Fear of Flying

Upravo gledam neku brainless emisiju na jednom od američkih entertainment programa. Glavna vijest u svijetu show-biza ovih dana je Britney Spears i njena obrijana glava. Voditeljica programa kaže da je ona očito prolupala i da se jučer avionom iz Miamija (coach, not first-class!) prevezla do Rehab klinike Erica Claptona na – Antigu! My oh my… A ja se žalim da mi je dosadno i da se ovdje ništa ne događa, tko zna, možda je i Oprah ovih dana u susjedstvu.

Naše se pustolovine na Antigui & Barbudi nastavljaju. Kolega i ja smo odlučili otići na Barbudu prošli vikend, zato što ne znamo koliko ćemo dugo ostati ovdje i zato što smo Antigu pročešljali uzduž i poprijeko. Barbuda je udaljena oko 45 kilometara od Antigue i najbrži i najlakši način da se prevali ta udaljenost je devedesetominutna vožnja na Barbuda Expressu, malom brodiću istoimene tvrtke.
Otkako sam došla na Antigu, na spavanje idem najkasnije u pola 11, a dižem se svako jutro (bez budilice) oko pola 8. Sad će svima koji me dobro znaju ispasti vilica… Ali prije nego se zlice back home počnu smijati, objasnit ću zašto. Antigua je, kao i većina karipskih zemalja, jako blizu ekvatoru, što znači da sunce zalazi već u 6 sati popodne. U početku mi je to bilo čudno, da je ljeto, a da su dani tako kratki, ali vrlo sam se brzo ufurala u taj prirodni ritam, pa mi se u ovu nedjelju nije bilo teško ustati u pola 7 kako bih mogla obilno doručkovati prije polaska broda u 8 iz Jolly luke.
Ja sam si taj put zamišljala kao one ugodne mirne vožnjice trajektima od naših gradova na obali do otoka. Budući da sam dijete Panonske nizine, kontinentalka srcem i dušom, svaki oblik ljuljanja, treskanja i propadanja u zraku i vodi u meni izaziva nervozu i osjećaj fizičke mučnine.

Ukrcali smo se na brodić i čim smo krenuli shvatili smo da se na brodu, osim nas dvoje, nalaze još samo jedan hunky preplanuli prosijedi Poljak i njegova Lolita-looking kći. Budući da smo taj put platili bolnih 120 US, kolega i ja smo se pogledali i prokomentirali: Damn right it's only 4 of us! Pa nismo valjda platili 120 bucks da se tiskamo s gomilom ljudi. Za 15 minuta brodić je stao u St. Johnu i pokupio dvadesetak lokalaca koji su išli na Barbudu da provedu dan sa svojim rođacima. So much for exclusivity.

Otisnuli smo se na Karipsko more koje dijeli Antigu od Barbude i tad su počele moje muke. Stajala sam pored skippera i njegove pomoćnice. On je izgledao kao aging sailor koji je jednom davno imao po djevojku u svakoj luci, a ona je bila Amerikanka od kojih pedesetak godina koja je izgledala kao da ju je more godinama lupalo od stijene, sunce istovremeno pržilo, a komarci bockali po gležnjevima i u ruci je držala veliku termosicu punu vruće kave. Valovi su bili ogromni i naš se brodić dizao spuštao dizao spuštao, pa ljuljao lijevo desno, pa preskakivao valove. Ja sam se grčevito držala za … nešto, ni ne sjećam se više, buljila u valove u iščekivanju novih udaraca i poniranja i vodila polu-histerični razgovor sama sa sobom: Niš' mi nije, niš' mi nije…joj, šta sam ono doručkovala… tost, jaja, juice, kava, niš' mi nijeeeeeee (veliki val). Onda čujem skippera kako govori s australskim naglaskom, Yeah, another 27 miles. A ja mislim: Ma kakvih „miles“, koliko je to u kilometrima, minutama, sekundama?! Ni u jednom trenutku nisam skrenula pogled, niti promijenila položaj tijela jer bi posljedice bile katastrofalne.

