nedjelja, 13.01.2008.
Prebrzo i prežestoko
Mudri su ljudi pisali izreke . Kao npr . onu “ Život se može promijeniti u sekundi ” - ali ja nikad nisam vjerovala u to . Više sam vjerovala u onu : “ Što možeš danas , ostavi za sutra. “ Mislim , zašto se mučiti bezveze ? Nekad davno sam u to vjerovala , sve dok nisam osjetila bol sudbine na svojoj koži .
Adrijan
Adrijan je bio moj prijatelj . Najbolji prijatelj . Nikad se nije češljao , imao je prirodne “ dredle ” a i majicu koju sam oduvijek htijela . Razumio me najbolje od svih jer je i sam bio takav . Dijelili smo strast prema street košarci , ali i prema brzim autima . Obadvoje smo živjeli za onaj dan kad je trebao dobiti vozačku . Bio je dvije godine stariji od mene , ali ne i pametniji kako bih mu ja odbrusila kad bi me zezao za moje godine . Imao je onaj veliki krevet na koji sam se ja uvijek bacala kad bi došla kod njega . Obožavala sam njegovu sobu , jer je ujedno bila i moja . Mnogi koji bi nas upoznali rekli bi da smo blizanci , jer smo bili slični i po izgledu i karakteru . Naš najboji film je bio : Prebrzi i Prežestoki , naša omiljena pjesma je bila Patience koju izvodi i naš ujedno najbolji bend , Guns and Roses . Najkraće rečeno , bili smo nerazdvojni . On je bio moj prijatelj i moj stariji braco kojeg sam oduvijek htjela , a nisam ga imala , sve dok on nije došao .
2fast 2furious
Bila je subota i ja sam se spremala u svatove . Bila sam umorna jer smo sinoć slavili . Konacčo je dobio vozačku . Bila sam sretna jer je to bilo ispunjenje svih njegovih snova (a i mojih, naravno)… Konačno je mogao voziti svog BMW-a kojeg je uređivao otkad zna za sebe . Bila sam sretna zbog njega i nisam mogla čekati da me prvi put provoza “ našim ” autom . Nikad se dugo ne spremam , ali sad se odužilo jer sam zaboravila da nisam ispeglala haljinu , a mame nije bilo kod kuće da to napravi umjesto mene . Dok sam peglala i gledala Mućke , nazvao me Adrijan . Htio je da dođem na kavu u Iguanu jer je cijela ekipa bila gore . Zvučalo je jako primljivo , ali nisam mogla . Morala sam se spremit jer nisam htjela da me mama čeka . Odbila sam poziv na kavu i obećala da ćemo se sutra naći . Glasno sam pojačala glazbu i pjevala . Kad je prošla moja omiljena pjesma pošla sam prema liniji kad je pokraj kuće prošla policija . “ Opet nekog hvataju ” mislila sam u sebi , dok za 2 minute nije prošla i hitna. “ Nešto je bilo ” rekla je seka dok je silazila niz stepenice . Pogledala sam kroz prozor i vidjela Marka kako je prošao u autu . Odmah za njim projurio je i Borna sa Reom . Panika je u meni počela rasti . Pocčla se redati cijela moja ekipa . Izašla sam van, kad je do mene došla moja susjeda i rekla da je netko imao prometnu nekoliko kuca nize . Uopće se nisam čudila . Moja ulica je bila kao stvorena za ludovanje . Ulazak u ulicu je okuka , ali nakon nje 2 km pravac , a onda opet velika okuka , ali policije nigdje. Seka je došla do mene sa mojim mobitelom u rukama . “ Imaš poruku ” - rekla je “ Nina je ” . Pročitala sam i viknula seki , da sjeda u auto i vozi me dole . Nina je samo napisala da dođem dolje . Čim sam se približavala okuki na kraju ulice , vidjela sam aute ostalih prijatelja . Oni su bili vani . Izašla sam i prišla im . Svi su bili u suzama , crvenih lica , ali nitko ništa nije govorio . Adrijana nije bilo . Pogledala sam dolje i vidjela njegov BMW kako sav smrskan leži u kanalu pokraj ceste.
