OPP - Osobe sa Posebnim Potrebama

Evo, lu me zamolila neka ispričam u par riječi kako je došlo do moje odluke, kako sam to priopćila obitelji i okolini, kako su prihvatili. Pokušat ću to što kraće predstaviti i potrudit ću se da ne bude monotono.
Dakle ovako; sve je krenulo prije otprilike godinu dana. Počela su se javljati mnoga pitanja na koja su dolazili i odgovori ali drugačije nego sam ih ja očekivala. Pokušala sam to zanemariti i tražiti dalje. Kada sam vidjela da su odgovori uvijek isti uhvatio me nekakav strah, nisam nikome o tome pričala. Malo pomalo strah je popuštao i ja sam se pitala nije li to možda neka euforija. Povjerila sam se svojoj najboljoj prijateljici koja je uvijek uz mene bila pa tako i tada a i sada. Dosta smo o tome razgovarale. S vremenom se moje stanje smirilio, došla sam svećeniku i povjerila mu se. Razgovarali smo o tome i on mi je dao hrpu savjeta. Malo pomalo osjetila sam potrebu razgovarati s još nekim i tako se povjerila još 1 – 2 osobe. I to su jedine osobe koje su prolazile samnom sve moje krize, ispade, veselja... uglavnom, sve promjene raspoloženja. No, došlo je vrijeme kada sam shvatila, tj. razumjela kroz molitvu, što mi je činiti. Tada sam napokon razgovarala s jednom jako bliskom osobom i tako je sve krenulo. Ta osoba mi je pomogla konkretnim načinom, dobila sam priliku izbliza provjeriti kakav je život jedne kandidatice. No, sve je to opet bilo samo u meni, samo meni poznato, meni i osobama koje su do sada sve znale. Moji doma su saznali preko brata jer njemu sam se jednom prilikom povjerila aon je mislio da sam rekla roditeljima pa je pred njima nešto, onako usput, spomenuo. Tada me mama pitala što ja to „mutim“ i zašto ona preko drugih mora čuti. Samo sam ju podjestila kakva je bila njena reakcija kada sam ja prije godinu dana kroz priču spomenula o čemu razmišljam. Tada se rasplakala i pitala da joj oprostim, nije tako mislila. Naravno, nisam joj ni zamjerila. Sasvim očekivana reakcija. Nazvala sam jedan samostan i otišla vidjeti iz prve ruke kako to izgleda. Preko dana sudjelovala u svemu što i one rade (samo što nisam išla na fax haha) a prije spavanja se predavala razmišljanju. I jednu večer je kliknulo; DA, TO JE TO, TO JE MOJ PUT, JA TO MOGU. Pitala sam časnu za razgovor, premda je bilo iza 23 sata :-P . Ona je pristala na razgovor i nasmijala se, čestitala te odmah sljedeći dan me uputila na razgovor sa čanom majkom. Da, naravno.... trebalo je javiti doma. Poslala sam poruku i dobila odgovor da imam blagoslov. Došla sam kući, popričali smo, otišla župniku reći da mi napiše preporuku, obavila što treba. Ostale još neke sitnice i to je to.
Ako vas zanima još nešto vezano za odlluku, duhovnost ili tako nešto slobodno pitajte lu pa će mi prosljediti. Ako budem smatrala potrebnim odgovoriti, odgovorit ću.

p.s lu mi je prije nekoliko mjeseci rekla neka dobro razmislim. Hvala lu na savjetu, razmislila sam.


Sva pitanja i odgovore možete pročitati na forumu
http://www.forum-opp.com/index.php?topic=17267.msg505675#msg505675

- 21:27 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.