..mogla bih ovo shvatiti na neki način kao novi početak...a ja volim nove početke....jer oni obećavaju nešto lijepo...nešto novo....
počinjem živjeti svoj život na svoj poseban način.....uvijek sam se smatrala posebnom, i želim takva i ostati...
više ne žudim za velikim promjenama.....više me ne zanima što drugi kažu.....i sad sam napokon zadovoljna sama sobom....kad se pogledam u ogledalo vidim da nešto zrači iz mene....nešto iznutra....
da se promijenim onako kako oni žele, to nešto posebno ne bi više nikad zračilo iz mene, moj osmijeh više ne bi osvajao ljude....
ja sam ja....vi ste vi....vi niste ja, niti sam ja vi....ja neću plesati kako vi svirate....ja ću plesati po glazbi koja svira u mom srcu....
i točka....the end....that's my choice....možda je pogrešan, ali je moj.....kad bi pustila vama da odlučujete o mom životu gdje bi dospjela??
...ne sanjaj svoj život, nego živi svoje snove...always and forever...krilatica koja me vodi dalje...ovim istim putem...

..napravila sam nešto veliko...
nešto jako veliko...
pokazala sam sebi da sam hrabra....
i ponosim se time....
ja sam osoba koja se jako lako vezuje...uz stvari...uz ljude...
još uvijek čuvam sve uspomene čak i iz osnovne škole...
sad sam sebi pokazala da ja to mogu....
iznenađujem samu sebe svaki dan...

obećala sam nekom da se nikad neću promijeniti
da ću uvijek biti ovakva kakva sam sad....
sad mi je to poticaj...
ma što bilo tko rekao...
uvijek ću biti ovo što jesam...

....hvala ti što razumiješ, little brother.....

...još uvijek ponekad doleti neka tužna misao...
ali ne dam se ja tako lako...
navikla sam riješavati svoje probleme sama...
a sad znam da imam i prijatelje...da imam nekog kome je stalo...
i sretna sam zbog toga...
...nije mi bilo lako probijati se kroz život sama...
a to sam uvijek radila...
nikad nikom nisam htjela dopustiti da vidi kakva sam ja,
da vidi što me muči, da čuje moja razmišljanja...
uvijek sam sve htjela sama...
uvijek sam sve htjela imati pod kontrolom...
i kad to odjednom više nisam uspijevala.....onda sam pukla...
sve je bilo u redu...napokon mi je sve išlo...
ljubav...faks....sve....
i ja puknem....
saznam nešto što me pogodilo....i gotovo...
sve se srušilo...
eto, to se događa kad očekuješ da će se svijet stalno vrtiti oko tebe...
bila sam naivna....a i nisam bila fer...
mislila sam samo na sebe....
a to nisam ja....
ljudi su mi rekli da oni koji su dobri loše prolaze u životu
i da se moram pod hitno promijeniti...
i ja im povjerovala...
a to nije bila pametna stvar...
vraćam se na staro....i nije me briga...
makar milijun puta nastradala bit ću onakva kakva sam...
a ja JESAM dobra osoba, ma što bilo tko rekao...