160 je previše
Više se ne sjećam . Rekli su mi da sam potrčala prema autu i usput udarila policajca koji me pokušao spriječiti . Kad sam stigla do Adrijana , samo sam se srušila . Danas mi se slike tog dana pojavljuju samo u odbljescima . Iz bolnice sam izašla sljedećeg dana sa 3 kutije tableta za smirenje . Čak se i sprovoda jedva sjećam . Ne znam je li to zbog suza koje su mi bile u očima ili zbog glupih tableta ? ? Znam samo da su svi naši prijatelji bili tamo . I svi su nosili u rukama bijele ruže . Roditelji su se složili da na spomenik stavimo natpis : “ Živio je prebrzo , prežestoko ali i prekratko . ” Par dana kasnije otišla sam na sud zajedno s njegovim roditeljima . Oni su željeli znati kako je poginuo , a htjeli su da je kao njegova najbolja prijateljica i “ seka ” također saznam , no , ja sam već znala . Na kavi , na koju nisam otišla zbog glupog vjenčanja i neispeglane haljine , su dogovorili utrku . Inače na kavama ja glumim mamu pa im ne dam da izvode gluposti , ali sad me nije bilo da to spriječim . Utrka je bila dogovorena u roku pet minuta . Od početka do kraja moje ulice . Adrijan i jos jedan dečko iz susjednog sela . Na zadnjem zavoju , došao je auto iz suprotnog smjera . Adrijan je skrenuo da bi izbjegao sudar , no on je sam sletio u kanal , te na mjestu poginuo . Policijska istraga je pokazala da je u tih nekolio stotinjaka metara uspio postići brzinu veću od 160 km/h . Kad sam došla kući sa suda , automatski sam izvadila svoj foto album . Na svakoj slici je bio i Adrijan . Ja i on na moru , pa on kako popravlja svoj BMW , pa opet nas dvoje za njegov 17. rođendan , on i ja sa pokalom street kosarke . Soba je bila puna uspomena na njega . Danas, nakon tri mjeseca, nedostaje mi jednako jako. Ali sad shvaćam da ga više nema . Znam da će njegova majica i dalje biti na njemu , ali ja je neću navlačiti… njegova kosa će i dalje biti zapetljana , a ja ju neću pokušavati rasčešljati… Umro je prebrzo , no i dalje prežestoko živi duboko unutar mene.
Priča koju nam je ispričala draga korisnica: blueangel0 ( klikni )
- 00:30 -
četvrtak, 03.01.2008.
Priča našeg smsfreak-a
Kad sam se ja rodio, mama je ubrzo skužila, da mi je glavica veća nego što bi trebala biti...
Kad su me zbog toga pregledali, imali liječnici što vidjeti. Od silne vode u mozgu moždani tlak je toliko podivljao, da sam ja odmah imao bliski susret s „malim zelenim stričekima“ i njihovim spravicama.
Oni mi, valjda radi regulacije tlaka ugradiše čudo od pumpice (iako ja tvrdim, da su mi ga samo zato ugradili, da mi nitko ne može reći, da nemam ništa u glavi...). To čudo je ubrzo pošlo putem sve tehnike i moždani tlak je standardno divljao, pa sam ja bio onemogućen u razvoju. Kad su ga ponovno izmjerili, imali su što vidjeti. Standard je 9 do 12. Ja sam imao između vedrih 130 i veselih 160, a rekord je bio 220 (Zar mala djeca smiju na autocestu?! A osim toga, kad voziš tom brzinom, love te pajkani...)
Pumpicu su odmah zamjenili, ali oštećenja su bila zamjetna... Precizne motorike i osjećaja za ritam nema (tehničko crtanje ne ide ni pod razno), vid je znatno oštećen, ravnoteža je problematična na kliskom terenu.
O živcima niti ne pričam. Što bolest i njezine posljedice nisu sredile, to središe oni luđaci od „kolega“ iz razreda, ali čupam se ja...
