naša nogometna avantura

08.12.2014., ponedjeljak

Kako naučiti dijete da prihvati poraz ili zašto muškarci vole plavuše s velikim grudima

Završena liga Petica Dečki su u dresovima NK Mladosti osvojili srebro, moglo je i bolje, no ima još liga i prvenstava za dokazivanje. A NK Bjelovar 2002 je prvi, da PRVI! Eto. Ne znam zašto itko misli da mi je problem to napisati, smatram se prilično zrelom osobom, pa iako se jako emotivno angažiram tokom tekme (čitaj: skandiram, vičem, bodrim ) prihvaćam činjenicu da postoji netko bolji. I čestitam mu na tome. I uopće, kad sam ja igdje rekla da NK Bjelovar nije dobar; dečki su sjajni, igraju lijep nogomet, kojeg sam uvijek hvalila, prelaskom u drugi klub nisam promijenila i mišljenje! Ono što eventualno zamjeram ljudima iz uprave NK Bjelovara je to, što su dopustili da nakon sedam dugih godina, uspona i padova, lijepih (više) i manje lijepih trenutaka, sa scene ode jedna sjajna generacija 2002. Tko je za to “zaslužan” neka govore i pišu drugi jer to sad stvarno (više) nije moja briga. Malo fotografija, da ne zaboravimo Peticu, dvoransko natjecanje za uzrast U-12. J Kako su se nakon završnice desila raznorazna prepucavanja preko sms-ova, društvenih mreža, a čije je glavni akter bio moj sin (pogodite koji) osjećam potrebu napisati nekoliko riječi o djeci koja teško prihvaćaju poraz. Mi, odrasli, teško si možemo predočiti što za djecu znači izgubiti. Djeci poraz ne znači samo da nisu imali sreće. Poraz brutalno odgovora na pitanja: „Tko sam ja?“ i „Što ja mogu?“ i pod upitnik stavlja vlastiti osjećaj vrijednosti. Ako dijete još k tome nema dovoljno samopouzdanja (jer je npr. blizanac brata koji je u svemu dominantniji ) još se teže nosi s takvim ishodom. Gubitak, osim toga, doživljava kao nepravdu jer se on maksimalno potrudio, dao sve od sebe i usprkos tome je izgubio. Filip je jako senzibilno dijete. Emocije pokazuje u trenutku odmah! Ako zabije gol, skida dres, ako ne zabije, lupa po stativi, ako sudac pogriješi, on je tu da mu ukaže na to, pa dobije žuti. Najradije bih sad sve objasnila majčinskom komparacijom : loš, gori , isti otac! ali neću, jer ga razumijem. Meni je jednom, čini mi se da je bilo o drugom srednje, jedna Renata otela dečka. Mislim, nije bila ona klasična otmica sa pištoljem ali je on otišao. Imala je dugu plavu kosu i jako velike grudi, što ja znam, možda sedmicu. Zaboravila sam ga brzo ali još godinama sam rješavala osjećaj manje vrijednosti uzrokovan postojanjem umjetnih plavuša sa velikim sisama. A zašto? Zato što mi nitko nije rekao da se prestanem uspoređivati sa drugima! da smo svi na svoj način prekrasni, dobri, vrijedni, bez obzira na opseg grudi ili brzinu šuta, ili broj golova … Kužite? Jer ponekad stvarno izgubimo. . Ponekad se dogoditi da imamo nerealnu sliku o sebi i mislimo da možemo mnogo toga što realno zapravo nije moguće. Ponekad je drugi tim spremniji, uigraniji. Ponekad nemaš sreće jer lopta je okrugla. Ponekad muškarci ne biraju mozgom. Jednostavno - izgubiš. Onda sjedneš, sabereš se, shvatiš gdje si fulao i ideš dalje. 20 godina poslije, najbolja prijateljica ti je almost plavuša i ima velike grudi, što ja znam, možda sedmicu. (Nemojte me tražiti broj, ne zanimate ju.) I imaš kraj sebe muškarca koji voli crnke. Da završim. Možda bih davno prije, prije nego sam imala djecu, napisala nešto tipa da život nije sladoled i da je bitno naučiti dijete podnijeti poraz jer, na žalost, živimo u svijetu koji voli pobjednike i mora se naučiti dostojanstveno gubiti. No, sad ja ovako sa Filipom radim. Kada je situacija akutna, kao jučer poslije finala, suze i bijes, suosjećam s njim, dopuštam mu da pokaže ljutnju, i ukazujem mu na neke segmente u kojima je bio bolji od drugih. Smatram da se mora suočiti sa svim svojim prednostima i nedostacima, prihvatiti ih i raditi na tome da bude bolji. Znam da će u životu bezbroj puta biti drugi, ili bez medalje i na to se mora priviknuti. No ponekad to nije jednostavan proces i treba mu vremena... jer je razmažen jer je preosjetljiv jer je nesamopouzdan i jer je moj. Pa mu eto, ponekad i dopustim da bude - loš gubitnik. Pišemo se