Kad smo konačno došli na Barbudu, dočekao nas je ljubazni gospodin s kombijem i rekao da će nas četvero (kolegu, mene i Poljake) odvesti do Utočišta za ptice u laguni. Odvezao nas je do neke manje luke i kad se zaustavio rekao je: Ok, now you will get on another boat to go to the bird sanctuary… (O neeee)
Srećom, dočekao nas omanji otvoreni motorni čamac koji nas je velikom brzinom prevezao preko mirne lagune, što je bilo zaista zanimljivo i filmski. Zaustavili smo se na mjestu na kojem su se parile velike i lijepe „frigate birds“ (pomozite ako znate naziv na hrvatskom). Muškarci ženke vabe velikim crvenim napuhanim voljama. Onaj koji ima najveću volju, prvi dobije ženku. Nakon što ju oplodi i ženka snese jaje, on ostaje i čuva jaje i ptiće, a ona ide u potragu za hranom. Ove su ptice rodno i spolno osviještene. Osjećala sam se kao sporedni lik u emisiji na Animal Planetu.

Nakon što smo uslikali te ptice 158 puta, uputili smo se natrag prema kopnu. Dočekao nas je isti tip koji nas je i dovezao i rekao da nas vodi da pogledamo pećinu na Atlantskoj strani otoka. Najviše mi se svidjelo to što je Barbuda tako nedostupna i nepraktična za gradnju, da je sva ta priroda ležala prilično netaknuta. Plaža kojom smo se vozili bila je stvarno spektakularna, kao i pogled s vrha pećine.

Nakon što smo se spustili s tog brdašca, dobrano smo ogladnili, pa smo s nestrpljenjem iščekivali daljnji razvoj događaja. Vodič nam je rekao da nas vozi na plažu na kojoj se možemo kupati dok nam catering ne donese naše grilane jastoge… Mamma mia, sline mi cure kad se samo sjetim… Kupali smo se na potpuno pustoj plaži, jeli izvrsnog slasnog jastoga, a onda se oko 4 počeli vraćati prema našem brodiću.

Vodiča sam prisilila da mi tu nedjelju na otoku koji ima jedva 8 tisuća stanovnika nađe ljekarnu da mogu kupiti tablete protiv mučnine na putovanju. On je nazvao neku svoju susjedu i do polaska sam imala nekoliko tableta u džepu, a nekoliko u želucu. Kemija je učinila svoje pa sam već nakon prvih nekoliko minuta zaspala. Kad sam se probudila, lice mi je bilo prekriveno solju od vode koja je navodno cijelo vrijeme prskala po nama putnicima, ali već smo bili u Jolly luci pa nije bilo niti bitno.

U svakom slučaju, ako se ikad zaletite na Antigu, preporučam i posjet Barbudi, 120 US well spent.

Kolega s kojim dijelim nedaće i blagodati ove karipske zemljice je Španjolac, porijeklom Kubanac. Zove se Fernando i ima između 40 i 50 godina (ne želi mi reći koliko točno, previše je tašt) i ogromno iskustvo u putovanjima. Prošlo je ljetom s majkom, koja je prema njegovim riječima prava Bree van den Kamp (za one koji ne gledaju Kućanice, this comparison will be lost) i velika katolkinja, posjetio Međugorje. Majka je tamo ostala punih 7 dana, a on je za to vrijeme pročešljao južni dio Bosne i Hrvatske. Kad je opisivao svoje dogodovštine rekao je da je primijetio da smo mi Hrvati veliki nacionalisti; šahovnice i zastave posvuda, te ljudi koji su mu se neprestano obraćali samo na hrvatskom, bez obzira što je i rukama i nogama pokušavao objasniti da ne govori hrvatski. Ja sam se/nas odmah počela braniti, da si je on to umislio, da svaka zemlja za vrijeme turističke sezone prodaje suvenirčiće s nacionalnim obilježjima, da neki ljudi misle da ako ponove nešto na svom jeziku glasnije i sporije, da će ih stranac ipak razumjeti itd. itd.

