Pismo za jednog tatu

<	travanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (7)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (8)
Veljača 2013 (7)
Siječanj 2013 (6)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (5)
Kolovoz 2012 (9)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (11)
Travanj 2012 (13)
Ožujak 2012 (11)
Veljača 2012 (6)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (10)
Studeni 2011 (11)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (6)

Opis bloga

zapisi o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu kod dječaka, iz pera jedne mame...

Linkovi

Ova majka nema formalnu edukaciju iz kineziologije ili psihologije ili bilo čega što bi je činilo iole kompetentnom za područje o kojem piše.
Ono što ova majka također nema je iluzija da su njeni tekstovi nekome potrebni, da bi ih uopće trebalo slijediti ili da njezino mišljenje ikoga zanima.
Ono što ova mama pak ima je puno i previše iskustva u pravim i krivim odlukama svih vrsta roditeljstva i općenito… You name it, she's been there.
Ova majka jednostavno voli pisati... pa ako vam se svidi, dobrodošli sretan

10 SAVJETA ZA RODITELJE

1. Pokažite interes, entuzijazam i podršku svome djetetu
2. Dajte ohrabrenje «svoj» djeci u toku utakmice
3. Dati ohrabrenje kako u pobjedi tako i u porazu
4. Poštovati trenerov način upotrebe igrača
5. Gledati na suca i ostale službene osobe kao na savjetnike – ne kritizirati sudačke odluke
6. Kontrolirajte svoje emocije
7. Pružite pomoć ako Vas to zamoli trener ili neka druga službena osoba
8. Pokazati poštovanje za rad u klubu
9. Ne pretjerivati u nabavljanju opreme
10. Mislite na to da vaše dijete igra nogomet, a ne Vi.

"Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom."
K. Gibran

08.04.2013., ponedjeljak

Dragi tata,
ovo pismo sigurno ima neke nedostatke, jer i dalje miješam 'č' i 'ć', a pogriješim i kod 'ije' ili 'je', ali znam kako se piše nogomet ... tako da ćeš me razumijeti.

Želim da znaš kako mi se sviđa kada me nedjeljama vodiš na utakmice i na treninge tokom tjedna, da znaš kako osjećam bliskost prema tebi zbog svega što činiš za mene. Želim da znaš da te puno volim...

Ali također želim da znaš kako ima stvari koje ne radim, jer to ne znam, a ne zato što ne želim. Jer sam dijete, tata. Zato griješim. Jer sam još mali.
Znaš tata? Nemoj se ljutiti, ali...

Ne želim da galamiš na mene s tribine.
Sramim se kada mi pred mojim prijateljima govoriš što trebam raditi.
Ne sviđa mi se kada moj trener sluša tvoje povike, on mi je već rekao što trebam raditi na utakmici.
Također, ne sviđa mi se kada vičeš na suca, on mi ništa nije učinio... a i kada bi mi bio nešto kriv... nemoj ga vrijeđati u moje ime, jer ja ga ne bih vrijeđao.
Želim da svi moji prijatelji igraju, uključujući i one koji znaju manje od mene.
Ne sviđa mi se kada se ljutiš jer ja idem na klupu kako bi ušao netko drugi. Ti koji ulaze, moji su prijatelji.

To je igra tata, želim se zabavljati.
Ti bi stvarno znao učiniti sve ono što tražiš od mene?
Ti bi stvarno znao igrati jednako i lijevom i desnom nogom?
Stvarno si bio tako dobar igrač kao što mi pričaš?
Ja znam da mi nikada nisi lagao, tako da želim da se sjetiš nedjeljnih jutara kada si bio klinac, i pokušaš se staviti na moje mjesto.

Znam da me voliš više od svega, ali nekada toliko ljubavi boli, tata.
Ja nisam želio promašiti gol. Ja sam htio zabiti... ali nisam znao.

Znaš Ignacija? Mog prijatelja koji se bavi plivanjem.
Pričao mi je da roditelji na njega ne galame jer ih pod vodom ne čuje. I rekao mi je da se ne raspravlja o sudačkim odlukama, nitko im ne govori da kradu, i rekao mi je da jako plješću onima koji dođu zadnji, i da nitko ne izlazi iz vode dok ne dođe zadnji plivač.

I Kevin, onaj koji igra rugby, pričao mi je da nakon drugog poluvremena počinje treće i da se okupe dvije ekipe, pjevaju i vesele se. Kaže da se prva dva poluvremena pripremaju za to da budu igrači rugbyja, a u trećem da budu 'ljudi rugbyja'.

I Fede koji igra košarku kaže da...

Ne, ja ne želim promijeniti sport, želim igrati nogomet, jer nogomet je najbolji sport koji postoji, tata.
Ali želim pravo da ne budem šampion, pravo da ne trebam spasiti našu obitelj vanjskim felšom, pravo da me ne zovu 'pederko' ako ne uzvratim udarac po nogama, pravo da ne budem buduća tv zvijezda, pravo da mi prijatelju ne dovikuju da je 'tetkica' jer plače na utakmici.
Još uvijek smo djeca, tata.

Želim te podsjetiti da me nikada nisi pitao kojim bih se sportom želio baviti... još bolje, nisi me niti pitao želim li se baviti sportom.
Poklonio si mi loptu i dres kada sam jedva znao hodati i uzeo zdravo za gotovo da mi se sviđa nogomet... u redu je, ne brini, jasno da mi se sviđa nogomet, nisi promašio tata, to je najbolji od svih sportova.

Ali želim da znaš kako ima jutara kada mi se ne da ustajati iz kreveta, kako sam ponekad umoran, kako mi nisu još pokazali sve što znaju raditi veliki, nije bilo vremena za to, tek se učimo.
Želim da znaš kako nisam odrasla osoba u malom, ja sam dječak koji igra dječju igru.

I iznad svega... želim nastaviti igrati nogomet, da budeš uvijek uz mene i da me vodiš na igrališta do dana kada ću na igrališta voditi ja tebe.
Jer unatoč svega što sam napisao u ovom pismu, nogomet i ti, dvije ste najbolje stvari koje su mi se dogodile.

- preuzeto, slobodno prevedeno (i malo modificirano) sa www.taringa.net
mah

- 22:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.