OPP - Osobe sa Posebnim Potrebama

- 13:23 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 11.07.2007.

Životna priča jednog forumaša

Kao što znate zovem se Hrvoje, danas imam 27 godina i 12 godina paraplegčarskog staža. Nastradao sam par dana prije svog 16 rođendana, spletom glupih okolnosti i obične adolescentske gluposti tako što sam mislio da sam frajer i najpametniji na svijetu. Dopustio sam sebi neke stvari koje nisam smio i našao se sam protiv 5 tipova malo starijih od sebe u tuči. Sudbina je htjela da jedan od njh izvuče nož i izbode me na 12 mjesta, stradao mi je bubreg, ostao sam bez slezene i ono što sam mislio tada da je najgore ostao sam para. Noge su mi se odsijekle pri ubodu u živac na području T12- L1, iako sam imao i par uboda u području između T6-T10 ovaj T12- L1 je bio koban, ležao sam tako na hladnom asfaltu nekih 15 minuta, iako su se meni činili sati da su prošli, polako sam gubio svijest i nastala je tama. Probudio sam se u bolnici koji tjedan kasnije, bio sam u komi, ne sječam se nićega iz kome, iako neki kažu da su imali paranormalna van tjelesna iskustva, ja osobno nisam. Nisam kužio da s mojim nogama nije nešto u redu, samo sam se pokušavao sjetiti kako sam završio u bolnici, sjećam se kroz neku maglu da je mama plakala, a tata imao jedan jako zabrinut izraz lica koji još kod njega nisam vidjeo tako da sam brzo shvatio da mi se dogodllo nešto jako ozbiljno. Kada je došao liječnik nisam očekivao ono što je slijedilo, iz nekog svog glupog razloga zamolio je starce da izađu van, valjda zato da se iživljava nada mnom sa svojom vijesti. Još mi iskreno nekad po noći znaju zvonit po glavi kada ne mogu spavat te njegove rijeći, kada razmišljam što je moglo biti da nisam bio na tom mjestu, da nisam učino to što sam učino.
"Da, da mladiću, e moj mladiću, imali ste veliku sreću znate, da ste gledali u njega danas bi svijeće palili, e mladiću mladiću, ne budete se više s ciganima kačili znate, nikad više,nema više za vas jako puno stvari, znate, ostali ste paraplegičar i to vjerujemo, ne možemo biti potpuno sigurno od toliko uboda na tim područjima, ali ste najvjerojatnije T12-L1"

Da li bi itko s 15 godina razumio što vam ovaj priča, ne vjerujem to, još na takav način, na moje pitanje da što to točno znači, slijedio je još odurniji odgovor.
"To vam znači da za tebe mladiću nema sex-a, nema kontrole pišanja i kakanja, sporta, trčanja, nogometa i hodanja nikad više."