pitaju me ljudi kako sam a ja im odgovaram NE ZNAM......i što je najluđe, to i je istina, ja ne znam kako sam....trebala bih biti sretna, a ja sam zapravo na rubu suza......
sve me pogodilo, sve....i to sve odjednom....
u mom malom srcu se nakupilo toliko toga, toliko patnje, toliko boli, toliko tuge......evo, sad plačem....čim sam počela pisati suze su krenile...
zato sam i prestala pisati ono.....jer tamo glumim da sam sretna......to jest, forsiram sreću, koje zapravo nema...
nisam sretna, mada mi je napokon krenilo u životu....
ja ipak nisam sretna, fali mi nešto....fali mi puno toga....al ja ne znam što...ne znam....
zbunjena sam, ko nikad....
trudim se biti dobra, al uvik ja nastradam....toliko mi puta dođe da kažem svima da odjebu i da postanem nekakva zlobna krava, jer je takvima dobro u životu, takvi ne znaju što to znače SUZE...
strah me je.....užasno me je strah....strah me je sebe same....strah me da otjeram od sebe sve one koje volim....to bi uvik radila, otjerala bi ih...ne bi nikom dala da mi se previše približi.....a trenutno mi se puno ljudi previše približilo.....
ono mi je postalo prenaporno...previše je ljudi koje sad znam....a za koje ne želim da znaju ama baš sve o meni....to više nije bilo to....pišem ono što ljudi žele čuti, ne pišem više ono što je meni u duši....
najradije bi otišla negdi, daleko od svih koje poznam, daleko......otišla bi u najmračniji kut ovog svijeta, sjela, pokrila lice rukama....i plakala....plakala dok ne isplačem sve suze koje imam u sebi, sve dok ne presušim.....
sve mi se počelo gaditi, pogotovo ljudi oko mene.....ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti toliko zlobni, toliko pokvareni......toliko sebični.......čak i kad su sretni, oni bi najradije da svi drugi oko njih budu tužni da se mogu naslađivati....
a ja?? ja se osjećam krivom kad sam sretna....toliko je ljudi oko mene kojima sam potrebna, koji su tužni.....kojima treba prijatelj....svi me oni trebaju...i ja se osjećam užasno sebičnom kad i na trenutak pomislim najprije na sebe.....a u zadnje vrijeme se to često događa.....borim se između svoje dobre i zle strane....borim se....ne znam koju izabrati....
želim biti dobra, al to je tako teško...užasno teško....
i mrzim sebe kad se ponašam zlobno, al takva sam sve češće....ljubomorna sam, i ja sam sebična.....mrzim se tad....tad se ne prepoznajem, to nisam ja....to ja ne želim biti....ne želim da moja zla strana pobijedi onu dobru...ne želim...
ne znam kako dalje, stvarno ne znam...više se nigdje ne osjećam poželjnom.....imam osjećaj da nigdje ne pripadam....osjećam se usamljeno....tužno...
nemam pravog prijatelja....nemam...priznajem to...sva moja prijateljstva su temeljena na mojoj vrckavoj naravi.....svi moji prijatelji od mene uvijek očekuju da budem vesela i puna ludih ideja...
ne mogu to više, ne mogu više glumiti...
želim sad plakati i želim biti tužna....to želim sad....nek sve to izađe iz mene...
nakon toga želim biti sretna, iskreno sretna, ne želim više nikad poslije plakati.....to boli....a znam da hoću...jednostavno znam...
nemam ja sreće u životu.....nemam sreće u ljubavi, u onom što je meni najvažnije u životu....
želim voliti nekog svim svojim srcem.....al što mi to vridi kad ne mogu, niti mene može netko tako voljeti.....ja sam vjetar...koji ne može dugo biti na jednom mjestu, ne može dugo voljeti jednu osobu....ja brzo odletim....ako me netko zavoli, odletim od njega....pobjegnem prije nego on uopće bude svjestan da sam pobjegla...
a zašto?? ne znam...ja se bojim biti povrijeđena....bojim se toga...i zato pobjegnem prije nego uopće uspijem nekog toliko zavoliti...
i što mi se onda dogodi?? zavolim kretene, a one koji vrijede da budu voljeni, od njih pobjegnem...
.....baš pravi izbor.....glupa li sam bila....dam srce takvima....što to uopće govori o meni??
jadna li sam...
ja sam grozna
ja sam glupa
ja više ne znam tko sam
ja nikad nisam ni znala tko sam
boli me
tuzna sam
želim se opet smijati....iskreno.....želim nekog voljeti....želim da mene ljudi vole....
želim ja puno toga...e da...

..sjetila sam se danas da imam ovaj blog, da imam svoj skriveni kutak...
pokazala sam ga samo jednoj prijateljici.....ona je prekrasna osoba, i prema njoj sam željela biti iskrena, a i željela sam da ona vidi moj prošli post...
nitko drugi ne zna za ovo...niti želim da zna....

da objasnim naslov....to je nešto o čemu razmišljam u zadnje vrijeme....ja sam upravo takva osoba, osoba koja želi da je svi vole....a to je nemoguće...ja to nikako da shvatim....i onda samo zbog toga se ubediram....

danas mi je jedna djevojka rekla da je mene doživjela kao jednu emotivnu osobu...ja i jesam takva...mene svaka sitnica pogodi....suze mi se često znaju nakupiti u očima....trudim se riješiti ih se...al ne...čim se dogodi nešto loše, pa makar samo na filmu...meni krenu suze....
joj, ne želim ni razmišljati kako bi bilo da se nekom kog volim nešto dogodi...

