...sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni
a isto smo sanjali...
kako početi? što reći??
upoznala sam ga jedne davne subote...bio je tako poseban, s njim sam mogla satima pričati, vraćao mi je osmijeh na lice kad bih bila tužna...
...bio je drugačiji od svih prije..bio mi je presličan...
da me je netko tada upitao vjerujem li u srodne duše, rekla bi DA, i rekla bi da je on moja....i ruku u vatru bi za to dala...
eh, kako se čovjek lako prevari...kako je jednostavno povjerovati u laži kad one dobro zvuče...
dala sam mu svoje srce, ne jedan dio, nego cijelo....dala sam mu i srce i dušu i tijelo...a što je on napravio??
zgazio ga, slomio na komadiće i bacio u smeće....ostavio me sa suzama u očima, samu, bez vjere u ljubav...
a što sam ja napravila?? sve mu oprostila....pomolila se Bogu za njegovu sreću....samo mi je to bilo važno, da on bude sretan...
bila sam spremna otići na kraj svijeta zbog njega, bila sam čak spremna dati svoj život za njega...
voljela sam ga. jesam. lagala bih da kažem da nisam. lagala bih kad bi rekla da sam ga zaboravila.
nisam. ne volim ga više cijelim svojim srcem, ali nisam ga zaboravila. niti ga želim zaboraviti.
želim se sjećati svih lijepih stvari...našeg traženja zvijezda po nebu iznad maksimira, naših blesavih priča, našeg prvog puta, našeg poljubca na kiši, naših telefonskih razgovora.....svega....ja se dan danas sjećam svake njegove riječi.....sjećam se kako sam ga satima mogla gledati kako spava...
to iskustvo me je promijenilo, ojačalo. ne vjerujem više bezrezervno ljudima.....shvatila sam napokon da u tim slučajevima ja završim tužna i razočarana...
i što na kraju da kažem o njemu??
eh, znam da bi me svi popljuvali kad bi ovo pročitali, ali reći ću.....on je jedno divno stvorenje, predivno,....iznutra je stvarno dobar, iz njega zrači nešto posebno. vjerujte mi. inače ga ja ne bi zavoljela.
što sad osjećam prema njemu? o tom ne želim razmišljati..
ja sam pustila njega da ode iz mog života. on je pustio mene da odem iz njegovog. nismo više niti prijatelji, kao da nikad nismo ni imali ono nešto lijepo, posebno...
ali neka....tako je najbolje....prvenstveno za njega i curu koju on voli....ali i za mene...
tek kad sam mu rekla ZBOGOM, uspjela sam krenuti dalje, opet sam se počela smiješiti, opet sam otvorila svoje srce...
do nedavno sam se nadala da ćemo se ja i on opet jednom sresti, kad oboje budemo pametniji i ozbiljniji....više se ne nadam....više to ne želim....jednostavno si nismo bili suđeni...
ja sam njega voljela svim svojim srcem, a on mene nimalo...
tuzna priča, zar ne? nakupile su mi se suze u očima, ali samo zato jer sam se sjetila kako je lako izgubiti sreću, izgubiti ljubav...
nek mu je sa srećom....nek mu se ispune svi oni njegovi blesavi snovi....sve samo da bude sretan...
Post je objavljen 01.03.2005. u 13:23 sati.