Onda sjednem pred kompjuter i pogledam komentare na prošli blog. Na početku ću ovog posta pojasniti nešto što sam možda trebala pojasniti već u prvom postu. Dakle, volim engleski jezik i služim se engleskim jezikom u tolikoj mjeri da je pola svega u mojoj glavi samo i isključivo na engleskom. Jednako toliko volim i hrvatski, jer mi je materinji jezik. Nekim se ljudima to sviđa i mogu se poistovjetiti s tim „problemom“, nekima se to ne sviđa iz raznoraznih razloga. Kao što je dobronamjerni Viggo napisao u svom komentaru, blog pišem ja, a čitatelji ga mogu čitati, ili otvoriti bilo koji od 239.803 blogova na hrvatskoj domeni. Naravno, svi pozdravi, poruke, čestitke, preporuke i konstruktivne, dobro argumentirane kritike su i dalje dobrodošle!

O čarima i mukama prevođenja te svim pitanjima vezanim uz jezični identitet morate čitati našu jednu i jedinu translatoricu na translator.blog.hr.

Dakle, Valentinovo… šta ste radili na Valentinovo? Kad sam u ovo doba godine u Zagrebu, strašno mi idu na živce sva ta srca i crvena boja, i moje prijateljice, one koje imaju dečke, kad mi kažu da su cijeli dan provele mazeći se sa svojim dečkima (I mean really?!) ili u grad dođu s novom crvenom Salvatore Feragamo torbom i kažu: „Ah, iznenadio me“. (Ma nemoj…)

Valentinova sam se sjetila u 10 ujutro, dok smo u maloj luci Shoal Point čekali vrlo mali trajekt da nas preveze na privatni otok kojim upravlja Rosewood grupa hotela, takozvani Jumby Beach Island. Pored nas je sjedila Amerikanka s teksaškim naglaskom i dvoje simpatične djece i u ruci je držala veliku crvenu bombonjeru u obliku srca. It suddenly hit me, pa danas je Valentinovo. Možda danas upoznam Jamesa Bonda … ja ću se šetati po toj ekskluzivnoj plaži bosa, sa štiklama u rukama, a on će izaći iz mora i tako…

Na trajektu su nas pitali kako se zovemo i tko nas je pozvao na otok i morali smo se upisati u njihovu Big Black Book. Imali smo intervju s direktorom tog hotela-resorta, vrlo simpatičnim Meksikancem. On i Fernando su odmah raspalili pričati španjolski Hola! Que tal? Mucho gusto, Paco, Pepe, Tiyo, a ja sam se smješkala i zaštićena sunčanim naočalama škicala okolno područje. Žmarci su me prolazili od same pomisli da ću, čim završi intervju, skočiti u ocean i izvaliti se na zamamne ležaljke prekrivene famoznim, beloved bež jumbo ručnicima.

I stvarno, čim smo završili s intervjuom, izuli smo se krenuli u šetnju i istraživanje. Ali, Jamesa Bonda nigdje, ni da mi život ovisi o tome hoće ili on izroniti iz mora.




Ali zato ovdje nije nedostajao, potpuno sam uživala u samoći, čak nisam niti čula kolegu kad mi se prišuljao iz leđa. Mogu reći samo - Gracias Fernando!



U povratku prema trajektiću naletjeli smo na trgovinu kupaćim kostimima, i to kojim kupaćim kostimima! Ja sam odmah utrčala unutra, a i Fernando je iskoristio priliku da uđe u klimatiziranu prostoriju. Skoro sam, u naletu blesavosti i munjenosti, potrošila 150 dolara na novi badić. Opila me vlastita iluzija o mogućnosti susreta s Jamesom Bondom na plaži. Fernando me spasio u zadnji tren. Dotrčao je do mene, otrgnuo mi badić iz ruke i rekao: "K… we are leaving, now!" Ja sam se sva zbunila i spetljala, počela se natezati s njim oko tog badića, dok mi je ljubazna prodavačica, koja je naravno pretpostavila da smo mi je on suprug, šaptala u uho. „Leave it now, come later, I can tell you how to trick him, I have a lot of experience…“

