četvrtak, 07.05.2009.
Ako nada umire posljednja, jesam li ja još uvijek živa?
Nada je umrla.
Ako ona umire posljedna jesam li ja to još živa?
Nisam sigurna, zbunjuje me moja okolina, nema ničega.
Hoće li mi se netko obratiti? Uputiti me?
Ovo ne može biti smrt, kažu da ti posljednji trenutak proleti život pred očima.
Ja jesam vidjela njega, ali iako je moj život, on mi stalno leti mislima.
Taj prizor nije bio drugačiji nego prije. Što može biti savršenije od savršenstva?
On je uvijek bio i ostao jedino lice u životu koje vidim.
Ali je li ovo život?
Što dolazi poslije kraja?
Hm, ne mogu se više sjetiti njegova imena, ne sjećam se više nikoga.
Opet mi je prošao mislima.
Um je na trenutak zastao od vreline tog anđeoskog osmjeha, vraćaju se osjetila, miris njegove kože, zvuk njegova glasa, al izmjenjuju se jedan po jedan da mi ne bi pružili cijelu sliku.
Nakon tog anđeoskog osmjeha umu i dalje nije bilo glasa ali srce se oglasilo.
Slabašno je kucalo.
Svakii otkucaj tako malen i tih proparao je njedra, svaki otkucaj novi bodež.
O jadno srce moje pa se nadaš?
Ovdje nema više ništa za tebe.
Usni srdašce moje i ne budi se.
Više nikada ne ćete kucati zajdeno, više nemaš kucati za koga.
Kucanje je utihnulo, a s njim su se i ugasila moja osjetila.
Prostor je opet bio prazan.
Zatim se sve promjenilo, divnu bjelinu zamjenila je prijeka tmina.
Postajala je sve gušča.
Oči su se priviknule, a um zadovoljan donjeo zaključke.
Da, ovo je smrt.
Valjda su donjeli odluku; idem u pakao.
Pakao?
Sada bih se trebala bojati?
Ne znam.
Ja se ne bojim.
što sam više propadala manje sam marila.
Pa ne može biti gore nego onaj djelić sekunde prije nego li je umrla nada, prije nego li sam umrla ja. U trenu snažna svjetlost proparala je tminu.
Pokrila sam oči, što od straha što od nagle promjene.
Oči su se ponovno priviknule.
Pa nije valjda da su opet promjenili mišljenje i vratili me na čekanje.
Sva ta bjelina.
Zatim sam primjetila nešto čudno.
Nisam bila na čekanju, ni u paklu, ako to i jest pakao i nje tako loše, nije to ni raj, nije dovoljno savršeno.
Prostor oko mene dobio je puninu. Ispred mene protezala se beskrajna zelena livada tako intenzivne boje da bi oči boljele ali nisu.
Ona je bila prošarana snježno bijelim cvjetićima tako savršeno da nikada ne bi bila ni dosadna ni preintenzivna.
Opet sam osjećala mirise.
Okrenula sam se u stranu i vidjela drvo u cvatu.
Očito, ovdje je bilo proljeće.
Savršeno drvo krasili su savršeni cvjetovi tako blage boje da nitko ne bi mogao sa sigurnošću reči jesu li bijeli ili pak ružičasti.
Miris cvijeća mamio me. Iza sebe sam primjetila klupu jednostavno, a opet tako savršenu.
Nisam vidjela ništa drugo pa sam odlučila malo sjesti.
Moram pričekati nekoga tko će doći i objesniti mi što se zbiva.
Mora doći i reči da je došlo do zabune, ja sam trebala završiti na gorem mjestu od ovoga, paklu.
Ne zaslužujem ja savršenstvo, opet mi je on prošao mislima.
Na gorem mjestu, bila sam ja i gore, um se na tom mjestu zaustavio.
Promatrala sam pejzaž oko sebe kada sam na drugom kraju livade, ako je na njoj uopće postojao kraj, primjetila nešto malo i crno.
Bilo je očito da mi se približava jer tučkica se razvila u siluetu.
Da, to je sigurno čuvar koji mi dolazi sve objasniti.
U šarolikoj paleti mirisa pojavio se novi, savršeno drvenast, slatkast i tako profinjen, baš poput onog drveta u cvatu.
Kako ga samo do sada nisam osjetila, ta sjedim točno ispod drveta?
Ali, miris nije dopirao iz tog smjera, dopirao je iz smjera prilike koja mi se približavala.
Um je ponovno postavio blokadu, a ja sam joj se oduprla.
Točno sam znala odakle mi je miris bio poznat, zašto nije pripadao drvetu, taj miris već je pripadao nekom drugom, nekom puno savršenijem.
Dok sam razmišljala, prilika je došla dovoljno blizu da sam joj mogla razabrati crte lica. Lica koje sam jedino i ikada vidjela, lica sa anđeoskim osmjehom.
Srce je razbilo okove, ponovno je kucalo, ali ovaj put nije boljelo.
Polako pojavljuju se trnci u nogama i penju se po tijelu kao milijun mrava, izuztno ugodnih mrava. U želudcu se javljaju leptirići koji su tako nedostajali ovoj livadi.
Srce kuca snažnije, toplina se širi tijelom i zadržava se u obrazima.
Prizor oko mene je blijedio, nije više postojala livada, drvo, ni klupa na kojoj sam još uvijek sjedila. Ovdje je bio samo on, njegove oči koje paraju sjećanja, usne koje bole, savršenstvo. Prilazio mi je i smješio se.
Osjetila sam da trebam uzvratiti ali nisam znala kako, znala sam i da moram ustati ali ni to nisam znala.
Nekako sam se prisjetila, ustala sam polako i nesigurno kao lane koje nije sigurno da će mu nožice izdržati.
Onda se prizor počeo gubiti, počeo je blijedjeti.
Nestajao je u bjelini.
Naglo sam se trgnula i duboko udahnula, opet se sve razbistrilo.
Kako sam bila blesava, zaboravila sam disati. Bio je sasvim blizu i ja, ne razmišljajući bacila sam mu se u zagrljaj, bio je tako topao.
Moje srce kucalo je zajedno s njegovim.
Jedna suza otela se oku i pala na njegovo rame.
Prošaptao je moje ime, zadrhtala sam.
Sada je bio tako potpun.. dodir, slika, misris, glas...
Samo sam se privila čvršće uz njega.
I.. prizor se rasplinuo.
Naglo sam se probudila u tami, oči su me pekle, a usnje gorjele.
Da upravo sam se probudila iz najljepše more.
Sada sam znala, nakon nade ostaje utjeha i život izvan ovih dimenzija.
Mislila sam da više nemam ništa, ali ipak još uvijek imam snove o mom snu.
Malo.srce
- 21:35 -