kad sam bila s onim dečkom iz prošlog posta, sjećam se koliko sam puta umrla od straha jer sam sanjala da se njemu nešto loše dogodilo...
ja bi umrla da se neki od tih snova ostvare....
ne samo u vezi njega, nego svih ljudi koje ja volim....a takvih je puno...

u zadnje vrijeme dosta razmišljam o sebi, razmišljam o tome kakva sam ja zapravo, jesam li ja možda zapravo zla osoba...
nisam...shvatila sam to....nisam niti ću ikad biti...
da jesam ne bi oko sebe imala divne ljude koji me vole....a imam ih...

dokaz je i prijateljica koja jedina zna za moj skriveni kutak...ona me voli...jako....sa svim mojim manama....

pomogla mi je puno....s jednim razgovorom uspjela je preokrenuti moj svijet, pomogla mi je da shvatim da dečko iz donjeg posta nije za mene....i da me negdje čeka netko bolji....netko ko je onaj pravi za mene....

tog istog dana, nakon razgovora s njom.......i upoznala sam tog možda pravog....

blentačo moja luda, hvala ti za sve.....volim te mucho

...sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni
a isto smo sanjali...

kako početi? što reći??
upoznala sam ga jedne davne subote...bio je tako poseban, s njim sam mogla satima pričati, vraćao mi je osmijeh na lice kad bih bila tužna...
...bio je drugačiji od svih prije..bio mi je presličan...
da me je netko tada upitao vjerujem li u srodne duše, rekla bi DA, i rekla bi da je on moja....i ruku u vatru bi za to dala...
eh, kako se čovjek lako prevari...kako je jednostavno povjerovati u laži kad one dobro zvuče...
dala sam mu svoje srce, ne jedan dio, nego cijelo....dala sam mu i srce i dušu i tijelo...a što je on napravio??
zgazio ga, slomio na komadiće i bacio u smeće....ostavio me sa suzama u očima, samu, bez vjere u ljubav...
a što sam ja napravila?? sve mu oprostila....pomolila se Bogu za njegovu sreću....samo mi je to bilo važno, da on bude sretan...
bila sam spremna otići na kraj svijeta zbog njega, bila sam čak spremna dati svoj život za njega...
voljela sam ga. jesam. lagala bih da kažem da nisam. lagala bih kad bi rekla da sam ga zaboravila.
nisam. ne volim ga više cijelim svojim srcem, ali nisam ga zaboravila. niti ga želim zaboraviti.
želim se sjećati svih lijepih stvari...našeg traženja zvijezda po nebu iznad maksimira, naših blesavih priča, našeg prvog puta, našeg poljubca na kiši, naših telefonskih razgovora.....svega....ja se dan danas sjećam svake njegove riječi.....sjećam se kako sam ga satima mogla gledati kako spava...
to iskustvo me je promijenilo, ojačalo. ne vjerujem više bezrezervno ljudima.....shvatila sam napokon da u tim slučajevima ja završim tužna i razočarana...
i što na kraju da kažem o njemu??
eh, znam da bi me svi popljuvali kad bi ovo pročitali, ali reći ću.....on je jedno divno stvorenje, predivno,....iznutra je stvarno dobar, iz njega zrači nešto posebno. vjerujte mi. inače ga ja ne bi zavoljela.
što sad osjećam prema njemu? o tom ne želim razmišljati..
ja sam pustila njega da ode iz mog života. on je pustio mene da odem iz njegovog. nismo više niti prijatelji, kao da nikad nismo ni imali ono nešto lijepo, posebno...
ali neka....tako je najbolje....prvenstveno za njega i curu koju on voli....ali i za mene...
tek kad sam mu rekla ZBOGOM, uspjela sam krenuti dalje, opet sam se počela smiješiti, opet sam otvorila svoje srce...
do nedavno sam se nadala da ćemo se ja i on opet jednom sresti, kad oboje budemo pametniji i ozbiljniji....više se ne nadam....više to ne želim....jednostavno si nismo bili suđeni...
ja sam njega voljela svim svojim srcem, a on mene nimalo...
tuzna priča, zar ne? nakupile su mi se suze u očima, ali samo zato jer sam se sjetila kako je lako izgubiti sreću, izgubiti ljubav...
nek mu je sa srećom....nek mu se ispune svi oni njegovi blesavi snovi....sve samo da bude sretan...