život je samo komadić gline koji mi sami oblikujemo..radimo od te bezlične mase nešto posebno..nešto samo naše..
danas sam opet razmišljala o njemu..uvukao se u svaku poru moga tijela..njegov miris kao da me posvuda prati..a njegove oči kao da stalno sjaje u mojoj blizini..uskoro ću ga vidjeti..hoće li se išta promijeniti sad kad smo se malo odmorili jedno od drugog? hoće li prijateljstvo i dalje biti kao i prije? ili će i to izblijediti? hoće li naši osjećaji izblijediti? hoćemo li s vremenom prestati značiti ovoliko jedno drugom?
s vremenom..bojim se vremena..prebrzo ide..imam dojam kao da ništa neću stići..kao da će me vrijeme progutati..ne želim to..to ne smijem dopustiti..
još malo..jesam li mu falila? ko zna..on meni je..
toliko pitanja...a nigdje odgovora...
Post je objavljen 03.05.2005. u 00:00 sati.