Fear of Flying

Kolega s kojim dijelim nedaće i blagodati ove karipske zemljice je Španjolac, porijeklom Kubanac. Zove se Fernando i ima između 40 i 50 godina (ne želi mi reći koliko točno, previše je tašt) i ogromno iskustvo u putovanjima. Prošlo je ljetom s majkom, koja je prema njegovim riječima prava Bree van den Kamp (za one koji ne gledaju Kućanice, this comparison will be lost) i velika katolkinja, posjetio Međugorje. Majka je tamo ostala punih 7 dana, a on je za to vrijeme pročešljao južni dio Bosne i Hrvatske. Kad je opisivao svoje dogodovštine rekao je da je primijetio da smo mi Hrvati veliki nacionalisti; šahovnice i zastave posvuda, te ljudi koji su mu se neprestano obraćali samo na hrvatskom, bez obzira što je i rukama i nogama pokušavao objasniti da ne govori hrvatski. Ja sam se/nas odmah počela braniti, da si je on to umislio, da svaka zemlja za vrijeme turističke sezone prodaje suvenirčiće s nacionalnim obilježjima, da neki ljudi misle da ako ponove nešto na svom jeziku glasnije i sporije, da će ih stranac ipak razumjeti itd. itd.

Onda sjednem pred kompjuter i pogledam komentare na prošli blog. Na početku ću ovog posta pojasniti nešto što sam možda trebala pojasniti već u prvom postu. Dakle, volim engleski jezik i služim se engleskim jezikom u tolikoj mjeri da je pola svega u mojoj glavi samo i isključivo na engleskom. Jednako toliko volim i hrvatski, jer mi je materinji jezik. Nekim se ljudima to sviđa i mogu se poistovjetiti s tim „problemom“, nekima se to ne sviđa iz raznoraznih razloga. Kao što je dobronamjerni Viggo napisao u svom komentaru, blog pišem ja, a čitatelji ga mogu čitati, ili otvoriti bilo koji od 239.803 blogova na hrvatskoj domeni. Naravno, svi pozdravi, poruke, čestitke, preporuke i konstruktivne, dobro argumentirane kritike su i dalje dobrodošle!

O čarima i mukama prevođenja te svim pitanjima vezanim uz jezični identitet morate čitati našu jednu i jedinu translatoricu na translator.blog.hr.

Dakle, Valentinovo… šta ste radili na Valentinovo? Kad sam u ovo doba godine u Zagrebu, strašno mi idu na živce sva ta srca i crvena boja, i moje prijateljice, one koje imaju dečke, kad mi kažu da su cijeli dan provele mazeći se sa svojim dečkima (I mean really?!) ili u grad dođu s novom crvenom Salvatore Feragamo torbom i kažu: „Ah, iznenadio me“. (Ma nemoj…)

Valentinova sam se sjetila u 10 ujutro, dok smo u maloj luci Shoal Point čekali vrlo mali trajekt da nas preveze na privatni otok kojim upravlja Rosewood grupa hotela, takozvani Jumby Beach Island. Pored nas je sjedila Amerikanka s teksaškim naglaskom i dvoje simpatične djece i u ruci je držala veliku crvenu bombonjeru u obliku srca. It suddenly hit me, pa danas je Valentinovo. Možda danas upoznam Jamesa Bonda … ja ću se šetati po toj ekskluzivnoj plaži bosa, sa štiklama u rukama, a on će izaći iz mora i tako…

Na trajektu su nas pitali kako se zovemo i tko nas je pozvao na otok i morali smo se upisati u njihovu Big Black Book. Imali smo intervju s direktorom tog hotela-resorta, vrlo simpatičnim Meksikancem. On i Fernando su odmah raspalili pričati španjolski Hola! Que tal? Mucho gusto, Paco, Pepe, Tiyo, a ja sam se smješkala i zaštićena sunčanim naočalama škicala okolno područje. Žmarci su me prolazili od same pomisli da ću, čim završi intervju, skočiti u ocean i izvaliti se na zamamne ležaljke prekrivene famoznim, beloved bež jumbo ručnicima.

I stvarno, čim smo završili s intervjuom, izuli smo se krenuli u šetnju i istraživanje. Ali, Jamesa Bonda nigdje, ni da mi život ovisi o tome hoće ili on izroniti iz mora.




Ali zato ovdje nije nedostajao, potpuno sam uživala u samoći, čak nisam niti čula kolegu kad mi se prišuljao iz leđa. Mogu reći samo - Gracias Fernando!



U povratku prema trajektiću naletjeli smo na trgovinu kupaćim kostimima, i to kojim kupaćim kostimima! Ja sam odmah utrčala unutra, a i Fernando je iskoristio priliku da uđe u klimatiziranu prostoriju. Skoro sam, u naletu blesavosti i munjenosti, potrošila 150 dolara na novi badić. Opila me vlastita iluzija o mogućnosti susreta s Jamesom Bondom na plaži. Fernando me spasio u zadnji tren. Dotrčao je do mene, otrgnuo mi badić iz ruke i rekao: "K… we are leaving, now!" Ja sam se sva zbunila i spetljala, počela se natezati s njim oko tog badića, dok mi je ljubazna prodavačica, koja je naravno pretpostavila da smo mi je on suprug, šaptala u uho. „Leave it now, come later, I can tell you how to trick him, I have a lot of experience…“

Kasnije, kad mi se glava ohladila od cijelog tog iskustva, kolega i ja smo umirali od smijeha.
Za kraj, 007 nisam našla, vjerojatno su ga spriječili važni špijunski poslovi, ali izronit će on već negdje…