponekad....