Miris percepcije
Svake jeseni s prvim hladnoćama,oplođene kraljice traže mjesto za hibernaciju u sigurnosti.Kažu ljudi..-ako u hrpi lišća naiđete na živu,ali usnulu kraljicu,pustite je spavati u miru,jer prerano probuđenu sigurno bi umrijela od hladnoće.
Poistovjetiti sa spoznajama nije pretjerana usporedba.
Ponovno i ponovno..nanovo i opet..Spoznaja!
Prošetah ovim stazama ne bi li malo dušicu oslobodila,ostavila prostora za nove borbe.Pišući,ponestaje volje.Hm..interesantno,a tako sam puna inspiracije zakoračila u ove vode.
I što sad.Napraviti pauzu i čekati trenutak akumulacije ili jednostavno,okrenuti se i jednim potezom zatvoriti tu misao koja bježi brzinom munje.
Ponekad se pitam što se to dešava u toj našoj maloj glavici kupusa kad misli ponekad skliznu i nestanu tko zna gdje.Zašto im se gubi trag?Pronaći nekakvo objašnjenje..?!
Pitam se u mnoštvu pitanja.Odgovora nigdje.Prazna kutija.Bjelina platna čeka na poteze.
Miris! Omamljena njime lebdim u nekim dimenzijama,nošena krilima anđela.Ispunjen svaki kutak,brazda..puteljak bez tragova fizičkih spojeva dviju materija.Ostaje vijor čestica jednim jedinim osjetom percipirana..
Ništa
Hm..Pisati,pišem,pišu,..čitam!
Dugo me već drži misao i želja da pišem,pretočim svoj unutarnji svijet ispunivši bjelinu papira tim crnilom slova,mislima obojanim svim bojama.Svemir jedan koji je samo njemu znan,a možda i nije percipiran.
Pisati riječima koje plivaju unutarnjim morima veličine oceana sa samo nekim otocima koji svojom malom glavicom strše iz tog plavetnila.Napisati i složiti papire sa rednim brojevima stranica,početkom iz sredine,a možda i kraja.
Drži me misao te radnje kojom će svaka ladica biti ispražnjena,svaki kutak očišćen od paučine,svaka škrinja otvorena cvilećim zvukovima već zahrđalih zglobova.Drži me želja,koja,ako opstane,bit će ostvarena.
Hm..Odati se? Javnosti predočiti slike koje su za njih samo apstrakcija? Apstrakciju preslikati u impresionizam,jasnih obrisa realnih tema,magličastih vidika sa ili bez magle?
Hm..razmišljam..još uvijek..ne prestajem..log out.
Spoznaje
Zar je ta spoznaja prava,istinita,iskonska,u javi realna?
Zar je sve samo iluzija,san nedosanjan?Zar sam marioneta nečije igre izrežirane pomno do zadnjih detalja?
Zar su moje misli ispravne?Bježući od njih ipak su me sustigle?
Poigravannje kao tema dana,mjeeca,godine prošle,pola ove..Poigravanje kao igra zaobiđena u nekim mlađim danima..
Prihvat takve spoznaje koliko god ona bolna bila,ostaje spremljena pod moranje.
Žalosno prihvaćam sada već vijest svemira da su sumnje i intuicija bile zapravo....u pravu!
Koliko je mržnje i zla u čovjeku kad je spreman uništiti dušu nečiju,krhku i otvorenu za emocije?U neznanju da zlo baš toliko caruje,ostadoh u čudu i tuzi kao more velikoj.Zlo,mržnja bliskog svog,inat,igra ljubavlju..Zlo i zlo zla!
Tuga takve spoznaje preplivala cijelo tijelo do jezgre stanice.Suze pokrile jastuk obgrljen,kao njegovo rame.Pogled upražnjen.Misli usmrćene.
Mjeseče što svojom punoćom vladaš i sjajem,ostavi mi emocije koje vladaju dušom..i...cijelim...srcem...!!
I dalje
Stajanje,koje je primorano ,me potiče na poglede koje fokusirane u smjeru traže nešto..smiraj,njegove riječi,mišljenje..Nema ih. Čekam. Čitam .
Magličasto vrijeme vraća misli i sjećanja koja se nisu od početne točke pomaknula.
Zašto neće?Zašto?-pitam se..
Možda je odgovor jasan,ali moje bježanje plete tanku barijeru kao obranu od istine.Sve tanja je.Istina kuca na vrata.Ne želim da uđe,ne bi mi se svidjela i zato ju ne priželjkujem.Daljina od nje održava onaj titraj i uzdah koji ispunjava.Još uvijek.Još..uvijek!Da!,......Pauza.....
Ništa
Ne ide mi u zadnje vrijeme..Ne ide...
Pisanje gubi inspiraciju a napisati bez nje,kojekakve ludorije bi iskakale iz tog lonca u kojem se kuhaju juhice svih okusa.Ali..zar pisanje i to tako inkognito nije i pravo mjesto za ludovanje slovima,kuhanjem misli i dodavanjem začina??
Kad se nađe rame,prijatelj,duša i ljubavnik u jednom,tada i srce poludi,razum se gubi i svaka filozofska teorija postaje zanemariva i rukom mahnuta da odleprša put snova.
Kada mašta kao takva ostaje u gabaritima mašte,grčevitost tijela oslobađa tugu bol i jade.
Kolika je snaga tijela u izdržljivosti nedaća što nas prate..kolika je snaga u srcu koje tugom broji dane,dane oslobođenja od nemira,ljubavi žarke..Želi li to uopće,srce jedno?Ili pušta da tinja u čekanju na bolje dane?
Svejedno,ovako ili onako,bol je ostavljena kao podsjetnik na TE dane..