Kasnije, kad mi se glava ohladila od cijelog tog iskustva, kolega i ja smo umirali od smijeha.
Za kraj, 007 nisam našla, vjerojatno su ga spriječili važni špijunski poslovi, ali izronit će on već negdje…

Otkako sam došla na Antigu, borim se s osjećajem razočarenja. Očekivala sam (samo) bezbrojne plaže, tirkizno more, opuštenost i ludi provod from time to time, a dobila prilično stresan projekt koji stalno pomalo škripi zbog brojnih logističkih poteškoća. Npr. za odlazak u grad ili bilo gdje drugdje na otoku treba nam najmanje 45 minuta, ceste su očajne, ljudi ili spori, ili kivni na 'yu white peopl', cijene previsoke za uslugu ili proizvod koji nude, instalirali smo broadband Internet koji uopće ne funkcionira pa ne mogu normalno komunicirati s ljudima doma itd itd.

However, ljudi na Antigui kažu Gee Jack e' Jacket što roughly znači 'Give credit where credit is due' i mislim da je sad vrijeme da kažem i koju lijepu riječ o Land of Sea and Sun.
Zima je na Antigui period visoke sezone. Temperature rijetko prelaze 32 stupnja, i rijetko se spuštaju ispod 25, što je za mene idealno vrijeme. Nažalost, to je također idealno vrijeme za engleske penziće i honeymoon parove, pa još uvijek nisam upoznala svog single rich engleskog plemića, ali dobro, ima još vremena. Premda je visoka sezona, na sve i jednoj plaži na kojoj smo dosad bili, vidjeli smo jedva osobu-dvije. Antigua naime ima 365 plaža (so they say) pa je tirkiznog mora i kristalnog pijeska napretek (jučer sam ga pola dana istjerivala iz badića, urekao me Hanibal Lektor!). Unutrašnjost otoka mjestimično je prekrivna ostacima prašume, tako da s jedne strane imate brda prekrivena gustom šumom iz koje dolaze najrazličitiji krici ptica, a s druge pješčane plaže i tirkizno more. Trebalo mi je dosta vremena da se naviknem na takvu drastičnu promjenu zvučne pozadine. U Zagrebu živim na križanju Vukovarske i Savske i nikad se nisam dokraja naviknula na užasni zvuk vučne lokomotive koja svaku noć prolazi nedaleko od mog prozora, zvuk škripe kočnica auta koje voze mamini i tatini sinovi kad odjednom skuže da baš ne mogu proletjeti kroz crveno na tom križanju, zvukove tinejdžera omamljenih litrama bambusa napravljenog od lošeg vina, te manifestacije njihova istančanog ukusa u narodnoj glazbi. Ovdje u svakom trenutku čujem samo pjev ptica, valove, cvrčke i otočne žabe (koje opet zvuče kao cvrčci) i kud god pogledam uvijek vidim palme, tirkizni ocean i gusto raslinje neobičnih vrsta cvjetova i biljaka. Zapravo čujem i avione i helikoptere from time to time, al' to me više ne smeta tako jako, zapravo ne smeta me uopće. Sad po izgledu i boji pokušavam skužiti koji je model i kojoj aviokompaniji pripada.

Evo kako sam provela vikend: U petak smo popodne trebali imati sastanak s Premijerom vlade. Budući da je premijera vlade bilo koje zemlje užasno intervjuirati nasamo, kolega i ja nismo baš vjerovali da će se to dogoditi. Otišli smo u zgradu Vlade, prošli sve moguće security check-ups, odveli su nas u neku veliku dvoranu za sastanke i zatvorili vrata. Nas dvoje smo se prvo preko stola gledali u nevjerici i „Ok, what now?“ čudu, a onda na brzinu počeli dogovarati o sastanku, što ćemo reći, kako ćemo reći i blah blah. U jednom su trenutku otvorila velika teška vrata, i u prostoriju je ušao Premijer, glavnom i bradom, potpuno sam. Rukovali smo se, čavrljali i napravili odličan intervju. Tko bi rekao da će se naš najbolji i najugodniji intervju dogoditi baš s njim.

