četvrtak, 23.10.2008.
‘Krist danas ima samo tvoje tijelo. Nema ruku, nema nogu doli tvojih. Tvoje su oči kojima On danas gleda sa suosjećanjem na ovaj svijet. Krist nema drugog tijela na svijetu sada nego tvog .' (Tereza Avilska )
odmah ću krenuti sa onime na što mislim. Jako me potresla ova rečenica, dugo me nije nešto ovako ostavilo bez teksta. Njuškam malo po netu i naletim na ovu rečenicu! -predivno!
Čak sada kada opet promislim, i zastrašujuće! Zastrašujuće zato jer ova nam rečenica govori da mi postajemo suobličeni s Kristom, Bog se služi nama kako bi mi mjenjali svijet. Mi odabrani, mi koji trebamo svjedočiti pozvani smo biti poput Njega. Krist nas stalno poziva da se suobličimo s njime! A kakvi smo mi? ....mozda jako jako daleko od toga. Svaki nas pokusaj zapravo mi se čini kao da su one mrvice što padaju sa stola, onaj nepotrebni suvišak koji dajemo i onda se dičimo našim djelima! Pozvani smo davati se cjeli, pozvani smo biti kao što su i Oni Jedno, da i mi budemo jedno. Naše oči su jako zamagljene svime što se stavlja ispred nas, ne vidimo dobro, naše tjelo je izudarano i slabi smo, padamo.Naše ruke su krvave. Ne usuđujemo se pružiti ruku. Ali opet, i Krist je na križu imao puno toga ispred svojih očiju, ljude koji su ga iznevjerili, koji su pobjegli, oni koji su mu pljuvali u lice, i maknuo je to, gledao je Oca, Njegovo tjelo, je bilo izudarano našim grijesima, bičem, nogama...a On je tiho i radosno nastavio i uzeo svoj križ,znao je Otac moj me čeka! Imao je i probodene krvave ruke, ali bio je spreman s njima zagrliti čitav svijet, dati ruku svakome!
- 17:30 -