Da nisam bio u komi toliko dugo, da sam mogao uspravno sjediti ustati se iz kreveta bez da mi se zavrtilo u glavi i bacilo me nazad na jastuk, što gledajući danas je bila prava sreća otišao bi i prerezao si žile, ili se bacio kroz prozor. Nekako je prošlo to sve u bolnici, nakon nekoliko dana sam se počeo praviti da to nije stvarno i da je samo privremeno kao, ako neću gledati u kolica i paraplegija će nestati s njima. Nakon tog poricanja sam pak otišao u jednu drugu krajnost ,a to je bilo kako je sve za 5, dok jedno me jutro stvarnost nije opalila po glavi da sam puko skroz. Tata me odveo na rehabilitaciju u bolnicu, kako je bilo ratno vrijeme možete si misliti kako su izgledale rehabilitacije, tata me iskipo iz auta i otišao ga parkirat, a ja sam ostao pred bankinom koju koliko god se trudio nisam uspio priječ, neki klinac je isto išao na terapiju i prešo ju od prve, sjećam se da sam ga gledao i nije mi bilo jasno kako može biti tako nasmijan, zar ne kuži da nikad neće hodat, obratio mi se kad je vidjeo da divljam s kolicima po toj bankini da se to ne radi tako, da ne mogu nasilu. Skoro sam ga poslo nekud ali se pojavio tata i prevezo me preko. Već sam tada bio pred slomom i bilo je samo pitanje vremena kada ću pući skroz,a puko sam kod kuće te iste večeri, tata je jedva uvjerio mamu da mi se ništa neće desiti ako ostanem sat-dva sam doma dok oni odu do mog brata vidjeti tek koji mjesec starog unuka. Utuvio sam si u glavu da ako ustanem iz kolica da ću hodat, naravno pao sam ko kruška i razbio se sav na kuhinjskim pločicama, u mom očaju i bijesu kolica su letila na drugi kraj kuhinje, ništa do čega sam mogao doći nije bilo pošteđeno, razbio sam sve što mi je došlo po ruku. Nakon toga su slijedili dani, tjedni, mjeseci očajavanja,depresije, prestao sam čak izlaziti iz kuće na dvorište, moja mama mi iskreno nije pomagala u mom stanju, iako u najboljoj namjeri, radila je iz mene većeg invalida nego što jesam, tata je imao sisteme da bi me samo stavio u kadu i ostavio da se sam okupam ali mama bi došla i okupala bi me ona, uvijek je uspjela natjerati tatu da me spremi u krevet i meče u kolica svako jutro, doslovno ništa sam nisam radio, malo je falilo da me počne hraniti. Nakon nekog vremena više nisam čak ni bio u depresiji nego je nastupilo neko stanje predaje, za sve mi je bilo svejedno. U 17 godini sam dobio kompjuter pa sam po cijele dane drapao po igricama i pržio si cd-e, dok mi jednog dana mama nije odbila dati novce da si kupim nešto, isprika joj je bila da trošim novce na gluposti, poludio sam, bio sam bijesan na nju, na kolica, na sve oko sebe, dok eto nakon tjedan dana durenja i divljanja nisam jednu večer ležeći u krevetu imao trenutak prosvjetljenja, neki glas me je pitao duboko u meni jeli to život kakav želim? Sljedeći dan sam otišao u srednju školu vidjeti što bi mogao završiti i kako, da jednog dana imam svoj novac i tako sam upisao srednju školu i završio je, upisao faks i po prvi put otišao daleko od kuće. Faks mi je bila najbolja stvar u životu koju sam napravio, osamostalio sam se potpuno, pretvorio sam svoja kolica u prednost, no kako već to sve ide na faksu osim učenja i ispita bilo je tu tulmarenja, cura i svega. Tada sam opet nakon dugo vremena htio da hodam, dosta mojih kolega me je gledalo sa nekim sažaljenjem, a mene je najviše mučilo kako da pristupim nekoj curi, što joj ja mogu dati. Sexualnog iskustva nisam imao nikakvog i kada se radilo u curama imao sam neki strah, najgore od svega je bilo što nisam imao pojma koga da pitam neke stvari, kada sam prvi put izašao sa curom imao sam jedan grč u želucu kako ču napraviti neke stvari, ako ikada dođe do sex-a.
Mislio sam da nemam šansi kod cura općenito jer kako ću imati odnose, dok moja prva cura kada je izašla sa mnom mi nije rekla da nije sve u pentraciji i sex-u. Ostao sam paf, nisam baš shvaćao što je time htjela reći dok nije došlo do sex-a, shvatio sam da su ruke i jezik dovoljni,a njena izjava kako je imala najbolji sex u životu mi je dala krila. Faks mi je bio najbolje razdoblje u životu jer sam konačno prihvatio sebe i shvatio sebe kao osobu, još dosta dugo nakon što sam prihvatio svoje stanje sam mrzio poglede ljudi na cesti one poglede, gle ga jadan dečko.
Danas me više ne diraju jer ja znam tko sam i što mogu i da imam kvalitetniji život u kolicima od više njih koji hodaju, jer živim život,iskoristim svaki dan. Tokom cijelog tog procesa prihvačanja kada danas gledam neke stvari vidim da sam bezveze potratio par godina na samosažaljevanje,na strahove i ine glupost ali to su valjda stvari koje moramo proći. Danas imam svoju firmu, imam stalnu vezu, bavim se sportom i imam kontrolu pišanja i kakanja bez obzira što mi je doktor na početku priče rekao da nemam, imam i erekciju i sex sa pentracijom zahvaljujući teti viagri, toliko o tome da to nikad neću moći. Živim život i sretan sam i da mi sad neko kaže da postoj lijek s kojim bi hodao rekao bi mu ne hvala, dobro mi je ovako, to je moj život i živjet ču ga.

Hrvoje

- 16:58 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2007.

Bio je u meni
uvijek....
kao sjena tih,
kao more jak...
Toliko nejasan
toliko tuđ
a ipak, bio je jednom
samo moj
igrajući se grubo mojim srcem...
Slika što utvare rađa
i razdire taštinu
nejasan osjećaj
koji sumnje rađa
i ubija volju
bio je....
bio je jednom samo moj
otišao je s ljetom
gdje sve mrtvo živi
osim suza vrelih
ostavivši samo sjećanje na nešto
što sam zvala - sreća.
(njemu, jednom kad bijah tužna i sama)

Lu

- 21:42 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 07.07.2007.

Zanos

Ti i ne slutiš
kolika sve mora postoje
i koliko pregršti najsjanijih bisera
treba izroniti.
Ti ni ne slutiš
kolike se plime nježnosti kriju
i koliko se beskonačno mnogo može poklanjati.
Ti možda i ne znaš
kako ispod ledenih kora
i vanjskih okova
kuca nježno srce ptice
i spavaju zaleđeni poljupci.
I ne znaš ništa
o prostranstvima
u koja si upisan
i koja iskonski slijediš
I ne znaš još,
zaista ne znaš
koliko neizmjerljive, zarobljene dobrote,
blagosti, nježnosti i ljubavi
ima
u tebi
u meni!

Autorica:Lu

- 18:45 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.