Nakon intervjua vratili smo se u Jolly Harbour, zbacili odijela i krenuli u šetnju prema oceanu. Odlučili smo poći drugim putem ne bi li nabasali na plažu 246 or something i nakon kratke šetnjice po blatnoj, zemljanoj cestici okruženoj gustom šikarom našli smo se na novoj, još neistraženoj plaži… S jedne strane tirkizni ocean, a s druge smeđe drvene kolibice u brdima svaka sa svojim malim privatnim bazenom. (?!) Plažu od kolibica dijeli područje na kojem se nalazi lounge bar i infinity bazen (infinity pool je bazen bez rubova, djeluje kao izdignuti dio oceana). Prišli smo jednoj jedinoj osobi koju smo vidjeli na cijelom tom području, predstavili se kao novinari, pitali jel možemo koristiti bazen i malo okolo razgledati. Tip nam je rekao 'Sure, feel free to look around'.

Ja sam odabrala ležaljku kraj bazena, i prije nego što sam uspjela spustiti stvari pored ležaljke, krajičkom sam oka uhvatila konobara kako trči prema meni zatrpan jumbo size bež ručnicima i rashlađenim sokom od guave. Ponovno naglašavam, mi smo bili jedine osobe na cijeloj plaži. Dok je on razvlačio i namještao te meke ručnike po mojoj ležaljci, ja sam ne nervozno meškoljila i cupkala s jedne noge na drugu razmišljajući 'Ok, šta sad? Zašto oni sad nama tu ugađaju? Gdje su drugi ljudi, zašto nema drugih ljudi?! Jel ovo skrivena kamera…“ Onda je moj premoreni isfrustrirani nos nanjušio omekšane ručnike, sok od guave i miris oceana i sva su pitanja zamrla, a ja sam se natrackala najvišim zaštitim faktorom koji samo mogla naći na otoku i srušila na ležaljku. Neko sam vrijeme gledala u nebo i pogađala modele aviona koji su vrlo nisko prelijetali iznad moje glavi: Boeing 787 British Airways, Virgin Atlantic, Armanijev privatni avion, Oprin privatni avion…Onda sam si gurnula slušalice u uši, namjestila najdražu pjesmu i s velikim užasom shvatila da mi s druge strane bazena prilazi tip kojem smo se predstavili kad smo došli, s nekom visokom starijom classy-looking gospođom. Nekoliko sam se sekundi tješila da ne idu prema meni, već nekom tko leži iza ili pored mene…
On: Sorry for interrupting (?!) … I just wanted to introduce you to our duty manager, this is Ms. So and So.
Ja: (nakon što sam teškom mukom otrgnula svoje otežalo opušteno tijelo s ležaljke) Oh, hello, how are you, nice to meet you, I apologise for not being properly atired…
Ona: (sa savršenim britanskim naglaskom) No, not at all, I apologise to you (?!) I see you are relaxing and I just wanted to introduce myself and tell you that if you need anything, I will be in my office on the other side of the pool, just ask for me, here's my card.
(uzela sam njezinu blještavo bijelu vizitku sa zlatnim slovima, na kojoj je se istog trenutka pojavio masni otisak mog prsta obloženog kremom za sunčanje)
Ja: Thank you, and again, I apologise for not being properly dressed, I will send an official request for a meeting on Monday and next time you see me I will be wearing a suit. Ha ha, blink blink, ha ha. (Gee K….)

Ostatak popodneva sam provela u ugodnom izležavanju-plivanju-ispijanju sokova. Nakon zalaska sunca, kolega i ja smo pokupili svoje krpice i samo ovlaš ležerno pitali trebamo li platiti pića ili… Oni su rekli da je po jedan sok on the house, a da drugi trebamo platiti. Pheew. Pa dobro, mislim si ja, ostavit ću i veliku napojnicu. Račun: dva soka od guave = 16 US. A ja sam mislila tamo i večerati.

