četvrtak, 03.01.2008.
Priča našeg smsfreak-a
Kad sam se ja rodio, mama je ubrzo skužila, da mi je glavica veća nego što bi trebala biti...
Kad su me zbog toga pregledali, imali liječnici što vidjeti. Od silne vode u mozgu moždani tlak je toliko podivljao, da sam ja odmah imao bliski susret s „malim zelenim stričekima“ i njihovim spravicama.
Oni mi, valjda radi regulacije tlaka ugradiše čudo od pumpice (iako ja tvrdim, da su mi ga samo zato ugradili, da mi nitko ne može reći, da nemam ništa u glavi...). To čudo je ubrzo pošlo putem sve tehnike i moždani tlak je standardno divljao, pa sam ja bio onemogućen u razvoju. Kad su ga ponovno izmjerili, imali su što vidjeti. Standard je 9 do 12. Ja sam imao između vedrih 130 i veselih 160, a rekord je bio 220 (Zar mala djeca smiju na autocestu?! A osim toga, kad voziš tom brzinom, love te pajkani...)
Pumpicu su odmah zamjenili, ali oštećenja su bila zamjetna... Precizne motorike i osjećaja za ritam nema (tehničko crtanje ne ide ni pod razno), vid je znatno oštećen, ravnoteža je problematična na kliskom terenu.
O živcima niti ne pričam. Što bolest i njezine posljedice nisu sredile, to središe oni luđaci od „kolega“ iz razreda, ali čupam se ja...
Razvoj kod mene počinje tek nakon četvrte godine, ali zato tada ide munjevito.
Sve to budno prate liječnici, a za zabavu se brine moj tadašnji neurolog, koji uz sve to u nalaze ubaci koji biser...
Tako on piše 1980. godine, kad sam ja bio malac od tri godine, da je moja seka, koja je rođena dvije godine prije od mene, prerano rodila dijete (u pravu je, nema šta...). Ali zato mi je jezik nenormalan, jer je, citiram, „gladak i mokar“...
Isti biserko zna dvije godine kasnije i to, da ja jako slabo govorim njemački (ako me roditelji uče samo hrvatski a ja za vrtić znam samo iz sekinih priča, onda mi je to normalno...).
Za školu ja tada, po njegovoj procjeni nisam, jer su nalazi loši.
Na izjavu, da neću završiti ni školu za invalide, tata je tog doktora poslao ravno...
I kao pravi tvrdoglavi Bosanac radio je po svome.
Tu tatinu taktiku sam preuzeo poslije i ja a tom stričeku smo uvijek slagali pričicu, koju je on htio čuti i koju smo mi na putu do bolnice dogovorili...
Trebali ste vidjeti facu tog doktora, kad sam mu donio magisterij („Sorry, doktore, ali meni je bolje na faksu!“ )...hihihihihi... šteta, što je fotić tada ostao kod kuće....
No i moždani tlak se nije dao... i on je dalje pravio probleme.
Sad je odvodna cjevčica od te pumpice igrala ringe-ringe-raja s glavnom krvnom žilom u vratu, što je, naravno, opet pozvalo male zelene stričeke na posao.
Danas je situacija takva, da ni tada ugrađeni treći primjerak pumpice više ne radi... Samo što bi danas zamjena zbog nastalih anatomskih promjena, koje su uzrokovane bilo odrastanjem bilo time, da koštano tkivo na (u ovom slučaju namjernu) povrijedu reagira nadebljavanjem, bila gotovo smrtonosna.
Zato imam bolove, kad sve te žile od vrućine nadebljaju... a protiv tih bolova su i lijekovi nemoćni.
To je i razlog, zašto se neurokirurg hvata za svoju glavu, kad mene ugleda. Ali neće se on mene riješiti tako brzo...
No ipak, ne smijem se žaliti (niti volim, kad me drugi žale), jer sam mogao proći daleko gore.
Znam za slučaj jedne djevojke, koja je kao posljedica iste stvari oduzeta od usta na dolje (!), jer je njoj, za razliku od mene, moždani tlak divljao po vitalnim centrima (vegetativni živčani sustav, motorika, govor...).
Kad usporedim s time svoju situaciju, da ja gotovo normalno živim i radim, onda stvarno mogu samo iz dubine duše reći Bogu hvala.
Stvarno je to Božje čudo, kome se liječnici ne mogu načuditi (bravo šefe, samo nastavi tako...!).
Nije uvijek lako s tim.
Možda će vas šokirati i ovaj pomalo šaljivi pristup svemu tome, ali on mi pomaže naprosto, da preživim i da se nosim s tim. Našaliti se u patnji i s njom pomaže, da me ona ne slomi.
Ljudi često bez razmišljanja sude i osuđuju.
Znam, neke stvari ne mogu, ali u biti mi ne nedostaje ništa. Mogu normalno hodati, raditi, smijati se, ići nekuda s prijateljima,... A ono, što ne mogu, to prihvaćam kao činjenicu, koju ne mogu promjeniti.
A vjerujem, da ipak mogu biti na korist ljudima oko sebe (a ne im samo dosađivati...).
Zato me malo zaboli, kad me se nazove „oštećenom robom“. Ja sebe ne doživljavam tako.
Na neke stvari moram paziti, točno, ali naučio sam upravo i kroz tu svoju priču, da treba cjeniti svakog čovjeka.
Jer svi mi imamo i svoje invaliditete ali svaki od nas ima i svoje kvalitete, kojima i hoće i može usrećiti ljude oko sebe...
- 14:48 -