Razvoj kod mene počinje tek nakon četvrte godine, ali zato tada ide munjevito.
Sve to budno prate liječnici, a za zabavu se brine moj tadašnji neurolog, koji uz sve to u nalaze ubaci koji biser...
Tako on piše 1980. godine, kad sam ja bio malac od tri godine, da je moja seka, koja je rođena dvije godine prije od mene, prerano rodila dijete (u pravu je, nema šta...). Ali zato mi je jezik nenormalan, jer je, citiram, „gladak i mokar“...
Isti biserko zna dvije godine kasnije i to, da ja jako slabo govorim njemački (ako me roditelji uče samo hrvatski a ja za vrtić znam samo iz sekinih priča, onda mi je to normalno...).
Za školu ja tada, po njegovoj procjeni nisam, jer su nalazi loši.
Na izjavu, da neću završiti ni školu za invalide, tata je tog doktora poslao ravno...
I kao pravi tvrdoglavi Bosanac radio je po svome.
Tu tatinu taktiku sam preuzeo poslije i ja a tom stričeku smo uvijek slagali pričicu, koju je on htio čuti i koju smo mi na putu do bolnice dogovorili...
Trebali ste vidjeti facu tog doktora, kad sam mu donio magisterij („Sorry, doktore, ali meni je bolje na faksu!“ )...hihihihihi... šteta, što je fotić tada ostao kod kuće....
No i moždani tlak se nije dao... i on je dalje pravio probleme.
Sad je odvodna cjevčica od te pumpice igrala ringe-ringe-raja s glavnom krvnom žilom u vratu, što je, naravno, opet pozvalo male zelene stričeke na posao.
Danas je situacija takva, da ni tada ugrađeni treći primjerak pumpice više ne radi... Samo što bi danas zamjena zbog nastalih anatomskih promjena, koje su uzrokovane bilo odrastanjem bilo time, da koštano tkivo na (u ovom slučaju namjernu) povrijedu reagira nadebljavanjem, bila gotovo smrtonosna.
Zato imam bolove, kad sve te žile od vrućine nadebljaju... a protiv tih bolova su i lijekovi nemoćni.
To je i razlog, zašto se neurokirurg hvata za svoju glavu, kad mene ugleda. Ali neće se on mene riješiti tako brzo...
No ipak, ne smijem se žaliti (niti volim, kad me drugi žale), jer sam mogao proći daleko gore.
Znam za slučaj jedne djevojke, koja je kao posljedica iste stvari oduzeta od usta na dolje (!), jer je njoj, za razliku od mene, moždani tlak divljao po vitalnim centrima (vegetativni živčani sustav, motorika, govor...).
Kad usporedim s time svoju situaciju, da ja gotovo normalno živim i radim, onda stvarno mogu samo iz dubine duše reći Bogu hvala.
Stvarno je to Božje čudo, kome se liječnici ne mogu načuditi (bravo šefe, samo nastavi tako...!).
Nije uvijek lako s tim.
Možda će vas šokirati i ovaj pomalo šaljivi pristup svemu tome, ali on mi pomaže naprosto, da preživim i da se nosim s tim. Našaliti se u patnji i s njom pomaže, da me ona ne slomi.
Ljudi često bez razmišljanja sude i osuđuju.
Znam, neke stvari ne mogu, ali u biti mi ne nedostaje ništa. Mogu normalno hodati, raditi, smijati se, ići nekuda s prijateljima,... A ono, što ne mogu, to prihvaćam kao činjenicu, koju ne mogu promjeniti.
A vjerujem, da ipak mogu biti na korist ljudima oko sebe (a ne im samo dosađivati...).
Zato me malo zaboli, kad me se nazove „oštećenom robom“. Ja sebe ne doživljavam tako.
Na neke stvari moram paziti, točno, ali naučio sam upravo i kroz tu svoju priču, da treba cjeniti svakog čovjeka.
Jer svi mi imamo i svoje invaliditete ali svaki od nas ima i svoje kvalitete, kojima i hoće i može usrećiti ljude oko sebe...
- 14:48 -