Vratili smo se u vilu, presvukli i otišli na večeru u O J's bar & restaurant, gdje smo za 25 US pojeli po pola slasnog jastoga s grila i popili po čašu chardonnaya slušajući lokalni jazz band i zvukove valova. All in all, a very good way to start our weekend.

Jučer je u pet popodne održana svečana ceremonija otvaranja Sir Vivian Richards kriket stadiona za koju smo imali pozivnice.

A most bizzare event. Stadion je izgradila i vladi Antigue i Barbude poklonila kineska vlada, koja se ovakvim potezima jača svoj utjecaj u pojedinim karipskim zemljama. Ceremonija se sastojala od reda pozdrava i čestitaka, reda glasne calypso glazbe, reda propovijedi i blagoslova stadiona i reda monotonih (mjestimično agresivno zvučećih) govora kineskih dužnosnika. Mi smo sjedili u istom boxu s novinarima sa zapadnih TV postaja… baš me zanima kako su oni prenijeli ovu „vijest“!

Needless to say da nismo izdržali do kraja. Od dužine kineskih govora počeo mi je kruliti želudac, a od toplog vlažnog karipskog vjetra odijelo mi se počelo lijepiti za tijelo, pa sam, half-way through veličanje velike kineske vlade rekla kolegi 'Please please let's go and eat somewhere'. Odvezli smo se u George's, fantastičan restoran u samom centru St. Johna gdje smo se na terasi s odličnim pogledom na ulice St. Johna opet gušili u izvrsnoj hrani i vinu te promatrali mlade lokalne dečke kako ispijaju pivo, slušaju reagge i bezumno vrište za svakom ženom koja prođe pored njih.

Danas idemo na Halfmoon Bay plažu, koja slovi za jednu od najspektakularnijih na otoku.

Svima najdražima doma šaljem još jednu kreolsku uzrečicu: Me lub you bad bad…

Danas smo imali jedan od onih dana koji se mogu dogoditi samo u paralelnim svjetovima i koji ljudima doma mogu samo pokušati prepričati kao duhovitu anegdotu, jedan od onih dana koji me podsjeća na to zašto se ponekad, na neki perverzan način, volim naći u situacijama koje nemaju nikakve veze s mojom kulturom, odgojem, navikama i iskustvima.

Odsjeli smo u mjestu koje se zove Jolly Harbour Villas. Prilično funkcionalno and user-friendly: potpuno opremljene ville, supermarket, pošta, ljekarna, casino, disco, nekoliko restorana i fantastična Jolly plaža. Jedini problem je to što smo udaljeni pola sata vožnje od St. Johna u kojem se odvija većina naših intervjua s lokalnim facama. Danas smo imali dva intervjua, jedan s direktorom jedne od najvećih banaka, u 10 ujutro, a drugi s tipom koji je zadužen za proširenje Bird International aerodroma u 3 popodne. Od Jolly Harbour Villas do St Johna nam treba oko pola sata autom. Ceste su…. what's the word – očajne, da.. bloody očajne! Antigua je pokušala provesti „Adopt a Mile“ program kojim stanovnicima i firmama nudi mogućnost da „usvoje“ milju ceste i time održavaju njezino stanje i funkcionalnost. Jedini problem je to što su milje usvajane na divlji način pa nakon jedne milje savršene široke smooth ceste dolazi jedna milja siroče, izrovana, razjebana uska cestica s rupama u koje ako upadnete teško da ćete se izvući bez vučne službe, i kozicama i ovčicama koje mirno pasu sa strane i prelaze cestu kao da ljudi nikad nisu niti naselili otok. Ako te rupe vješto izbjegnete, opet vas za nagradu očekuje milja savršene glatke ceste. Ograničenja brzine variraju od 20 do 30 milja na sat duž cijelog puta do St. Johna. Needless to say da nitko od otočana ne poštuje nikakva pravila. Žmigavci su samo ukras na autu, a ograničenje brzine samo izazov. I dok se mi kao tetkice vučemo preko rupa, pored nas fijuču ludi landroveri i jeepovi iz kojih trešti „rasta man“ glazba. Ah što da vam kažem, it's a joy ride.

