Mudri su ljudi pisali izreke . Kao npr . onu “ Život se može promijeniti u sekundi ” - ali ja nikad nisam vjerovala u to . Više sam vjerovala u onu : “ Što možeš danas , ostavi za sutra. “ Mislim , zašto se mučiti bezveze ? Nekad davno sam u to vjerovala , sve dok nisam osjetila bol sudbine na svojoj koži .
Adrijan
Adrijan je bio moj prijatelj . Najbolji prijatelj . Nikad se nije češljao , imao je prirodne “ dredle ” a i majicu koju sam oduvijek htijela . Razumio me najbolje od svih jer je i sam bio takav . Dijelili smo strast prema street košarci , ali i prema brzim autima . Obadvoje smo živjeli za onaj dan kad je trebao dobiti vozačku . Bio je dvije godine stariji od mene , ali ne i pametniji kako bih mu ja odbrusila kad bi me zezao za moje godine . Imao je onaj veliki krevet na koji sam se ja uvijek bacala kad bi došla kod njega . Obožavala sam njegovu sobu , jer je ujedno bila i moja . Mnogi koji bi nas upoznali rekli bi da smo blizanci , jer smo bili slični i po izgledu i karakteru . Naš najboji film je bio : Prebrzi i Prežestoki , naša omiljena pjesma je bila Patience koju izvodi i naš ujedno najbolji bend , Guns and Roses . Najkraće rečeno , bili smo nerazdvojni . On je bio moj prijatelj i moj stariji braco kojeg sam oduvijek htjela , a nisam ga imala , sve dok on nije došao .
2fast 2furious
Bila je subota i ja sam se spremala u svatove . Bila sam umorna jer smo sinoć slavili . Konacčo je dobio vozačku . Bila sam sretna jer je to bilo ispunjenje svih njegovih snova (a i mojih, naravno)… Konačno je mogao voziti svog BMW-a kojeg je uređivao otkad zna za sebe . Bila sam sretna zbog njega i nisam mogla čekati da me prvi put provoza “ našim ” autom . Nikad se dugo ne spremam , ali sad se odužilo jer sam zaboravila da nisam ispeglala haljinu , a mame nije bilo kod kuće da to napravi umjesto mene . Dok sam peglala i gledala Mućke , nazvao me Adrijan . Htio je da dođem na kavu u Iguanu jer je cijela ekipa bila gore . Zvučalo je jako primljivo , ali nisam mogla . Morala sam se spremit jer nisam htjela da me mama čeka . Odbila sam poziv na kavu i obećala da ćemo se sutra naći . Glasno sam pojačala glazbu i pjevala . Kad je prošla moja omiljena pjesma pošla sam prema liniji kad je pokraj kuće prošla policija . “ Opet nekog hvataju ” mislila sam u sebi , dok za 2 minute nije prošla i hitna. “ Nešto je bilo ” rekla je seka dok je silazila niz stepenice . Pogledala sam kroz prozor i vidjela Marka kako je prošao u autu . Odmah za njim projurio je i Borna sa Reom . Panika je u meni počela rasti . Pocčla se redati cijela moja ekipa . Izašla sam van, kad je do mene došla moja susjeda i rekla da je netko imao prometnu nekoliko kuca nize . Uopće se nisam čudila . Moja ulica je bila kao stvorena za ludovanje . Ulazak u ulicu je okuka , ali nakon nje 2 km pravac , a onda opet velika okuka , ali policije nigdje. Seka je došla do mene sa mojim mobitelom u rukama . “ Imaš poruku ” - rekla je “ Nina je ” . Pročitala sam i viknula seki , da sjeda u auto i vozi me dole . Nina je samo napisala da dođem dolje . Čim sam se približavala okuki na kraju ulice , vidjela sam aute ostalih prijatelja . Oni su bili vani . Izašla sam i prišla im . Svi su bili u suzama , crvenih lica , ali nitko ništa nije govorio . Adrijana nije bilo . Pogledala sam dolje i vidjela njegov BMW kako sav smrskan leži u kanalu pokraj ceste.
160 je previše
Više se ne sjećam . Rekli su mi da sam potrčala prema autu i usput udarila policajca koji me pokušao spriječiti . Kad sam stigla do Adrijana , samo sam se srušila . Danas mi se slike tog dana pojavljuju samo u odbljescima . Iz bolnice sam izašla sljedećeg dana sa 3 kutije tableta za smirenje . Čak se i sprovoda jedva sjećam . Ne znam je li to zbog suza koje su mi bile u očima ili zbog glupih tableta ? ? Znam samo da su svi naši prijatelji bili tamo . I svi su nosili u rukama bijele ruže . Roditelji su se složili da na spomenik stavimo natpis : “ Živio je prebrzo , prežestoko ali i prekratko . ” Par dana kasnije otišla sam na sud zajedno s njegovim roditeljima . Oni su željeli znati kako je poginuo , a htjeli su da je kao njegova najbolja prijateljica i “ seka ” također saznam , no , ja sam već znala . Na kavi , na koju nisam otišla zbog glupog vjenčanja i neispeglane haljine , su dogovorili utrku . Inače na kavama ja glumim mamu pa im ne dam da izvode gluposti , ali sad me nije bilo da to spriječim . Utrka je bila dogovorena u roku pet minuta . Od početka do kraja moje ulice . Adrijan i jos jedan dečko iz susjednog sela . Na zadnjem zavoju , došao je auto iz suprotnog smjera . Adrijan je skrenuo da bi izbjegao sudar , no on je sam sletio u kanal , te na mjestu poginuo . Policijska istraga je pokazala da je u tih nekolio stotinjaka metara uspio postići brzinu veću od 160 km/h . Kad sam došla kući sa suda , automatski sam izvadila svoj foto album . Na svakoj slici je bio i Adrijan . Ja i on na moru , pa on kako popravlja svoj BMW , pa opet nas dvoje za njegov 17. rođendan , on i ja sa pokalom street kosarke . Soba je bila puna uspomena na njega . Danas, nakon tri mjeseca, nedostaje mi jednako jako. Ali sad shvaćam da ga više nema . Znam da će njegova majica i dalje biti na njemu , ali ja je neću navlačiti… njegova kosa će i dalje biti zapetljana , a ja ju neću pokušavati rasčešljati… Umro je prebrzo , no i dalje prežestoko živi duboko unutar mene.
Priča koju nam je ispričala draga korisnica: blueangel0 ( klikni )
Post je objavljen 13.01.2008. u 00:30 sati.