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.12.2014., subota

Idemo dalje :)

Posmatraj čovjeka. I ako vidiš da se nikada ne koleba, ne predomišlja, da je uvijek siguran u sebe i da potpuno vjeruje u ono što kaže, i samo u to, da ne zna ni za oklijevanje pred odlukom, ni za kajanje poslije nje - znaj da je taj čovjek kurva ili kurvin sin. I kloni ga se koliko možeš. Ovo je Andrić rekao. (Volim Andrića, jako jako). A ja sam rekla da ću se držati onoga što mi (naj)bolje ide (poezije), i odlučila sam ugasiti blog. Onda sam se predomislila i odlučila da blog ide i dalje. Pod novim nazivom i od sada nadalje kao personalizirani zapis jedne mame; fokus više nije na klub u kojem dečki igraju nego isključivo na njih dvojicu :) Da se prisjetimo tko smo i kako i zašto smo počeli. Fran, igra na mjestu stopera, navija za Hajduka, i za Chelsea, najdraži igrač mu je Eden Hazard, koji " nosi broj 10, igra veznog i ima tak dobre driblinge ". Filip, igra na mjestu napadača, navija za Dinamo,i Barcelonu i veliki je fan Neymara. Neymarovi posteri posvuda, screensaver, dres, a i frizuru mijenja kako i spomenuti. Mama, pametna,zgodna, uvijek nasmijana, visoka vitka plavuša raskošnih oblina 90 -60 - 90, u najboljim godinama, traži formulu kako odgojiti vrhunskog sportaša. O.k. malo se šalim. Kako sve svoje čitatelje osobno poznajem, nema potrebe za opisivanjem. Kako smo počeli? Pa mogla bih sad pisati o neospornoj činjenici da je razdoblje od 6. do 14. godine vrijeme najintenzivnijeg rasta i kao takvo, najpogodnije za stvaranje navike i prepoznavanja potrebe za fizičkom aktivnošću, zbog sedentarnog načina života (vrijeme provedeno na nastavi, pisanje zadaća i učenje te zabava na kompu ). Mogla bih reći da zato, što znanstveno je dokazano da redovito bavljenje nekom tjelesnom aktivnošću dovodi do boljeg raspoloženja, bolje prilagodbe okolini, većeg samopouzdanja, boljih intelektualnih sposobnosti te snalaženja u prostoru i životu općenito. Ali da budem iskrena, sve ovo sam osvijestila puno kasnije. Počelo je tako što im je otac već za prvi rođendan kupio svakom po loptu i dres Hajduka. Zarolalo se traje i dan danas :) Sutra nas čeka završnica Petice, zimskog dvoranskog prvenstva u malom nogometu, za igrače 2002.g. u organizaciji Nogometnog saveza Županije Bjelovarsko-Bilogorske. Već danima doma razgovaramo o izvučenim parovima, trenerovoj strategiji, vidimo se s medaljom oko vrata...pali su u drugi plan svi Križarski ratovi, njihovi uzroci i posljedice, kao i stanovništvo i naseljenost Azije, kao i množenje i dijeljenje razlomaka.....pa eto, jedva čekam sutra kraj Petice da se primimo malo i knjige. Pišemo se

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.