Nekako smo se uspjeli uvući u St. John i čak parkirati u centru.



Temperatura je danas bila oko 30 stupnjeva pa su moje Kente odijelce i još uvijek presvijetli ten bili tako out of place u centru uzavrelog grada, potpuno raskopanog usred priprema za nadolazeći Cricket Cup. I skakućem ja tako preko rupa, cigli i žica, na sveopće veselje lokalnog stanovništva i odjednom se pred nama ukaže blještavo bijela impozantna zgrada. Ušli smo unutra, rashladili se u ugodnim klimatiziranim prostorijama i obavili intervju s g. Bankom. Čim smo izašli s intervjua, nazvao me šef, i dok me pilio o tome koga još sve moramo vidjeti i intervjuirati, zašto je ovaj projekt tako važan i blah blah, već smo bili na putu za Jolly Harbour. Krajičkom sam lijevog oka uhvatila veliki plavi jeep parkiran usred ceste i vrata koja su se polako otvarala i kojima smo se približavali opasnom brzinom. Prije nego što sam se uspjela snaći, stajali smo nasred ceste s odvaljenim vanjskim retrovizorom. Ja sam ponavljala „Shit, oh shit…“ a moj je šef preko telefona ponavljao „but no K., you have to understand why this is important…“ .

Sad kad razmišljam o cijeloj toj situaciji, mislim da sam u tom trenutku ugledala priliku da istresem sve frustracije koje sam nakupila u proteklih dva tjedna vezane uz užasno loše stanje na cestama i ljude koji just don't give a damn.

Izletila sam iz auta i počela grabiti velikim koracima prema plavom jeepu. Iz suprotnog mi se smjera približavao ogromni Shaft-looking crnac u odjelu i sunčanim naočalama.
Ja sam počela prva: Who does this car belong to?
On: One of the Members of the Parliament!
Ja: Who opened the door of the car parked in the middle of the road, without all four blinkers on, without looking if there are any cars coming behind you?!?!
On: I opeeened the door, aaaaright Ms? Why yu hit my car Ms. why yu speedin'?!
Ja: Speeding, are you out of your mind?! We never drive over 40 in this country! Why are you parked in the middle of the road without any signal lights on??!!

U tom sam trenutku pogledala okolo i shvatila da se oko nas skupilo nekih dvadesetak-tridesetak ljudi, da je tip ispred mene barem triput veći od mene i da neko iz cijele te grupe govori :Yu white peopl' yu tink yu can come here tell us wat to dooo?!

I tako sam u tom trenutku skužila da, premda je on vrlo nemarno otvorio vrata usred ceste i odvalio naš retrovizor, ja nekako moram platiti za tu fucking britansku kolonizaciju…

Okrenula sam se prema njemu i rekla: I have a great idea, let's call the police! On se počeo meškoljiti, hodati od jedne prisutne osobe do druge govoreći: „She hit my car, yu seen this, right?“ U jednom sam trenutku sjedila na suvozačevom mjestu i pričala sa šefom, a u drugom stajala nasred ceste, na 30 stupnjeva, u odjelu i štiklama, okružena lokalcima, pored kolege koji je sporadično govorio, But it was not my fault, it was not my fault….

Okrenula sam se na peti i odmarširala prema našem autu, i rekla „Come on, I don't have time or energy for this shit“. Ludo, znam, ali to mi se činilo kao najbolje rješenje.

Odvezli smo se do vile, a popodne odradili i drugi intervju. Nakon što je sve bilo gotovo, uputila sam se u šetnju da malo razbistrim misli, i završila ovdje... Nemam se zapravo šta žaliti.

Već nekoliko dana razmišljam o tome kako napisati taj Prvi Post. Zaključila sam da prvi post može biti jedino...početnički.

Već se dva tjedna nalazim na Antigvi i Babudi (Antigua & Barbuda), jednoj od brojnih karipskih zemalja. Glavni razlog mog puta nije sunčani odmor usred zime, već posao, što cijeli put čini manje bezbrižnim, ali i zanimljivijim. Naime, radim za medijsku agenciju i priroda posla me slili na svakodnevne intezivne kontakte s lokalnim političarima, poslovnim ljudima, običnim ljudima...

Blog sam počela pisati jer je Antigua sedma država u kojoj živim i radim u posljednjih 3-4 godine, i zato što, osim hrpe lijepih fotografija, uspomena i ponekog suvenira, svoja prošla putovanja nisam zabilježila na način koji bi omogućio da ih uvijek iznova proživim - nisam ih zapisala.

Prije točno godinu dana radila sam u Bugarskoj i u jednoj prilično hladnoj i vjetrovitoj noći kolegica i ja smo letjele Hemus Airom u Varnu na Crnom moru. Pri pokušaju slijetanja, avion je udario bočni vjetar i nakon vrlo dugih 10 minuta backanja, turbulencija i propadanja, ponovno se dignuo u zrak i sletio u drugu zračnu luku. Zbog tih sam 10 minuta napustila posao koji sam tad radila i koji sam ponovno počela raditi prije dva tjedna. Tih je 10 minuta prouzrokovalo vrlo jak Strah od Letenja zbog kojeg sam se na godinu dana začahurila u Zagrebu i ozbiljno razmišljala o tome da više nikad nigdje ne letim, tj. više nikad ne vidim egzotična mjesta, ne upoznam nove ljude, ne doživim stvari koje mogu doživjeti samo kad iščupam većinu svojih korijena i nakratko ih presadim u neko novo nepoznato tlo.

Nakon nekoliko sati provedenih u fotelji vrlo dobre psihologinje, nakon bezbroj Fear of Flying online programa, puno puno "autosugestije" te "Pa dobro u čemu je problem, zar ti ne znaš da je to najsigurniji način putovanja?!" pitanja, prije dva tjedna našla sam se na Drniku u Ljubljani, s boarding kartom za London Gatwick i Antigua Bird International u jednoj ruci i pola Diapazema u drugoj. The rest is history....

A sad... Antigua. Sve su fotografije u headeru moje, što znači da ocean zaista jest tirkizne boje, nebo svjetloplave, a pijesak, kojeg ovdje zovu crystal powder sand zaista blještavo bijele boje. Antigua je bivša britanska kolonija koja se osamostalila 1981., ima oko 80,000 lokalnih stanovnika i oko 35,000 turista u svakom trenutku tijekom cijele godine. Stanovništo se sastoji uglavnom od potomaka afričkih doseljenika (čitaj: bivši robovi) i potomaka engleske aristokracije (čitaj: bivši kolonizatori) i premda je otok vrlo mali, i premda smo moj kolega i ja provozali barem polovicom otoka i jeli u većini lokalnih restorana, sinoć sam po prvi puta vidjela mulatkinju. What does that tell you?

Ne želim vam davati dosadne detalje koje možete naći na internetu, već dojmove i iskustva koja nemaju nikakve veze s brošurama o Karibima. Pričat ću vam o rupama u cestama, nedostatku prometnih znakova i signalizacije, nakošenim električnim vodovima, lokalnim stanovnicima, britanskim i talijanskim turistima, bolesno visokim cijenama, mojoj vožnji japanskog auta bez vozačke, lijevom stanom ceste po našem dijelu otoka, ali i o... predivnim plažama, duhovitim i srdačnim ljudima koje susrećemo svaki dan, povijesnim znamenitostima otoka, noćnom životu (ako postoji, nisam ga još otkrila) and dat Kareebean feeelin' I get svaki put kad čujem valove, cvrčke i zvukove calypso bendova u daljini.

A do drugog posta, pišite kako je doma.